„Čujemo se“, zadnje je što mi je napisao Bojan Tončić. Bilo je to nedavno, dogovarali smo da piše neku temu za Lupigu i par detalja je zahtijevalo da se još jednom čujemo. Jutros iz Beograda stiže vijest od koje se teško oporavlja, vijest koja puni oči suzama – Bojan više nije s nama. Otišao je. I ono „čujemo se“ zadnje je što mi je rekao, a imao je još toliko toga da kaže i napiše. Cijelo jutro skrolam po našim prepiskama, čitam njegove duhovite i često cinične opaske. Smijem se ne vjerujući da ga zaista više nema.„Jedino opravdanje bilo bi da te je neko ubio“, piše neki dan nakon što je zvao, a ja nisam odmah odgovorio na poziv. „Zadnje gledano u utorak u 03:51“ - čekam da se promjeni u „tipka…“. Neće, pa neće, ostaje zaleđeno ono: utorak 03:51. Ako ste htjeli biti sigurni da će vam Boki odmah odgovoriti na mejl onda ste ga trebali slati u kasne noćne sate. U to doba bi stari cinik, nepopravljivi noćobdija, uobičajeno slao svoje tekstove.

Grlio sam oca sve jače dok nas je Sana nosila ka šljunkarama sa njihovim lavirintom od dubokih jama i podmuklih virova. Sve smo češće ponirali u zapjenjeni brzak. Huk vode se miješao sa zlokobnom tišinom kad bi nas rijeka povukla dublje. Očevi zamasi bivali su sve rjeđi, razdaljine koje smo velikom brzinom prelazili nizvodno, plutajući, sve veće. Učinilo mi se da mi prsti klize sa njegovog vrata, rijeka me je stezala i vukla sebi, hoće li mati uopšte znati da me odveo na Sanu kad se vrati s posla, nije nikoga od komšija ni bilo kad se ukazao pripit na svom zelenom “Poniju”, stavio me na paksic i dao mi dva peškira, nemoj da ti slučajno ispadne koji. Nisam ni pitao kuda ćemo, nije mi palo na pamet u toj silnoj sreći. Probao sam da vratim ruku gdje je bila, da ga stegnem oko vrata, potonuli smo, grozničavo je mlatio rukama pod vodom, nogama, učinilo mi se da treba da pustim, da će mu možda tako biti lakše

„Stabla gledate kako rastu i meni je to, u prenesenom značenju, novi život, život koji je nenasilan. Stablo stoji na jednom mjestu i daje vam sve što vam može dati. Ono vas ne ostavlja, ono nikuda ne ide. Tu imamo i simbol obitelji, odnosno žene su stup svake obitelji, žene nose sve na svojim plećima, a takvu simboliku nose i stabla. Žene su u nepravednom položaju u društvu, a to najbolje osjetim na svojoj koži i sama, jer sam žena“, reći će Danijela Stanojević, umjetnička direktorica i producentica Ženskog filmskog festivala, pred današnju ceremoniju obilježavanja parka Bundek kao mjesta sjećanja za ubijene žene kroz posljednjih 20 godina u Hrvatskoj, a tom će se prilikom u ovom zagrebačkom parku posaditi točno 400 stabala. „Poanta je upravo da tih 400 stabala ostane kao podsjetnik na 400 ubijenih žena i to od ruke svojih partnera ili najbližih osoba“, dodaje Danijela Stanojević.

19. 4. 2024. Gdje smo? Našli smo egzoplanete, radimo intenzivno na tome da pokrenemo nuklearnu fuziju, koja daje energiju samih zvijezda, promatramo svemir gotovo do trenutka Velikog praska, dakle: gledamo u povijest svemira dalje od trinaest milijardi godina, vidimo stvaranje prvih galaksija, naši mobiteli i računala instantno nas povezuju i daju nam informacije, CHAT GPT-u postavljamo pitanja, on/ ona /ono prevodi i piše za nas, sve je to bilo nezamislivo prije svega desetak godina. U napadu Hamasa na Izrael ubijeno je više od 1.139 ljudi. Istovremeno, u ovom trenutku, u Gazi je stradalo više od trideset tisuća ljudi. Više od 12.000 djece ubijeno je u Gazi. 19. 4. 2024. kažu mi prijatelji – traje i retrogradni Merkur. 828 milijuna ljudi gladuje. U Hrvatskoj je u zadnja dva desetljeća ubijeno 400 žena. Rat u Ukrajini ušao je u treću godinu.

Čak 90 posto djece u Češkoj ima iskustvo s alkoholom već oko trinaeste godine života i to ga većinom dobiju iz ruku roditelja. S koljena na koljena prenosi se priča o zdravim učincima alkohola, posebno piva. I vrlo maloj djeci daje se pivska pjena na probu. Ako djeca počnu piti prije šesnaeste godine, prema ocjenama stručnjaka iz Nacionalnog instituta za duševno zdravlje, rizik od ovisnosti je osam puta veći. Dostupnost alkohola za maloljetnike u Češkoj izuzetno je velika. Prema Europskoj studiji o alkoholu i drugim drogama (ESPAD), do piva vrlo lako dolazi 80 posto šesnaestogodišnjaka. Piratska stranka, liberalna članica vladajuće, većinom konzervativne koalicije predlaže ograničavanje potrošnje poskupljenjima alkohola, regulacijom oglašavanja i prodaje. Alkohol se ne bi mogao prodavati 24 sata dnevno kao do sada, ili bi se zabranila noćna prodaja alkohola.

Ne tako davno, ni pola stoljeća unatrag, žitelji Bihaća i okoline su se bili stopili sa svakodnevnom grmljavinom mlaznih motora avijacije Jugoslovenske narodne armije. Toliko stopili i navikli, da su im eksplozije uzrokovane probijanjem zvučnog zida lakše padale od udara prozorskog krila pri naletu jakog vjetra. A kad nisu letjeli, avioni su spavali u utrobi planine Plješevica, kojoj ovoj dio Bosne i Hercegovine ima najviše zahvaliti što nema ni trunke mediteranske klime. Duboko u njenoj utrobi je iskopana velika rupa koja je bila podzemna avionska spavaonica. O rupi u srcu planine, beskrajno dubokoj, neuništivoj i strahopoštovanoj, već tad je bio stvoren mit. A mitovi su, znamo, i neuništivi. Ili nisu? Adnan nikad nije želio postati pilot. A bio je. Letio je svojim šarenim, često do neprepoznatljivosti, uzburkanim snovima unutar vlastitog sebe. Toliko dugo i daleko da je mogao spoznati, kako horizont vlastitog sebe, tako i horizont prošlosti, sjećanja i strahova.