KANTAUTORICA SARA RENAR S BURZE

Kako sam bila jeftina radna snaga

ritn by: Sara Renar | 03.09.2014.
KANTAUTORICA SARA RENAR S BURZE: Kako sam bila jeftina radna snaga
Pozvana sam da pišem članak o nezaposlenosti iz pozicije svježe nezaposlene arhitektice i osobe koja se bavi umjetničkim djelatnostima (da izbjegnem onu nesretnu samoprozvanu formulaciju "umjetnica"). Iz vlastite perspektive osvrnut ću se na vladine aktualne mjere rješavanja nezaposlenosti, konkretno na program stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa. Ono što mi je odmah bilo jasno jest da kada progovaram o nezaposlenosti iz vlastite pozicije, progovaram iz pozicije velikog luksuza. I o tome bih htjela pisati ovdje: što je danas luksuz, tko ga ima, tko ne i zašto je stažiranje za 1.600 kuna zapravo luksuz koji si ne može svatko priuštiti.

Kako je ovo subjektivan tekst o iskustvu nezaposlenosti, prvo ću krenuti s brojkama za opći uvid u vlastitu poziciju. Rođena sam 1987. godine u Zagrebu, gdje i živim veći dio svog života. Godine 2005. završila sam gimnaziju i upisala Arhitektonski fakultet, koji završavam 2012. godine. Nakon 90 dana na burzi, po Mrsićevom programu stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa zapošljavam se u arhitektonskom uredu svoga tetka. Paralelno se počinjem baviti umjetničkim radom, intenzivno surađujem na tri predstave kazališta Montažstroj te izdajem sad već drugi album vlastite autorske glazbe. U arhitektonskom uredu sam radila dvije godine i evo prije koji tjedan mi je istekao vježbenički staž

OBITELJ PRED DELOŽACIJOM Od gubitka posla do gubitka doma u manje od dvije godine

Da se razumijemo, u mom slučaju govorimo o luksuzima. Imala sam luksuz završiti osnovnu glazbenu školu (koja se plaća), privatnu gimnaziju (što za priču nije važno, ima jednako dobrih – vjerujem i boljih, javnih gimnazija), proći pripreme za prijemni ispit na Arhitektonskom fakultetu (koje se plaćaju), te sam imala privilegiju studirati na jako teškom fakultetu bez da sam morala paralelno raditi kako bih se uzdržavala. Uzgred budi rečeno, trebalo je dobar laptop kupiti ne bi li se moglo normalno studirati. Luksuz je to što sam jedinica zaposlenih roditelja i što sam naslijedila vlastiti stan, dovoljno velik da ga mogu dijeliti s cimerima te na taj način maksimalno smanjiti troškove života. Taj luksuz mi je omogućio da se mogu baviti kazalištem i glazbom, ali i to što sam uopće mogla raditi za 1.600 kuna. 

Državno financirani staž ne mora sam po sebi biti loša stvar. Ideja je da pruži priliku mladoj osobi da stekne poslovne kontakte i upozna se sa strukom. Gdje je onda problem? 

Javna sredstva se kanaliziraju u profit pojedinaca

Ponajprije u iznosu naknade. Ne može si svatko priuštiti da radi za 1.600 kuna. Raditi puno radno vrijeme za toliko mali iznos znači da ili imate obiteljsko zaleđe ili neki drugi izvor prihoda koji vas hrani i odijeva ili da ostatak plaće za vaš rad dobivate na crno (putem tuđih studentskih ugovora i slično). Naprosto nema drugog načina kako biste mogli uz tako mali prihod živjeti. Država time poručuje da onaj tko je dovoljno bogat može još godinu, dvije raditi za "džeparac", a tko nije... Snađi se, druže! 

"Luksuz mi je omogućio da se mogu baviti kazalištem i glazbom, ali i to što sam uopće mogla raditi za 1.600 kuna" (FOTO: Božo Beti) 

Nadalje, ništa ne obvezuje poslodavca da pripravnika na kraju zadrži. To je donekle razumljivo u ova nesigurna vremena. Može se argumentirati time što si dobar dio manjih tvrtki ne može priuštiti još jednog radnika pa država tu uskače da mladi profesionalci ipak upoznaju struku i steknu iskustvo. Ali što je s onim tvrtkama koje dobro posluju? Priča postaje vrlo problematična kada otvara mogućnost izrabljivanja radnika. Sve i da možete, zašto biste kao poslodavac plaćali sva davanja i zapošljavali osobu na puno radno vrijeme kada možete dobiti besplatnu radnu snagu? Bez kontrole ovdje se otvara opasna mogućnost da se javna sredstva kanaliziraju u profit pojedinaca

Legalizacije - plaćanje režija bez stvaranja novih vrijednosti

Čini se dakle da stažiranje za 1.600 kuna samo odgađa probleme i postaje tek vatrogasna mjera dok je zemlja i dalje ekonomski u crvenoj zoni. Usporedit ću to, iz vlastite subjektivne frustracije, s čuvenim legalizacijama koje su "spasile" nas arhitekte od totalnog neimanja posla, iako legalizacije zahtijevaju posebnu analizu. Ministarstvo graditeljstva je, ukratko, postavilo rok do kojeg su građani mogli svoje bespravno sagrađene kuće ili dijelove kuća ozakoniti tako da angažiraju arhitekte, koji po već zadanim obrascima provode taj administrativni postupak. Osim očiglednog ismijavanja onih koji su zakonskim putem ishodili dozvolu, ovdje se krije i još jedan problem. Tu se ne proizvode nikakve nove vrijednosti, ni materijalne niti intelektualne. To je ekonomski gledano pretakanje iz šupljeg u prazno – građani plaćaju državi i arhitektima da srede papire, ali pritom se ništa novo ne proizvodi. Kratkoročno  arhitekti zahvaljujući legalizacijama mogu platiti režije, neki spretniji okrenu možda i malo veće novce, ali dugoročno to nikako ne pridonosi gospodarstvu.

Isto tako mjera "stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa" kratkoročno odgađa problem zaposlenja mladih, ali dugoročno ne može biti rješenje nezaposlenosti. U boljem scenariju je odgoda problema, u lošijem opasno obezvrjeđivanje cijene rada

Zašto me brine argument "bolje išta nego ništa"

Medijska propaganda naravno čini svoje i uvjerava javnost da je "bolje išta, nego ništa" sasvim dovoljan argument za provođenje mjere, što mi potvrđuje i jedan osobni primjer. Lani sam sudjelovala u Montažstrojevom projektu "Budućnost je sada", koji se bavio perspektivom mladih u Hrvatskoj. Kao protagonist tog projekta bila sam pozvana zajedno s redateljem i još nekim sudionicima sudjelovati na tribini Trećeg programa Hrvatskog radija "Preživjeti u Hrvatskoj" u knjižnici Bogdana Ogrizovića. Na tribini su rečene manje – više stvari koje navodim i u ovom tekstu.

Nakon te tribine mi je prišla jedna gospođa, vidno uzrujana zato što sam govorila kako je vladin program stažiranja za 1.600 kuna problematičan, a i sama sam preko njega došla do posla. Njena kći, dodala je, po tom programu stažira u državnoj administraciji i da nije te mjere "tko zna kad bi ona našla posao". Pitala sam je ne misli li da bi nakon završenog fakulteta njena kći trebala biti adekvatno plaćena za svoj rad, a ona mi je odgovorila s tim: "Bolje išta nego ništa". Uz to mi je rekla da joj se kći uspijeva samostalno uzdržavati. Razgovorom smo došle i do toga da njena kći paralelno daje instrukcije, naravno bez izdavanja računa. Vjerojatno je obitelj te gospođe u relativno dobroj financijskoj situaciji i teško se može reći da je kći te gospođe žrtva, ali definitivno to ne dokazuje da vladin program nije problematičan. Ovaj primjer pokazuje da smo, kad govorimo o programu stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa, u najmanju ruku u sivoj zoni. I sama sam bila u toj sivoj zoni.

"Bolje išta nego ništa" znači i život u sivoj zoni (FOTO: Marko Mihaljević)

U mom konkretnom slučaju, nakon tri mjeseca provedenih na burzi bez rezultata, opcija je bila vježbenički staž. A kad je već polu-volonterski rad, bolje da je za nekog koga poznajem. Ured mog tetka, gdje je on šef i jedini zaposleni, jednostavno nema dovoljno osiguranog posla da mi može garantirati stalnu plaću pa je jedina opcija i za njega bila stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa. Ponavljam, ja sam bila u poziciji da sam mogla raditi za toliko male novce. Što nas opet vraća na iznos naknade – čak se i nadležno ministarstvo slaže da je ona premala, ali argumentacija ide u smjeru "bolje išta nego ništa" i "tražit ćemo pomoć europskih fondova". Osobno me taj stav "bolje išta nego ništa" brine, jer se mjere politike zapošljavanja zajedno s obrazovnom politikom vrlo lako mogu i ovako čitati: završili ste fakultet koji se plaća (s vremenom sve više) da biste potom radili za manje od dvije tisuće kuna (uzimajući u obzir naknadu za prijevoz) i da biste opet završili na burzi i naposljetku krpali kraj s krajem prekarnim radom. I nije neka perspektiva, zar ne? 

Važnost socijalnog backgorunda

I tu se vraćamo na pitanje luksuza. Ono što me plaši jest da se eksponencijalno udaljavamo od socijalno osjetljivog društva. Plaši me da razlike rođenjem sve više određuju sudbine ljudi. Naravno da je uvijek socijalni background znatno utjecao na rad i život pojedinca, ali sve je manje pokazatelja da vlastitim radom i upornošću možete nadvladati nepovoljniju startnu poziciju. Može li si dijete samohranog roditelja koje ima više braće i sestara dopustiti luksuz stažiranja po Mrsićevom programu? Može li si u budućnosti uopće dopustiti luksuz studiranja, obzirom da se obrazovanje naplaćuje i to sve više? U međuvremenu je sporna mjera suspendirana zbog nedostatka sredstava koja su naknadno pribavljena, ali sklona sam misliti da je možda i bolje da je nema.

Koji je zaključak? Samo onaj tko ima luksuz da stažira za 1.600 kuna si to može i priuštiti. Program stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa možda je bio osmišljen u najboljoj namjeri, ali ta mjera ničemu ne pridonosi ako nije sustavno promišljena i konzistentno provođena. U mom konkretnom slučaju je ispala jedna lijepa priča, ali to je izdvojeni slučaj i - luksuz. Iznos naknade je definitivno premalen. Zlouporaba od strane poslodavaca i radnika postoje. Ovako je to samo kozmetički zahvat, i to potencijalno vrlo opasan: stažiranje za tako malu naknadu uz slabu izvjesnost daljnjeg zapošljavanja i uz sve veću komercijalizaciju obrazovanja dugoročno ostavlja trajne posljedice na socijalnoj slici stanovništva. 

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Damir Žižić za Montažstroj


Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Socijalna pravednost u uvjetima visoke nezaposlenosti".


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

  2. UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

    02.10.2018.

    Nataša Škaričić

    UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

  3. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ličiti na Bosnu i Hercegovinu

    25.09.2018.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ličiti na Bosnu i Hercegovinu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije