PRIČA IZ ZAGREBNOG ŽIVOTA SINIŠE PAVIĆA

Debeli avanturist

ritn by: Siniša Pavić | 22.01.2015.
PRIČA IZ ZAGREBNOG ŽIVOTA SINIŠE PAVIĆA: Debeli avanturist
Jebalo se njemu, da prostite, za Zagreb i onda kad mu je mati rekla: "Idemo po drugo mišljenje. Ima doktor u Zagrebu. Kažu, najbolji je. On će ti operirat uho kako valja!" Sve je smislila poduzetna mati, taman da stari nema što nego obješene čeljusti izvršavati njene naloge. Spavat ćemo kod Marge, putovat ćemo avionom, doktoru pršut, sestrama kava. Kristal tu dođe poslije. Mislio je reći da je to s pršutom malo bruka, ali nije. Kud će, kad se avionom leti prvi put u životu, makar se bilo u zraku jedva pola sata. Samo, nije let ono što je ostalo u pameti, već taj studentski stan u kojem je živjela kćer mamine prijateljice, završena studentica matematike.

- Ajde Debeli, ajde!!! - viče publika što se stisnula uz aut crtu velikog školskog igrališta.

Debeli prima loptu na prsa, vješto prolazi jednog, pa drugog obrambenog igrača 8.C razreda, ulazi u kazneni prostor i, sapleten od Njufe, pada! Dok pada, krajičkom oka gleda put suca, uvjeren kako taj samo što nije puhnuo u zviždaljku prije nego će prstom pokazati na bijelu točku. Bio bi to savršen kraj savršene utakmice, savršenog dana, savršenog života, bez obzira hoće li Dena zabiti iz penala, ili neće.

- Penal!!! Sviraj penal!!! - viču oni isti koji su malo prije iskazivali divljenje nogometnom umijeću u sedmaša s evidentnim viškom kila, sve redom sitni huligani svake vrste, oni koji su istog tog dembu do maloprije naganjali da im bespogovorno da ono malo sitniša što ga čuva za kupovinu još kojeg zalogaja. Bilo je ili pare, ili batine.

Ali profesor Dominis, vječni mladić nauljene kose i debelih štofanih hlača, ne svira ništa. Reda mora biti. A red je takav da bi remi između 7.c i 8.c bio preveliko čudo kad u 8.c igra Milanko, talent kakav su samo Hajduk i Bugarin Vucov mogli otjerati zarana u pečalbu. Tu se pobjednik znao unaprijed. Sve su Milanko i društvo peglali s desetak golova razlike, sve do ovog jutra, kad su Debeli i njegova družina umalo odnijeli cijeli bod s betona pred školom što je dobila ime po narodnom heroju „Vladi Bagatu“, onom koji je, kako su djecu učilo, poginuo u bojnoj barčici kraj otoka Preka ispalivši u sebe zadnji metak, radije nego da padne u ruke mrskom neprijatelju.

Nogometna lopta
(FOTO: pixabay)

Elem, penala nije bilo, ma da je te 1981. godine bilo mobitela i selfija, ostala bi negdje u memoriji neke kartice slika na kojoj virtuoz Milanko od srca čestita Debelome na čudesnoj utakmici. Te 1981. godine, na betonu što je od splitskih Bačvica i danas udaljen tek par stotina metara zračne linije, jebalo se, da prostite, Debelog za Zagreb. Znao je da ima Dinamo, znao je da voli kazetu „Crno bijeli svijet“ makar mu bliža rodbina kazivala da nije normalan kad to sluša, i znao je da ništa nije i ne može biti veće od onog primanja mantel-buvela na prsa, valjanja jednog pa drugog beka iz 8.c, i pada u kojem samo profesor zalizane kose nije prepoznao faul za najstrožu kaznu. Nijednog razloga nije bilo, osim možda gdjekoje lekcije iz povijesti koja je progovarala o ZAVNOH-u, da zna kako Zagreb uopće postoji.

Jebalo se njemu, da prostite, za Zagreb i onda kad mu je mati rekla: "Idemo po drugo mišljenje. Ima doktor u Zagrebu. Kažu, najbolji je. On će ti operirat uho kako valja!" Sve je smislila poduzetna mati, taman da stari nema što nego obješene čeljusti izvršavati njene naloge. Spavat ćemo kod Marge, putovat ćemo avionom, doktoru pršut, sestrama kava. Kristal tu dođe poslije. Mislio je reći da je to s pršutom malo bruka, ali nije. Kud će, kad se avionom leti prvi put u životu, makar se bilo u zraku jedva pola sata.

Samo, nije let ono što je ostalo u pameti, već taj studentski stan u kojem je živjela kćer mamine prijateljice, završena studentica matematike. Erdodyeva ulica, visoki plafon, pepito pločice u kuhinji, masivni drveni namještaj na kojem se vidi svaki otisak onih koji su ga kroz godine doticali, gospode i poštene inteligencije, dama i kurvi, radnika i seljaka. A u kutu stari radio i samo jedna mu aktivna stanica - Radio 101! Željeti takav stan, takav radio, tu stanicu, taj ormar, te pepito pločice, tu slobodu što ju je imala završena studentica matematike, bilo je jedino normalno. Ne reći majci što se želi isto je bilo jedino normalno. Ipak je sanacija propalih koščica u uhu, bubnjića i rupičaste mu opne i svih tih sićušnih dijelova koji su na naglo počeli trunuti, bila primarna. Mati je plakala svih sedam dana boravka. Njoj pepito pločice i nisu bile nešto i jedva je čekala vratit se kući, svojim điranima i svom balkonu na kojem može pušiti i tugovati k'o čovjek.

Stari radio
(FOTO: pixabay.com)

Možda je baš tu u Erdodyjevoj bačeno u zemlju neko sjeme nježne uzajamnosti, ali ne ide to preko noći. Jebalo se njemu, da prostite, za Zagreb i kad ga je cimer Miš tjerao da napamet uči na koje sve stanice staju plavi zagrebački tramvaji na svom putu od početne stanice do zadnje.

- Ajmo, četrnaestica! - kazao bi Miš.

- Mihaljevac, Zvijezda, Draškovićeva, Trg... - biglisao je pokorno Debeli, uvjeren da samo tako može naučiti kud sve te široke ulice idu, s kojima se križaju i gdje vode.

A lekcija svakim danom više, jer tramvajskih je pruga k'o u priči. Črnomerec, Trešnjevka, Dubrava, Žitnjak. Žitnjak! Dvojka prepuna svakojaka svijeta što jutrom krmeljiv jurca na posao, a popodne se vraća malim stanovima na rubu grada, shrvan od života. Dvije plave kutije što ih opako drma stara pruga, i ono prazno mjesto na kojem je do jučer sjedila gospođa kondukterka. I gužva, vazda gužva. I baraba koja usred svega, sluđena činjenicom da škartoc više nije škartoc već škarnicl, a kapula nije kapula već crveni luk, na sav glas viče: "Daj mi timbraj tu kartelu, Gospe ti blažene!"

Miš se hvata za glavu, puna dvojka traži uljeza, a Debeli se usukao u sebe pa od nelagode u sebi ponavlja: "Žitnjak, Heinzelova, Vukovarska, Autobusni...."

Jebalo se njemu, da prostite, za Zagreb i u onom malom tavanu, podstanarskom šufitu kod dobre Gazde, u onih ni dvadeset kvadrata s kosim krovom idealnih da se u njima, na malom hotelskom rešou, flambira didovom lozom baš sve, od palačinki do manistre usuvo. Breza što silom hoće granom kroz prozor na šufit, tepison koji žudi za ozbiljnim čišćenjem, žižak na plinskom bojleru okačenom poviše tuš kade, plamen taman takav da ga gosti Dalmatinci, nenaučeni da plin uopće postoji, baš svaki put za tuširanja požele gasiti vodom. Bilo je to vrijeme od jedne telefonske linije za tri telefonska aparata, taman da svi ukućani dižu slušalicu kad zazvoni. Bilo je to vrijeme kad su svi gosti bili zajednički gosti. Bilo je to vrijeme kad su gazdaričine prijateljice k'o slučajno došle na kavu i kolače, njih oko dvadeset, a Boris Maruna im je recitirao na španjolskom. Žene su bile zanosno lijepe, a svijet nikad veći, nikad bliži. Ona je, koji dan kasnije, ušetala na tavan u krem suknjici koja joj je dosezala malo poviše koljena.

- Znaš, kada pitam majku zašto nas, kad smo bili djeca, nikad nisu vodili makar na izlet u Zagreb, a bio je daleko ni tri sata vožnje starom cestom, ona mi kaže: „Pa nismo mi bili avanturisti!“. Možeš li ti to vjerovat -priča mu, a on se grohotom smije.

Smije se da se ne vidi kako je u strahu uvjeren da će otići i da se više neće vratiti. Jer, dočekao ju je posve nespreman, načet gripom, u plavoj frotirskoj pidžami koju je mati imala spremljenu na dnu ormara, tamo gdje je i dan danas nevjerojatna količina retro donjeg rublja, tolika da će se čistih gaća hodati i kad više ničeg na zemlji ne bude. Ali, vratila se, pa ga uzela pod ruku, odlučna da ga povede negdje drugdje, recimo sve do bolnice u Petrovoj, i one male djevojčice koja je odmah znala da je njeno polje djelovanja i svekolikog interesa ne Zagreb, nego Kajzerica! Kajzerica, kvart a pecivo!?

Elem, jebalo se, da prostite, njemu za Zagreb i onda kad ga je Mili odveo put Kupčine da čuje, a ne razumije ni riječi što ih između sebe izmjenjuju domaći ljudi, da shvati kako i Zagreb ima svoje neke otoke, svoju Zagoru, krajeve iz kojih se u grad dolazi. Ni trepnuo nije kad mu je u kuću došlo pašče obično, pa su mu dali ime Otto, a ne ni Šime, niti, recimo, Rex.

No, možda je najgora činjenica da mu baš ništa misliti nije dala ni činjenica da je meso počeo kupovati samo kod Nene, surog Dinamovca, blagoglagoljiva mesara - psihologa kojem su se kraj mesarske vage dolazili ispovijedati i partizani i ustaše, pa kud neće onaj što ga Neno od milja zaziva sa Barba. Meso u Nene, a riba u File.

- Ti u File kupuješ samo zato jer je ista k'o tvoja mater. Kupuješ u nje jer je se plašiš – govorila bi mu supruga, i to s pravom.

Tramvaj snijeg
(FOTO: Lupiga.Com)

Mati. Mati koja je ostala dolje blizu školskog igrališta osnovne škole koja se odavna ne zove „Vlado Bagat“, makar su joj zidovi posve isti. Mati s kojom se i dan danas čuje svaku večer, makar da pita što ima, a ona da makar kaže kako nema ništa i da ona i stari i pet gledaju u kutiju na kojoj je program i opet očajan. Te je godine u Zagrebu napadao veliki snijeg. A kada je veliki snijeg, onda mati promptno zove uvjeren da između kijameta u Gorskom kotaru i zagrebačkog snijega i nema neke velike razlike. Sve je to njoj isto.

- Ajme sine, je li pada!?

- Pada, majko.

- Je li puno pada?

- Ma nije puno.

- Pa kako voziš po tom vremenu?

- Normalno.

- I nije te strah!?

- Što će me bit strah, pa dvadeset godina sam tu.

- Nije ti to grozno!? Isuse, pa ti si se skroz prominija!

Od užasa i šoka, od potrebe da se na brzinu prekrsti, nije ga stigla niti pitati je li kapu po zimi nosi da ono uho operirano ne bi oboljelo. Znala je da je više ne izbjegava, da je nosi, sad kad se prominija. Znala je da mu je kuća, da mu je doma tamo gdje škole imaju nastavu, i gradski autobusi voze, i kad pahulje padaju sumanuto.

Sumanute pahulje prekrile su te godine školsko igralište nove škole onog kvarta koji se po pecivu, ili možda caru, zove. Ta današnja nova igrališta umjesto betona imaju neku gumu i reflektore upaljene do dugo u noć. Snijega ima desetak centimetara, lopta tu ne može odskakati od poda, ali se svejedno igra - ragbikošarka! Dvoje djece i četvoro odraslih. Po noći. Pod reflektorima. Mokri i zajapureni. On prima loptu među šake, diže se u visoki skok šut i zabija tricu svog života! Ovaj put nema suca sa zalizanom kosom da mu pokvari savršen šut, savršenu utakmicu, savršen dan. Ovaj put je sve kak se šika. Ne fali čak ni publika da viče: „Ajmo, Debeli!“. Što će ti publika kraj nje koja kazuje: „Bravo, tata!“

Nego, jebalo se njemu, da prostite, za Zagreb!? Bože me prosti, kaj god!   

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Kratka priča Siniše Pavića šesnaesta je iz Lupiginog serijala „Priče iz zagrebnog života“


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Ovo je Plenkovićev „sad ili nikad“

    07.08.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Ovo je Plenkovićev „sad ili nikad“

  2. OBILJEŽJA GENERACIJE: Tri bivša vojnika osvijetlila su zajedničku nam nesreću

    02.08.2020.

    Marko Tomaš

    OBILJEŽJA GENERACIJE: Tri bivša vojnika osvijetlila su zajedničku nam nesreću

  3. DRHTAJ KOJI OSJETIM: Suza za zagorske brege

    31.07.2020.

    Predrag Finci

    DRHTAJ KOJI OSJETIM: Suza za zagorske brege

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije