(ZA)BRANITELJI

„Island of Love“ vs. „Country of Hate“

ritn by: Edi Matić | 09.08.2023.
(ZA)BRANITELJI: „Island of Love“ vs. „Country of Hate“
Na otoku Barbarincu pored Splita, nekad izletištem, a zadnjih godina mjestom velikih noćnih zabava, bili su planirani koncertni nastupi troje izvođača. Za Jelenu Karleušu znam da postoji. Znam i za Acu Lukasa i, naravno, znam Harisa Džinovića. Za ovu potrebu sam i pogledao i poslušao nekoliko brojeva na YouTubeu. Zaključak mi je da Karleušine pjesme poprilično podsjećaju na one od Jelene Rozge ili Maje Šuput, dok je Lukas nešto bolji od Mate Bulića i Vuce, a malo lošiji od Marka Tolje. To je pitanje muzičkog ukusa, jelte?! Kod mene je ispalo tako. Džinoviću nisam tražio pandan u Hrvatskoj, jer ipak je on prevelik za takve usporedbe (stvar mog ukusa, jelte?!) E, sad… u čemu je problem? Ta imena zasmetala su Domovinskom pokretu i nekim braniteljskim udrugama.

Nekada davno, društvo su znale iznenaditi supkulturne pojave u muzici, koje su, naravno, bile praćene ponašanjem i odijevanjem poklonika takvih pojava. Zgražala se meinstrimovska većina, sklanjala poglede od hipijevskih haljina i cvijeća u kosi, iskidanih rokerskih farmerki, pankerskih kožnih kompleta, čak i od fino odjevenih skaovaca i modovaca. Jednostavno, većinskom društvu je svaka promjena teško prihvatljiva, jer je se plaši, makar dolazila kroz pjesmu. Jednim dijelom i zbog toga što su svi ti muzičari, počevši od Elvisa ili Beatlesa, pa do Dee Dee Ramonea i Axel Rosea imali u sebi neki bunt, potrebu za svojom malom revolucijom, slali su poruke ostatku društva – onoj većini. I kako god je započinjalo iz potrebe pojedinačnog ega za autonomijom, odvajanjem i razlikovanjem od roditeljske i dominantne kulture – vremenom bi se uvlačilo u pore domicila, pa onda osvajalo svijet i postajalo prihvatljivo. Tako su, osluškujući i osjećajući svijet, i na ovim prostorima nastajali novi izvođači i bendovi. 

Evo na primjer, Ivo Robić se (nakon prvih muzičkih uzora u dixielendu), proslavio šlagerom. Poneki zatucani partizanski komesar je možda analizirao etimologiju riječi šlager dok mu je u glavi još zujao zvuk obrušavanja njemačke štuke i rafala esesovskog šmajsera – pa je pokušao i zabraniti nastup Ive Robića. „Ej, drugovi“, salijetao je opatijske i crikveničke hotelijerske upravitelje, „šta će reći djeca naših poginulih boraca kad čuju te njemačke pjesme, a još se ni grobovi nisu osušili?!“ Pokušao je sigurno, ali čak i tada, godinu-dvije nakon Drugog svjetskog rata, fini ljudi iz organizacije zabavnih programa pronašli su načina da zaobiđu lupetanja nekakvog gorštaka koji je do jučer poznavao samo melodije guslara i pastirskih frulica. 

Ni tri desetljeća nakon rata, Dugme, Smak, Drugi način, Buldožer, Time … sviraju rock, muziku iz uvoza, iz omraženih kapitalističkih zemalja. Slijede ih kasnije Čorba, Disciplina kičme, Azra, Električni orgazam …, a preko njihove muzike prelazi čak i onaj partizanski komesar, već naviknut na poraze svoje ofucane filozofije, nevoljko prelaze i ostali SUBNOR-ovci koji još uvijek ispod oka gledaju sve te divljake koji na repertoaru nemaju „Oj, Kozaro“ ili „Drugarice posadimo cvijeće“. Ma, da… i oni bi najradije zabranili sve te raspuštene rokere i njihove preglasne gitare, pa na ulice vratili dobra stara partizanska kola, popevke, dalmatinske klape, tambure i sevdahe – jer tako je bila zamišljena njihova dominantna kultura. Njihova zaostala i glupava zamisao – da nas sve mogu držati kao taoce svojih zasluga, pa da seruckaju o čemu god požele, pozivajući se na trajno založno pravo jer su prije trideset godina ratovali – jednostavno nije funkcionirala. Supkultura se pokazala moćnijom od tradicijske. I trajala dosta dugo. Bivši borci bili su samo smiješni u svojim pokušajima kritiziranja muzike koja nije „naša“ – jer sve je to jako brzo postajalo naše.

Onda se, valjda baš u vrijeme kada smo i sami postajali previše sofisticirani da bi u izderanoj kožnoj jakni naslonjeni na neki zid iskazivali svoj čin pobune, a dijelom i zbog tehnološkog napretka, pojavila techno muzika (s varijacijama kao house, acid, trance, drum and bass, dubstep, blablabla…) i uz nju masovni kulturni fenomen – rave zabave. Za razliku od svega dotadašnjeg, kad je u konzumentima raznoraznih muzičkih pravaca postojala želja za pripadanjem nekoj vrsti bunta, kod ravea se sve svodi na hedonističku zaokupljenost zabavom i dobrim raspoloženjem u nečemu što postoji samo u tom trenutku.

Rave party
Nekada popularna party izdanja (FOTO: Pixabay)

Dugo vremena potisnuta zabavna narodna muzika dotad je već koketirala s rock muzikom, ne bi li preživjela i postala atraktivnija za mlade generacije, ali svoj spas je definitivno vidjela u spajanju s novim temperamentom techno muzike i rave zabava. Svojim melodijama dodala je moćne baseve koji tresu utrobu u odgovarajućem ritmu (120-150) – već uvelike provjerenom po rave tulumima gdje uz pomoć derivata izaziva raskalašeni trans. Idealnu priliku nisu propustili, dodajući svojoj muzici i sve gluplje tekstove, jer ritmično drmusanje utrobe i glava pod utjecajem ecstasya često ne bi ni prihvatili ništa složenije i dublje.  

Kako se, po britanskom sociologu Maughanu – na rave može gledati kao na prostor iščezavanja sebstva, iščezavanja koje utjelovljuje zadovoljstvo gubljena i prepuštanja – tako možemo promatrati i one koji padaju u delirij konzumirajući turbo-folk (izraz koji je navodno smislio Rambo Amadeus).

Okej… što se dogodilo s muzikom, dogodilo se. Što se promijenilo u strukturi zabave mladih, promijenilo se. Koliko je to loše i koliko svi imamo nešto za reći o pošasti turbo-folka, posebnih radio stanica koje zagađuju eter bezvezarijama, narodnjačkih klubova i svih loših posljedica koje društvo zasigurno ima zahvaljujući toj supkulturnoj pojavi koja nas je zapljusnula – ne mislim ovdje ni braniti ni napadati. Nešto drugo mi je na pameti ovih dana. 

Za Jelenu Karleušu znam da postoji. Znam i za Acu Lukasa i, naravno, znam Harisa Džinovića. Za ovu potrebu sam i pogledao i poslušao nekoliko brojeva na YouTubeu. Zaključak mi je da Karleušine pjesme poprilično podsjećaju na one od Jelene Rozge ili Maje Šuput, dok je Lukas nešto bolji od Mate Bulića i Vuce, a malo lošiji od Marka Tolje. To je pitanje muzičkog ukusa, jelte?! Kod mene je ispalo tako. Džinoviću nisam tražio pandan u Hrvatskoj, jer ipak je on prevelik za takve usporedbe (stvar mog ukusa, jelte?!) E, sad… u čemu je problem? 

Na otoku Barbarincu pored Splita, nekad izletištem, a zadnjih godina mjestom velikih noćnih zabava, bili su planirani koncertni nastupi baš ovih gore izvođača (Karleuša, Lukas, Džinović). Pored nastupa brojnih izvođača koji se svakodnevno smjenjuju (da prostite, party ljeto na Barbarincu otvorio je bend Prljavo kazalište – stvar ukusa … znam, ali mislim da je to najgore što se moglo dogoditi otočiću. Ili ušima koje su ga posjetile te večeri) – ona tri imena (Karleuša, Lukas i Džinović) zasmetala su Domovinskom pokretu i nekim braniteljskim udrugama. Domovinski pokret i braniteljske udruge? Oni su i inače zaduženi za repertoare Koncertne dvorane, selekciju DJ-eva na Ultri, oni sastavljaju listu izvođača u programima Splitskog ljeta, odabiru bendove za jazz večeri i rock maratone? Jer tko bi bolje odradio od njih, educiranih muzikologa, sociologa, antropologa, radijskih muzičkih urednika, vrhunskih umjetničkih kritičara, ponekog dirigenta i kompozitora?!  

Vijest kaže da su predstavnici nekih braniteljskih udruga uputili zahtjev Gradu za otkazivanje koncerata izvođača – „… iz države koja je izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku.“

Barbarinac
Nesuđeno mjesto gostovanja "agresora" (FOTO: Wikimedia/ArgoNavis)

Ako sad i nije trenutak da se prisjetimo Ive Robića koji je dvije godine nakon što je bio pripadnik Prosvjetničke bojne NDH – pjevao šlagere u Opatiji, možda je trenutak da se prisjetimo kako smo pet godina nakon najgoreg rata na planeti, dočekivali talijanske pjevače i njemačke turiste. A predstavnici braniteljskih udruga (ne – branitelji) još uvijek ne podnose pjevače iz „države koja je izvršila agresiju“ prije više od trideset godina. (Uz to, ipak je Haris Džinović iz države na koju je Hrvatska izvršila agresiju, a ne obrnuto – to ne bi trebali brkati.)  

Isti ti predstavnici branitelja imaju pitanja za Grad Kaštela: „Zašto ste dozvolili koncerte srpskih turbo folk izvođača?“

Molim lijepo, kakvo je to pitanje Gradu? Pitate li isto za poslovanja sa srpskim biznismenima, za uvoz hrane i ostalih proizvoda iz Srbije? Pitate li Rotary klub Kaštela zašto dovodi partnere iz Srbije na jedrenje? Pitate li Grad zašto je dopustio odlazak judo kluba (i možda vaše djece), na turnir Partizana u Beogradu? Pitate li grad zašto Kaštelani rade izložbe u Beogradu, zašto jedan kaštelanski inovator posluje sa Srbijom jer ga kod kuće ne priznaju? Pitate li se uopće kakav je to život u kojem stalno gledate s mržnjom preko istočne granice države za koju ste se borili (niste je stvarali, ne umišljajte to, samo ste se borili)? Jok… vi Grad pitate samo zašto dozvoljava koncert srpskih izvođača.

Sljedeća pitanja su im: 1.) „Zašto vrijeđate osjećaje branitelja i svih koji su u Domovinskom ratu izgubili svoje najbliže?“ 2.) „Zašto niste pitali građane da li to žele?“ 3.) „Zašto niste pitali branitelje da li ih to vrijeđa?“

Prvo: A što ste vi tako uvredljivi i osjetljivi? Drugo; je ll mi ostali baš za sve u životu moramo pitati da vas slučajno ne vrijeđa ta i ta stvar? Pokidana majica, sladoled od kivija, prolazak kroz žuto na semaforu, Novak Đoković u finalu, štucanje, trčanje po Marjanu, turisti neplivači … Treće: Moji su osjećaji, na primjer, povrijeđeni spomenutim nastupom Prljavog kazališta, pa mi nije ni palo na pamet da zbog toga prigovaram Gradu Kaštela. Mogu li sad? Mislim… po čemu biste vi imali prednost u tim stvarima? Po čemu ste vi tako važni da izvođači koji se vama ne sviđaju ne smiju nastupiti, a smiju oni koji se meni ne sviđaju?

Oni dalje pitaju: „Zašto niste pitali roditelje poginulih da li se pitaju za što su njihova djeca poginula?“

Stvarno … ajde, molim vas, ne uplićite roditelje poginulih u svoje frustracije i prizemne teme poput ove, jer ne vjerujem da ijedan roditelj može misliti da bi smrt njegovog djeteta bila opravdana zabranom pjevanja nekakvoj Jeleni Karleuši. Vi mislite da jest? Da je to taj plemeniti cilj borbe i pogibanja? 

Zadnje je pitanje bilo: „Znači li vama išta život mladih ljudi?“

Jeste li mogli smisliti gluplje pitanje? 

Domovinski pokret Kaštela ima još luđi, ali naizgled sofisticirani istup. Oni kažu kako „… smatraju da ovaj glazbeni izričaj ne pripada našem podneblju te kako moramo čuvati mediteransku i europsku kulturu kojoj pripadamo. Festival osim lokalaca posjećuju mnogi domaći i strani turisti. Glazba oblikuje našu stvarnost i društvenu filozofiju, a navedeni izvođači pripadaju nekom drugom identitetu"

Dakle, Domovinski pokret Kaštela pristupa ovoj temi stručno, gotovo znanstveno. Oni i inače točno znaju koji umjetnički izričaji pripadaju ili su prihvatljivi našem podneblju i od toga ne uzmiču ni milimetra. Doma slušaju isključivo vinil ploče Richarda Wagnera, osjećajući snažnu povezanost s Europom; svojoj djeci dozvoljavaju povremeno slušanje napolitanskih napjeva, eventualno Ane Oxe i Al Bana, jer to je još uvijek mediteranski izričaj. Ili ipak ne zbog toga? Možda im je ovaj glupi komentar trebao samo kao još jedan patriotski pamflet kakve treba periodično objavljivati kao podsjetnik na zaljubljenost u naziv svoje partije.  

U svojoj ulozi branitelja umjetničkog izričaja našeg podneblja – oni vjerojatno još nisu načisto ni s djelom, recimo – Ivana Meštrovića … Kao sviđa im se jer je naš, seljo iz Zagore … ali opet, nije im drag utjecaj Augustea Rodina na njegov rad (Francuzi su, nota bene, prijatelji Srba!), pa onda onaj njegov Pobjednik na Kalemegdanu, Neznani junak na Avali … Nešto tu nije kako treba. Miroslav Krleža ih je, navodno, potpuno razočarao kad su doznali koliki je utjecaj na njega imao Vojislav Ilić (zamislite ljudi, srpski pjesnik!!). Čak im se i Ustav Republike Hrvatske pomalo gadi zbog onog srpskog glumca, pa su momci (članovi su uglavnom muški izdanci kaštelanskog kraja), iz Domovinskog pokreta odlučno stali na branik umjetnosti i izradili precizne upute za korištenje. 

a) Mediteranska kultura je naša kultura! U muzici, na užem teritoriju Dalmacije, a po stručnjacima iz Domovinskog pokreta, ona tolerira vokalna zapomaganja ojkalica i tužbalica, zavijanja gusli, sopila i dipli te poneki izlet u suvremeni zvuk poput „Gori borovina“ ili „Nek ti kušin bude stina“. 

b) S druge strane, europska kultura bi nam, po kaštelanskom Domovinskom pokretu, trebala biti ugrađena pod kožu već po onom spomenutom cjelodnevnom slušanju Richarda Wagnera (obožavali su ga i Adolf Hitler i Jevgenij Prigožin – to samo uzgred napominjem). Po njihovoj znanstvenoj ekspertizi, Karleuša, Džinović i Lukas pripadaju nekom drugom, dalekom identitetu, pa bi se turisti jednostavno pogubili u takvoj zbrci i ne bi u potpunosti doživjeli našu stvarnost i društvenu filozofiju … a nikako nam ne treba biti cilj da turiste šaljemo kući s iskrivljenom slikom o nama. 

Glazbena slika treba ostati točno onakva kakvu su je zamislili, a to je: red gusli, red ojkalica, pa američki DJ, argentinska plesačica, Prljavo kazalište, latvijski narodni orkestar (jebiga, i oni su Europa), austrijski vatrogasni puhački sastav, Mate Bulić, Rolling Stonesi i pokojni Ivo Robić. Užasava i sama pomisao da se tu umiješa neki izvođač iz Srbije ili Bosne (osim ako nije iz Hercegovine), jer taj napaćeni, pregoreni i iscrpljeni turist bi se cijelim svojim noćnim izlaskom osjećao prevarenim, uz misao (na nekom od stranih jezika, op. a.): „Zašto moje drmusanje i drmusanje polugolih tijela u techno ritmu vrijeđa osjećaje predstavnika udruga branitelja?“ ili „Čini mi se da je i jučer bila ista muzika, a Homeland movement tvrdi da to nije isto… oh my God!“. 

Mislim da ne bi turisti, ne bi ni svi oni mladi koji u noćnim izlascima pohode Barbarinac nazivajući ga Island of love, shvatili svu glupost ovih medijskih i službenih zastrašivanja, ma koliko se trudili da shvate. U tome leži i jedna velika opasnost. Znali bi se i mladi i organizatori zabave nositi s običnim prirodnim zlom, suprotstavili bi mu se, pobijedili bi. Ali glupost je puno opasnija od zla! – tako je govorio jedan od najznačajnijih teologa prve polovice dvadesetog stoljeća - pastor Dietrich Bonhoeffer. On kaže da je moguće buniti se protiv zla, razotkriti ga i spriječiti, ali protiv gluposti smo bespomoćni. Kada, na primjer, iznosimo činjenice koje su u suprotnosti s predrasudama glupe osobe, ona ne osjeća da treba vjerovati u njih i potiskuje ih u stranu, ponajviše zato jer je veoma samozadovoljna i tvrdoglava. Glupa osoba je opasna jer je lako uvredljiva i razdražljiva, pa prelazi u napad. Glupost nije intelektualni defekt – nego poremećaj ljudskosti – zato je potreban veći oprez kada imate posla sa glupom osobom nego sa zlonamjernom. Glupost nije urođena mana, nego ljudi u određenim situacijama postaju glupima – pa je ona više sociološki nego psihološki problem. Radi se o ljudima lišenima svoje unutrašnje neovisnosti, odustalih od samostalnog mišljenja. U razgovoru s njima imate dojam da ne komunicirate s osobom, nego s frazama i parolama koje su im usađene i grupno nametnute. Tako zaslijepljene osobe lako postaju bezumno oružje, sposobno da počini svako zlo, pri čemu su nesposobne prepoznati to zlo. 

Samo čin oslobođenja, a ne podučavanja – može pobijediti glupost. Tako je govorio Dietrich Bonhoeffer, a ja nemam pojma kako i zašto je to umetnuto u ovaj članak. Trebalo je izići u nekoj sasvim drugoj prilici, časna pionirska.  

Vrijeme je i da zaključim tekst i vratim se na temu. Osim što nas udruge branitelja (a evo i Domovinskog pokreta), konstantno drže kao taoce svog sudjelovanja u ratu od prije trideset godina i, nazovi domoljublja uz koje misle da imaju veće pravo vlasništva nad teritorijem, društvom i svim vezanim uz život – oni  nikako ne razumiju da je njihov uspjeh „zabrane“ koncerata srpskih izvođača zapravo još jedna Pirova pobjeda (Pir kaže: "Još jedna takva pobjeda i mi smo izgubljeni"). Umjesto da sebi osiguraju sadašnjost u kojoj mogu ponosno prošetati ulicom dok se mlađe generacije s poštovanjem zagledaju u ordenje zataknuto na reverima – ovakvim se drečanjem sve više i više sramote, sve više udaljavaju od stvarnosti, sve manje časti za sebe osiguravaju. Nema časti, ako je na silu tražite. A da podsjetim i na ono s početka teksta – supkulture su često započinjale iz potrebe pojedinačnog ega za odvajanjem i razlikovanjem od roditeljske kulture – u kućama branitelja njihova djeca možda večeras slušaju hitove Jelene Karleuše, a mobitel im zvoni uz nešto tipa: „Pobegla si od mene, sekirom ću da ti sudim…“ 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/JelenaKarleusa/screenshot/YouTube

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

    09.04.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

  2. SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

    02.04.2024.

    Bojan Tončić

    SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

  3. IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

    28.03.2024.

    Srđan Puhalo

    IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije