IN MEMORIAM KRZYSZTOFU PENDERECKOM

Glasnik jezovitosti „kapitalističkog realizma“

ritn by: Vid Jeraj | 31.03.2020.
IN MEMORIAM KRZYSZTOFU PENDERECKOM: Glasnik jezovitosti „kapitalističkog realizma“
Zanimljivo je da je Krzysztof Penderecki filmsku glazbu s namjerom skladao relativno rijetko, a sjetimo se da je autorskom glazbom okrunio filmski jezik „Egzorcista” Williama Friedkina, „Divljih u srcu” Davida Lyncha, kao i Kubrickovo „Isijavanje” u kojem glazba dodaje dimenziju koja u filmu naprosto bez nje nije bila prisutna ... Ne zaboravimo na četiri nagrade Grammy, koje će dobiti, između ostalih, i za djela sakralne glazbe, kao što je „Credo“ iz 1998. godine. Nastupao je i na zagrebačkom Bijenalu, pokrenutom 1961. godine, čiji je središnji skladatelj u izdanju iz 2007. godine. Tadašnju je Jugoslaviju smatrao prostorom slobode, što je i izjavio gorepotpisanom novinaru povodom intervjua za newsmagazin Nacional u listopadu 2004. godine, kada kao dirigent uz Zagrebačku filharmoniju izvodi i skladbu Berislava Šipuša, „In the Morning You Always Come Back”.

Atmosfera četvorice jahača apokalipse – epidemije, potresa, snježne oluje i zagađenja zraka – koji su prošlog tjedna zborno posjetile hrvatsku prijestolnicu, domaće vlastodršce nije niti zaljuljala niti previše osujetila, ali i kao takva je bila dostojna uvertira odlasku poljskog skladatelja Krzysztofa Pendereckog u nedjelju 29. ožujka. Penderecki je svoj svjetski renome, utabao glazbom koja se uvlači u kosti krišom poput iznenadne kasnoožujske hladnoće. U znaku Corone, odnosno virusa-krune, kao jeze naše sutrašnjice, sjetimo se da je autorskom glazbom okrunio filmski jezik „Egzorcista” Williama Friedkina, „Divljih u srcu” Davida Lyncha, kao i Kubrickovo „Isijavanje” u kojem glazba dodaje dimenziju koja u filmu naprosto bez nje nije bila prisutna... 

Penderecki je rođen 1933. godine, u selu Denbice, kraj Krakowa, u imućnoj obitelji odvjetnika. Djed po majci mu je bio poznati slikar i direktor u banci, a preci su im se doselili iz WrocŁawa. Pendereckijeva baka, s kojom je kao mladić posjećivao obrede armenske crkve, bila je iz iranskog Isfahana i otud jamačno zvoni ova „pendžerovska“ nota u obiteljskom prezimenu. a violinu je naučio svirati u vojnoj glazbi tijekom Drugog svjetskog rata. Radi studija na Jagelonskom sveučilištu seli se u Krakow, a 1954. godine upisuje i kompoziciju pri Glazbenoj akademiji kod Artura MaŁawskog koji je slovio za autoritet u zborskoj i orkestralnoj glazbi. 

MaŁawski će preminuti 1957. godine, a mladi skladatelj nastavlja studij kod skladatelja Wiechowicza. Debitira dvije godine kasnije na festivalu Varšavska jesen i na 2. Natjecanju mladih poljskih skladatelja Poljskog društva skladatelja s djelima „Strofe” i „Psalmi Davidovi” te odmah osvaja sve tri prve nagrade. U svjetski se klub skladatelja suvremene glazbe upisao već iduće, 1960. godine, „Trenodijom za 52 instrumenta za žrtve Hirošime”, primijenivši na gudačke instrumente iskustva iz pionirskog istraživanja elektronskih instrumenata iz Poljskog nacionalnog radija u Varšavi. Za istu je sljedeće godine nagrađen UNESCO-ovom nagradom međunarodnih skladatelja u Parizu. Nastupa i na zagrebačkom Bijenalu, pokrenutom 1961. godine, čiji je središnji skladatelj u izdanju iz 2007. godine. Tadašnju je Jugoslaviju smatrao prostorom slobode, što je i izjavio gorepotpisanom novinaru povodom intervjua za newsmagazin Nacional u listopadu 2004. godine, kada kao dirigent uz Zagrebačku filharmoniju izvodi i skladbu Berislava Šipuša, „In the Morning You Always Come Back”. 

Rane radove nastavlja „Emanacijama”, dok „Kanon”, koji se može smatrati početkom bruitizma u europskoj suvremenoj glazbi izaziva nezapamćen skandal koji se mjesecima nije stišavao. Slavna glissanda tog djela završit će na filmskoj traci „Egzorcista” u sceni s doktorima, a kasnije će za njime posegnuti i Kubrick. Sukladno razbijanju predrasuda u suvremenoj, isto je učinio i za sakralnu glazbu, „Misom po Luki” (1965.), iako već i Wikipedija smatra kako će njegov stil od sedamdesetih poprimiti post-romantičarska obilježja. 

Svejedno, upravo u toj dekadi njegov autorski profil poprima i šire društvene te kulturne konotacije za svoj kunst. Geopolitički položaj Poljske u interesnoj zoni Sovjetskog Saveza autoru je davao simboličke poante koje je umješno znao povezati sa starozavjetnom tematikom i izlaskom odabranog naroda iz ropstva. Dvodijelna opera „Izgubljeni raj” (1978.) s originalnim libretom na engleskom jeziku nadahnuta je epskom pjesmom Johna Miltona, dok je za „Poljski rekvijem” (1984.) umjesto teksta na latinskom, uglazbio tekst na poljskom jeziku. Dotično je djelo proširena verzija djela Lacrimosa koje je 1980. godine naručila Solidarność za komemoraciju pogibije lučkih radnika još iz 1970. godine. 

Otkud taj polaritet u djelu jednog suvremenog autora, otkuda avangardist može biti - konzervativac? Možda odgovor leži i u specifikumu poljske povijesti, ispresijecanom odnosom dvora i religije prepunom osebujnih kontradikcija, počevši od nacije koja se u borbi za očuvanje kako državnog, i vjerskog, a tako i kulturnog identiteta – položajem u sendviču između ruske i njemačke kulture – rado bistrila kroz francusku, ali i litavsku vezu. Naime, u 17. stoljeću radi očuvanja krune, ova je katolička zemlja kojom je vladala dinastija Jagelovića pragmatičkom sankcijom bila prisiljena podijeliti prijestol s litvanskim poganima, čime je i započelo širenje Velike litavske kneževine koja je sve do polovice 19. stoljeća bila ozbiljna prijetnja ruskom dvoru. 

Krzysztof Penderecki
Filmsku glazbu s namjerom Penderecki je skladao relativno rijetko (FOTO: Wikimedia/Secretaría de Cultura de la Nación)

Prisjetimo se ovdje i poljskog Reda bijelog orla koji će biti dodijeljen Pendereckome 2006. godine, kao i odlikovanja Tri zvjezdice koje mu sljedeće godine dodjeljuje Republika Litva, pored niza inih ozbiljnih priznanja koja dobiva još od 1968. godine. Za pravo mu, u osvještavanju uloge skladatelja kao figure koja kroz svoja djela krešendira nacionalni i povijesni identitet, daju pozicioniranja poljskih političkih figura na vodeća mjesta hladnoratovskog svijeta. To su svakako uspon Karola WojtyŁe do pape (1978.), kao i Zbigniewa Brzezinskog, na mjesto savjetnika za vanjsku sigurnost američkog predsjednika Cartera (1977.-1981.). 

Hladni je rat svakako bio američko maslo razmazano i preko Istočne Europe. Kako je odnos Poljske s Amerikom u kojoj živi i velika poljska iseljenička zajednica, kulturno pregnantan, američko je zemljište i odstupnica mnogima koji su u konzervativizmu katoličkih krugova, oćutili pritisak sendviča radijusa šireg i od onog sovjetskog. Sjetimo se Polanskog, koji je uostalom Pendereckijev vršnjak, a kao njegov svojevrsni antipod, dijametralno raznoliko percipira iste motive. 

Amerika je dobro reagirala na glazbu koju je za Polanskog pisao tragično preminuli skladatelj i pijanist Komeda, osnivač poljskog, a i europskog jazza, jednako je dobro reagirala i na jezovitu glazbu Pendereckog ... Ne zaboravimo na četiri nagrade Grammy, koje će dobiti, između ostalih, i za djela sakralne glazbe, kao što je „Credo“ iz 1998. godine. A i 8-minutna „De rerum sonoris” iz 1966. godine, skladba iz ranijih dana, dobit će svoju mlađu sestru 1971. godine. Obje bivaju snimljene s Poljskim nacionalnim orkestrom 1975. godine, i objavljene za EMI, te će im novi život udahnuti Kubrick kroz film „Isijavanje” (1980.) - slavni film o izolaciji po motivima romana Stephena Kinga o autorovoj stvaralačkoj krizi kojem je upravo koronavirus u vidu mema ovih dana udahnula revival na društvenim mrežama. 

Zanimljivo je da je filmsku glazbu s namjerom skladao relativno rijetko. Prvi put za „Rukopise pronađene u Saragosi” filmaša Jerzyja Hasa iz Łodza još pedesetih. Tom se prigodom poigrao s Beethovenovom glazbom, skladatelja kojem će u rodnom Krakowu posvetiti čitav festival; gdje je organizacijske sposobnosti od 1992. do 2002. godine upregla njegova supruga EŁzbieta. Ne zaboravljajući, da trenutno i živimo u Bethoveenovoj 250-godišnjici, spomenimo znamenitije baštinike Pendereckijevoga utjecaja. Svoj je dug jazzu blagoslovio još 2002. godine u koprodukciji izdavača Not Two, pod egidom Contemporary Quarteta. Krakowski su glazbenici, s kolegama iz Berlina i Cluj-Napoce, priredili izbor rearanžiranih kompozicija, koje su za vrijeme studija pedesetih skladali Penderecki i vršnjaci LutosŁawski, Kisielewski i Baczewicz, uz one novije, skladateljice Komste (1990.). Tu su i dvije skladbe Bartolomieja Brata Oleša iz 2000. godine koji je tijekom cijelog sessiona svirao bubnjeve. A prema djelu „Polymorphia za 48 gudača” (1961.), Johnny Greenwood iz britanske grupe Radiohead s kojom ionako dijeli mnoge referentne točke nadahnuća, skladao je „48 odgovora na Polymorphiju” koju je, rame uz rame sa skladbom starog gurua, 2012. godine objavio američki izdavač Nonesuch. 

Posljednjih je godina života, kako pišu svjetski mediji u svojim nekrolozima, skladatelj bio ozbiljno bolestan, zašao je ipak i u devetu dekadu života ... Doduše, pokupio je sve nagrade koje velikan njegova formata uopće može i zamisliti. Intimno mu je zacijelo ponajviše značila nagrada za „Katyn”, filmski monument pogibiji „cvijeća“ poljskih oficira nakon Drugog svjetskog rata, dodijeljena mu 2008. godine od Udruženja poljskih skladatelja. Nacionalna tragedija kojoj bi u domaćim okvirima pandan bila smrt Nikole Zrinskoga u famoznom lovu na veprove, potentno rezonira i u kapitalističkom realizmu. Jer i konzervativcima i ikonoklastima jeza udara o isti registar, neovisno o nacionalnoj osnovi, kao faktor nepravde nemilosrdnih i sebičnih vlastodržaca čiji besćutni registar svatko može osjetiti ...

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Pr osv

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Liposukcija ruševina?

    24.09.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Liposukcija ruševina?

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Rovinj je danas povampiren prostor koji žudi samo za novcem

    11.09.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Rovinj je danas povampiren prostor koji žudi samo za novcem

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Tko nam to dolazi poslije Bandića

    05.09.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Tko nam to dolazi poslije Bandića

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije