Antologija „Područje signala – Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020.“ (V.B.Z. 2024) bila je, nesumnjivo, glavni događaj književne sezone dosad. Ne samo zato što je klasificirala stilove koje su uvršteni autori i autorice razvijali od 2000. do 2020. godine – nego i zato što konceptom dolazi kao suma težnji „u prelaženju kulturnih, jezičnih i političkih granica” u postjugoslavenskom prostoru. Uvezujući estetiku i politiku, antologija je konačno i poetički afirmirala taj koncept.

„Područje signala“, dakle, zanimljivo je po tome što, mapirajući suvremenu prozu u Hrvatskoj, ne poštuje sveto pravilo nacionalnih kanona da su prisutni samo autori većinskog etničkog porijekla, rođeni na području date države – koji pišu propisanom varijantom dominantnog jezika. Antologija je, međutim, ocrtala cirkulaciju transnacionalnih autora, kako u predgovoru piše Jagna Pogačnik, „koji uspješno participiraju u više književnih prostora, pa tako, srećom, i u ovom u kojem živimo“. 

Takav iskorak bio je neminovnost na postjugoslavenskom prostoru; već je odavno definiran zajednički jezik, književni život bez granica još je stariji. Unisonost nacionalnih kanona postojala je dosad ionako samo u čitankama književnih povjesničara, po inkubatorima odsjeka i akademija. No, kao i svaki iskorak, i „Područje signala“ u jednom trenutku je zastalo. Ili možda tek otvorilo mogućnost sljedećeg koraka.

Ocrtavajući transnacionalni koncept, u predgovoru se spominju svi ti pisci koji nemaju stalno mjesto boravka, čije se knjige čitaju izvan države u kojoj su rođeni; spomenuti su i prijevodi na strane jezike. No, što se dogodilo s uistinu stranim jezicima u zadanom kontekstu – ili prijevodima uistinu stranih autora? Ako je to već bilo mapiranje proze u Hrvatskoj, a ne hrvatske proze, da li su neki strani autori u protekla dva desetljeća postali otoci ili poluotoci ili meridijani na tim mapama.

Kada su se počele prelaziti granice i nacionalno nesvjesno u klasificiranju književnosti, i prevoditelji su po francuskoj književnoj kritičarki, Pascale Casanovi, ocrtani kao centralni akteri te svjetske književne republike, kao prostora oslobođenog administrativnih granica, ali i monolingvalizma. Neki latinoamerički autori, živeći u Parizu, uvozili su francuski jezik u svoje književnosti, ali i štampali časopise i djela na španjolskom jeziku. Emigranti su participirali u pariškom književnom životu na poljskom ili ruskom jeziku, itd. Bio je znakovit na toj sceni i proces Kunderinog prelaska s češkog na francuski jezik; Kiš je dio francuske scene ostajao godinama pišući na svom jeziku.

„Područje signala“ zanimljivo je po tome što, mapirajući suvremenu prozu u Hrvatskoj, ne poštuje sveto pravilo nacionalnih kanona da su prisutni samo autori većinskog etničkog porijekla (ILUSTRACIJA: V.B.Z.)

Ako se postjugoslovenski prostor zadovolji samo (središnjom) južnoslavenskom multilingvalnošću, to bi moglo biti manje, a ne više, u nezaustavljivim transnacionalnim procesima u književnosti. Zastavši na tom transnacionalnom, takav koncept kao da odaje poštovanje tim odijeljenim jezicima i književnostima. Kao da su to doista različiti jezici i književnosti; kao da je to dovoljno. Čak i interkulturalniji književni povjesničari gaje ponekad vrtove međunacionalne književne razmjene, jer time legitimiraju etničke kanone, iako se nikad ne bi usudili konstruirati antologije neovisno o tim granicama.

Antologija je, prema predgovoru, nesumnjivo nadahnuta i konceptima „out of nation zone“ Dubravke Ugrešić koja je prijevodima komunicirala, kako u postjugoslovenskom, tako i drugim transnacionalnim kontekstima. Djela Aleksandra Hemona ili Saše Stanišića, pisana na engleskom i njemačkom jeziku, neodvojiv su književni faktor na drugim scenama. Dževad Karahasan je u prijevodima također participirao na njemačkoj pozornici. No, što se dešava u obrnutom smjeru?

Da li se na hrvatski signal umrežavaju ponekad autori s brojevima drugačijeg pozivnog koda, koji se s publikom dopisuju na drugom jeziku? Moglo bi se krenuti od slovenskih ili makedonskih autora. Dalje, u Zagrebu su, na primjer, organizirane revije malih književnosti, mnogi pisci se prvi put pojavljuju, objavljene su antologije tih književnosti (albanske, egipatske, islandske, Magreba, Levanta …); neka djela Laszla Krasnohorkaia objavljena su gotovo u isto vrijeme s originalom. Da o i influentnosti prijevoda i autora nekih od najvažnijih autora svjetske književnosti, svejedno što pišu na drugim jezicima, prisutnim redovno na festivalima, i ne govorimo.

No, taj tabu – to antologičarsko nesvjesno „jezika koje se ne prevodi“ – nekada je jako koliko i svetinja etno-kanona i može biti ograničavajuće; i nije ekskluzivitet samo hrvatske scene. Na primjer, na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni trebalo je proći nekoliko desetljeća prije nego se sva djela o ratu, prvobitno napisana na francuskom, španjolskom, engleskom ili njemačkom, nakon godina čitanja i komentiranja, počnu uzimati sastavnim dijelom bosanskohercegovačke književne mape, sada sve prisutnija i u prijevodima i na festivalima, i pregledima književnosti.

Jugoslavenska književnost, kao najintegrativniji ovdašnji model, često je i sama bila opsjednuta (s-h) monolingvalnošću, ponekad ne prepoznajući i autore na sceni koji su pisali na mađarskom ili albanskom jeziku; b/h/s autori su uvijek bili prepoznatljiviji u Sloveniji i Makedoniji, nego obrnuto. Nakon raspada, ratova i genocida, kada je prešla u postjugoslavensku fazu, ta književnost je postajala eksteritorijalnija: Južni Slaveni su o najvažnijem događaju u posljednjih pedeset godina možda prvi put slušali na stranim jezicima, ne samo u presudama; počinjali su i sami pisati na tim jezicima. Neke stvari su se stubokom promijenile, otkako se samo Beograd urušio kao Pijemont južnoslavenske pismenosti.

Sada je možda pitanje nove faze. Isto kao što je postjugoslavenska književnost u jednom trenutku postala faktor okupljanja razbijenog kulturnog prostora, sada i sama ulazi u novi proces diseminacije, razvučena sve više silnicama svjetske književne republike u smjerovima Beč/Berlin, Atena/Istanbul, Kijev/Moskva ili Rim/Barcelona. Brojni postjugoslavenski autori ne žive više u zemljama, participirajući u književnom životu na drugim scenama; zbivaju se i novi jezični transferi. Na njujorškoj ili berlinskoj sceni autori ravnopravno učestvuju pišući na svom jeziku ili u prijevodu.

Sutra bi se takva situacija mogla dogoditi možda s novom postjugoslavenskom književnosti; pojavit će se djelo prisutnog/e autora/ice na nekom azijskom ili afričkom jeziku, izvorno ili u prijevodu. Pred transnacionalnim antologijama i konceptima koji kao „Područje signala“ postavljaju pitanje – „što to znači 'naš' pisac i na koji se način takvim postaje?“ – nesumnjivo još uvijek stoji neispitani izazov multilingvalizma u postjugoslavenskom okviru, zasad na primjeru - čitanih i vrlo influentnih prijevoda na tim scenama. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.