BESPUĆA HRVATSKE PRIVATIZACIJE

Ni Disneylanda, ni državnog studija za šest filmova godišnje

ritn by: Miroslav Pavičević | 06.03.2016.
BESPUĆA HRVATSKE PRIVATIZACIJE: Ni Disneylanda, ni državnog studija za šest filmova godišnje
„Ne može se nacionalna kulturna baština privatizirati, bila to Baščanska ploča ili filmski fundus od 136 igranih i 3.000 dokumentarnih filmova Jadran filma“, ponavljao je Antun Vrdoljak mantru pokušavajući svojevremeno spriječiti privatizaciju najveće hrvatske filmske kuće – Jadran filma. Nevjerojatno je zamršena kombinatorika preuzimanja dionica te tvrtke, da bi poduzetnik Vinko Grubišić, nakon što se „razišao“ s kraljem hrvatske privatizacije, Miroslavom Kutlom, i nekadašnjim vlasnikom EPH, Ninoslavom Pavićem, na koncu preuzeo potpuno vlasništvo Jadran Filma. Karte su se posložile tako da nijednu dionicu Grubišić nema upisanu na svoje ime, nego je sve, očito ne bez razloga, razdijeljeno na rodbinu i prijatelje. Lupiga je detaljno istražila ovu priču i donosi vam što se sve događalo od ratne 1991. godine kada se krenulo u privatizaciju Jadran filma pa sve do danas. Priča je to o kojoj vrijedi snimiti film.

Kako bi se bolje razumjeli današnji prijepori oko Jadran filma, nužno je podsjetiti se tijeka pretvorbe i privatizacije te najveće hrvatske filmske kuće. Sama procjena vrijednosti Jadran filma obavljana je potkraj 1991. godine, dok je u Hrvatskoj još bjesnio rat, a vrijednost je procijenjena na 16,3 milijuna maraka, što bi danas iznosilo otprilike 60 milijuna kuna. Polovicu dionica imali su pravo upisati tadašnji i bivši radnici, do najvišeg iznosa od 20.000 maraka, što je 1993. godine i učinilo njih 414, a druga polovica je pripala državi, od čega je 30 posto bilo rezervirano za bivše vlasnike nacionaliziranog zemljišta na kojem je stvoren Jadran film.

JADRAN FILM – FILMSKA PRIČA: Nacionalno kulturno blago uništeno i rasprodano

VINKO GRUBIŠIĆ O JADRAN FILMU: 'Ne glumimo uspješne producente, već pravimo najgledaniji TV proizvod ikada'

Od samog početka su se sukobljavale dvije struje. Jednu struju predvodio je redatelj Antun Vrdoljak, tada istaknuti član HDZ-a koji je obnašao niz funkcija, poput potpredsjednika države, ravnatelja Hrvatske radiotelevizije, predsjednika Olimpijskog odbora, a pet godina bio je i povjerenik za kinematografiju u Ministarstvu kulture. Druga struja, predvođena direktorom Zdravkom Mihalićem, zalagala se za potpunu privatizaciju, za ulazak privatnog partnera koji bi dokapitalizacijom od nekoliko milijuna maraka pomogao da se obnovi tehnika i pokrene proizvodnja filmova, uz zadržavanje državnog kontrolnog paketa od 30 posto dionica.

Vrdoljak je tvrdio, a ponovio je to i u razgovoru za Lupigu, da je protiv privatizacije bio iz načelnih razloga, jer smatra da se nacionalna kulturna baština ne može privatizirati, bila to Baščanska ploča ili "filmski fundus od 136 igranih i 3.000 dokumentarnih filmova Jadran filma". Otkud Vrdoljaku brojka od 3.000 dokumentarnih filmova, s obzirom da smo mi došli do brojke 500, nije poznato, ali evo što on još ima za reći.

Antun Vrdoljak
Antun Vrdoljak smatra da se nacionalna kulturna baština ne može privatizirati, bila to Baščanska ploča ili filmski fundus od 136 igranih i 3.000 dokumentarnih filmova Jadran filma (FOTO: Novilist.hr)

"Jadran film morao je imati status kao, primjerice, Hrvatsko narodno kazalište", kaže Vrdoljak.

"Još 1992. godine upozoravao sam na ovo što se sada događa. Nitko mi nije htio pomoći. Pa, ja sam prekinuo prijateljstvo s Božom Biškupićem zbog Jadran filma", govori Vrdoljak o bivšem ministru kulture u nekoliko HDZ-ovih vlada. Biškupić je prvi put bio ministar kulture između 1995. i 2000. godine, a Vrdoljak mu zamjera što nije učinio ništa da spriječi „hercegovačku struju“ predvođenu Ivićem Pašalićem, svemoćnim savjetnikom tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana i Milanom Kovačem, predsjednikom Fonda za privatizaciju, da Jadran film predaju Miroslavu Kutli, Ninoslavu Paviću i Vinku Grubišiću.

"Ne želim biti patetičan, ali procjena vrijednosti Jadran filma obavljala se negdje u prosincu 1991. godine, točno u vrijeme nakon pada Vukovara. Bivši direktor Zdravko Mihalić i ljudi oko njega su tih dana dok smo gledali pad Vukovara i pitali se što će biti s Dubrovnikom završavali procjenu vrijednosti Jadran filma", kaže Hrvoje Hribar, ravnatelj Hrvatskog audio-vizualnog centra, koji je već godinama u svojevrsnom ratu s Vinkom Grubišićem u vezi s poslovanjem Jadran filma i polaganjem prava na stare filmove iz produkcije te filmske kuće.

Antun Vrdoljak bio je 1996. godine povjerenik za film Ministarstva kulture, a sjedio je i u Nadzornom odboru Jadran filma sve do rujna 1998. godine. Kako je bio protiv prepuštanja najveće hrvatske filmske kuće u privatne ruke, sudjelovao je 1996. godine u izradi Nacrta Zakona o filmu, kojim je bilo predviđeno da se Jadran film i Zagreb film udruže u nacionalnu ustanovu pod nazivom Hrvatski filmski studio, koji bi, uz potporu Ministarstva kulture, godišnje proizvodio minimalno šest cjelovečernjih i 15 kratkih i dokumentarnih filmova. No, taj zakon nikad nije ni došao do Sabora, dobrim dijelom zahvaljujući i otporu unutar Jadran filma, to jest malih dioničara koje je tada predvodio direktor Zdravko Mihalić, kao predsjednik Nadzornog odbora Udruge malih dioničara Jadran filma.

Direktor Mihalić je za Slobodnu Dalmaciju u rujnu 1996. godine izjavio kako "Vrdoljak u kinematografiji sve više prelazi na pozicije socijalističkoga realizma sovjetskoga tipa i takvu državnu kinematografiju pokušava institucionalizirati svojim prijedlogom zakona o filmu". Vrdoljak je pak zamjerao i prenisko određenu vrijednost Jadran filma od 16,3 milijuna njemačkih maraka, za šest studija, laboratorije, skladišta s rekvizitima, jednu od najbogatijih garderoba u Europi s preko 60.000 komada odjeće, od uniformi Wehrmachta, do američkih policijskih uniformi, 120 trofejnih vozila, oldtimera.

Jadran film
Oldtimeri "zbrinuti" u Jadran filmu (FOTO: Lupiga.Com)

"U Jadran filmu izvršena je obična prijevara i otimačina", govorio je tada Vrdoljak, iznoseći argument da je prema elaboratu o vrijednosti imovine četvorni metar zemljišta Jadran filma u zagrebačkoj Dubravi vrijedio svega oko 80 kuna, dok je i u svježe oslobođenom Kninu metar četvorni zemljišta koštao oko 400 kuna.

Tvrtka Nova produkcija osnovana je 27. siječnja 1997. godine, jedini osnivač bio je Miroslav Kutle, direktor Vinko Grubišić, a partner Ninoslav Pavić. Njih trojica već su se od 1996. godine uortačili na projektu nacionalne televizijske mreže povezivanih lokalnih TV postaja, a nastavili su, udruženi u poduzeće "Grupo", kovati planove o stvaranju konkurencije HTV-u i ovladavanju kompletnim medijskim prostorom u Hrvatskoj, ali i nekim bankama. Jadran film trebao je biti važna karika u projektu sa svojom infrastrukturom i studijima. Zbog afere "Grupo" koju je preko dnevnog lista Republika 2000. godine otvorio Ivo Pukanić, vlasnik Nacionala, Grubišić i Pavić završili su u dvodnevnom pritvoru, dok je Kutle već odranije bio pritvoren zbog drugih kaznenih djela u privatizaciji.

Nova produkcija odmah je zavrbovala direktora Jadran filma Zdravka Mihalića da nagovara male dioničare na prodaju dionica Novoj produkciji. Nije mu bilo teško, jer Jadran film je već počeo posrtati u poslovanju, ostvarivao je 1995. i 1996. godine skromnu dobit od 127.000 i 219.000 kuna, a 1997. godine bilo je izvjesno kako će doći do milijunskih gubitaka, prvi put od postojanja Jadran filma. Mihalić je plašio dioničare da će Jadran film svakako potpuno propasti ukoliko u poduzeće ne uđe "privatni partner" sa "svježim kapitalom" i da im je bolje prodati dionice dok još mogu nešto zaraditi.

Nova produkcija je u samo tri-četiri mjeseca došla do 12 posto dionica i o tome su obavijestili ostale male dioničare, sugerirajući im da je svaki otpor uzaludan. Već na Glavnoj skupštini Jadran filma početkom lipnja 1997. godine pokazalo se kako je Nova produkcija imala i potporu predstavnika Hrvatskog fonda za privatizaciju, koji je na skupštini glasao protivno Udruzi malih dioničara, koja je okupljala dioničare s 37,12 posto kapitala. Fondom je upravljao Milan Kovač, što su mnogi protumačili kao potvrdu teze Antuna Vrdoljaka o njegovom pogodovanju Novoj produkciji.

Miroslav Kutle
Miroslav Kutle tih je godina zasjeo na optuženičku klupu, a danas sasvim slobodan živi u BiH (FOTO: Lupiga.Com)

Međutim, sredinom ožujka 1997. godine, Udruga malih dioničara Jadran filma, čijim se članovima više nije sviđalo Mihalićevo guranje Nove produkcije, poslala je svim dioničarima pismo u kojem pišu da je "problem Jadran filma poslovodstvo koje Jadran filmu ne osigurava poslove", a "poslovodstvo" je tada bio direktor Zdravko Mihalić, koji je zagovarao prodaju Jadran filma Kutli, Paviću i Grubišiću. Udruga je u pismu navela i kako Jadran film nema nikakvih dugova, "ni kune kredita", niti je njegova imovina opterećena hipotekama. Pričuve poduzeća iznosile su 2,5 milijuna kuna, a k tome, Jadran film imao je s 14. ožujka 1997. godine likvidnih sredstava, uključujući i dionice Zagrebačke banke, u vrijednosti 6,7 milijuna kuna.

Nova produkcija nudila je otkup dionica u pola cijene. Za otplaćene dionice nominalne vrijednosti 100 maraka nudili su 50 maraka, a za neotplaćene su nudili 50 posto otplaćenog iznosa i preuzimanje otplate. Obećavala je Nova produkcija i izravno ulaganje svježih osam milijuna maraka, odnosno 30 milijuna kuna u gotovini, premda je registrirana s osnivačkim ulogom od zakonom minimalno propisanih 20.000 kuna.

Ninoslav Pavić, vlasnik Europapress Holdinga nije bio naveden kao vlasnik Nove produkcije, ali je u intervjuu Feral Tribuneu u studenom 1997. godine jasno dao do znanja kako su on i Miroslav Kutle pravi kupci Jadran filma.

"Mi već imamo partnerski odnos u projektu 'Mreže', pa sporazumno ulazimo i u posao s Jadran filmom. Bez obzira što Feral ima suptilan odnos prema gospodinu Kutli, ja mogu reći da je on beskrajno fin i korektan partner. Na 'Mreži' smo međusobno razvili zdrav tržišni odnos u kojemu je njegov utjecaj značajan, jer nadzire mnoge lokalne televizije. Mislim da smo i za Jadran film dobitna kombinacija, sviđalo se to vama, ili ne", rekao je tada Pavić, ne spomenuvši nijednom riječju Vinka Grubišića.

EPH Ninoslav Pavić
Tadašnji vlasnik EPH, Ninoslav Pavić, u intervjuu Feralu jasno je dao do znanja kako su on i Miroslav Kutle pravi kupci Jadran filma (FOTO: Wikipedia/Roberta F.)

Antun Vrdoljak u razgovoru nam je otkrio da mu je Ninoslav Pavić prilikom jednog susreta u hotelu Esplanade 1999. godine rekao "daj mi dva milijuna maraka i evo ti Jadran film". Prema Vrdoljakovim riječima, Pavić mu je rekao i da je Grubišić "zic-prezident", trkač.

"Ništa nije njegovo", rekao je Pavić prema riječimai Vrdoljaka. 

U travnju 1997. godine Nadzorni odbor smijenio je s mjesta predsjednika Uprave Jadran filma Zdravka Mihalića, jer je pogodovao Novoj produkciji u preuzimanju dionica. Ali Mihalić se vratio u Jadran film početkom 1999. godine, kao honorarni suradnik. U veljači iste godine predsjednik Nadzornog odbora Ivan Bekavac javnosti je otkrio ugovor koji je s Mihalićem potpisao tadašnji predsjednik Uprave, Boris Gregorić, po kojem je Mihalić trebao dobiti 69.000 kuna za šest mjeseci honorarnog posla "kreativnog producenta" za suradnju u koprodukciji nepostojećeg inozemnog filma. Mnogi su to vidjeli kao manevar Vinka Grubišića kako bi se odužio Mihaliću za dosta uspješno nagovaranje malih dioničara da dionice prodaju Novoj produkciji. Godinu dana poslije Mihalić je zbrinut u Nadzornom odboru Jadran filma, gdje je sjedio sve do travnja 2004. godine.

Već koncem veljače 1999. godine Bekavac, izabran u Nadzorni odbor kao predstavnik državnog mirovinskog fonda, smijenjen je s pozicije predsjednika Nadzornog odbora, zbog "odavanja poslovne tajne" o ugovoru sa Zdravkom Mihalićem i na njegovo je mjesto postavljen redatelj Krešimir Dolenčić.

"Odakle tolika moć Novoj produkciji? Izvire li ta moć iz činjenice da su do 12. veljače 1999. godine Fondu za privatizaciju otplatili 10.180 dionica od upisanih 39.820 dionica (ukupno je 163.470 dionica Jadran filma)? To je, dakle, 6,23 posto otplaćenih dionica u vlasništvu Nove produkcije, prema službenim dokumentima Fonda za privatizaciju", napisao je smijenjeni Ivan Bekavac u svom javnom reagiranju u ožujku te godine. Bekavca su svojim glasovima smijenila tri od pet članova Nadzornog odbora, a to su bili Vinko Grubišić, Franjo Senjak, nominalno jedan od dva predstavnika malih dioničara, ali i rođak Vinka Grubišića, te Krešimir Dolenčić, nominalno predstavnik Fonda za privatizaciju, ali poslovno povezan s Vinkom Grubišićem i obojica su bili članovi Nadzornog odbora Grubišićeva OTV-a, na što je Bekavac ukazao u svom pismu.

Krešimir Dolenčić
Na mjesto smijenjenog predsjednika Nadzornog odbora Ivana Bekavca zasjeo je Krešimir Dolenčić (FOTO: Novilist.hr)

U travnju 1999. godine Ivan Bekavac podnio je ostavku i na samo članstvo u Nadzornom odboru, jer, kako je tada rekao na tiskovnoj konferenciji, nije želio služiti kao pokriće ljudima koji su spremni postupati suprotno interesima Jadran filma i koji štite samo interese Nove produkcije. Nova produkcija je tada držala oko 24 posto dionica, ali je imala 100 posto utjecaja na upravljanje Jadran filmom, sa svojim čovjekom Borisom Gregurićem kao predsjednikom Uprave, i većinom glasova u Nadzornom odboru, gdje im je jedino predstavnik malih dioničara Ivica Stjepandić proturječio. Neposredan povod otkazu Bekavca bilo je podizanje kredita Jadran filma od 15 milijuna kuna, za koji nije bilo nikakvog obrazloženja ni investicijskog elaborata, ali su on i Stjepandić ostali u manjini u svom protivljenju uzimanju tog zajma.

Protiv preuzimanja Jadran filma prosvjedovalo je 1997. i 1998. godine i Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, bez uspjeha. Spominjala se tada i izvjesna Monaco Group iz Londona kao mogući partner. Filmski radnici i redatelji tih su godina bili podijeljeni, primjerice Vinko Brešan i Krsto Papić bili su protiv prodaje Jadran filma Novoj produkciji, dok je s druge strane redatelj Joško Marušić na sastanku DHFR u prosincu 1998. godine rekao: "Čini se da se bojimo budućnosti, bez države nismo naučili živjeti, a jalni smo na ljude koji žele iskoristiti tržišnu utakmicu. Trebamo se odlučiti hoćemo li imati veliki Jadran film, privatizirati ga i napraviti Disneyland, ili ćemo imati državni studio za šest filmova godišnje". Danas nema danas ni Disneylanda, ni državnog studija za šest filmova godišnje.

Tjednik Feral Tribune u lipnju 2002. godine objavio je neke dokumente koji su rasvijetlili tijek novca iz nekih Kutlinih tvrtki za kupnju dionica Jadran filma. Hrvatska poštanska banka (HPB), kojoj je na čelu tada bila Ljerka Ercegović, Kutlinim je tvrtkama Radio Croatia, Consult-Ing, Diona i mljekari KIM između svibnja 1997. i siječnja 1998. godine odobrila 2,25 milijuna kuna kredita, koje su, objavio je Feral, poslužile Novoj produkciji za kupnju dionica od malih dioničara. HPB je malim dioničarima izravno na štedne knjižice uplatila novce od tih kredita.

Početkom veljače 2000. godine Nova produkcija preuzela je od KIM mljekare kredit iz siječnja 1998. godine u iznosu 376.000 kuna, a ukupno se KIM u siječnju 1998. zadužio za 3,38 milijuna kuna. S obzirom na makinacije, po kojima je Kutle javnosti i poznat, nije ni čudo da je kasnije karlovačka mljekara propala u milijunskim dugovima. Uglavnom, Nova produkcija, a poslije Vinko Grubišić, dokopali su se vlasništva nad Jadran filmom bez ulaganja znatnijih svota vlastitih novaca.

Pavić se u kupovanje dionica od malih dioničara uključio nakon što je prva dva milijuna kuna osigurao Kutle. Kako je vidljivo iz izvještaja o reviziji privatizacije Jadran filma, Nova produkcija kupila je 1997. i 1998. godine od 289 malih dioničara 39.820 dionica, ili 24,36 posto temeljnog kapitala. Kutle je kreditima svojih tvrtki platio 20.070 dionica, a 1998. godine ostalo je za otplatiti još 19.750 dionica, za što je Hrvatskom fondu za privatizaciju trebalo platiti 1,06 milijuna maraka.

Milan Kovač
Umjesto da raskine ugovor s Novom produkcijom zbog neplaćanja, Milan Kovač, tadašnji šef HFP-a i nekadašnji ministar privatizacije, Novoj produkciji odobrio je popust i produljio rok plaćanja (FOTO: HDZ)

Nova produkcija trebala je otplatiti te dionice do sredine 1998. godine, ali nije ih platila, već je Hrvatskom fondu za privatizaciju podnijela zahtjev za otplatom duga uz popust od 30 posto. Upravni odbor HFP-a pod vodstvom Milana Kovača, umjesto da raskine ugovor s Novom produkcijom zbog neplaćanja, što je bio, tumačilo se, dužan prema zakonu, odobrio je u rujnu 1998. godine popust od 15 posto i produljenje roka otplate do 18. studenog, tako da je Nova produkcija bila obvezna platiti 900.000 maraka. Za te uplate, opet sa zakašnjenjem, pobrinuo se Nino Pavić, pa je tako 29. prosinca 1998. godine, s računa Europapress holdinga uplaćeno 173.600 maraka, dok je mjesec dana kasnije stigla uplata od 200.000 maraka s računa Nove produkcije. Na koncu je 6. veljače 1999. godine, gotovo tri mjeseca nakon isteka dodatno produljenog roka, uplaćen iznos od 486.000 maraka s računa trgovačkog društva "Distri press", u kojem je 50 posto vlasništva imao Pavićev EPH.

Tako je ukupno plaćeno manje od 900.000 maraka, otprilike 40.000 maraka manje, pa je Fond konačno u travnju 1999. godine raskinuo ugovor o kupnji za 3.558 dionica, te u listopadu još 873 dionice te je Novoj produkciji ostalo 21,65 posto dionica. Te dionice Vinko Grubišić je 2001. godine prebacio na sebe, a potom na svog malodobnog sina, koji je i danas upisan kao vlasnik. 

U vrijeme ulaska Nove produkcije u još uvijek 50 posto državni Jadran film, sredinom 1997. godine, član Nadzornog odbora bio je Antun Vrdoljak, a predsjednik Uprave Hrvoje Hitrec. Hitreca je 1998. godine zamijenio Boris Gregorić. Uprava Borisa Gregorića u Jadran filmu ostat će ponajviše upamćena po koprodukciji niskobudžetnog znanstveno-fantastičnog filma "Čovjek zvani bijes" Freda Weintrauba iz 2002. godine, u kojem je za 1.900 kuna po danu snimanja glumila i Bojana Gregurić, kćerka predsjednika uprave Jadran filma.

Do ožujka 1999. godine Nova produkcija stekla je 24,36 posto dionica, a tada Grubišić malim dioničarima upućuje pismo u kojem ih obavještava da su Kutle i Pavić izašli iz Nove produkcije i da ima "strane ulagače" koji su spremni uložiti 15 milijuna kuna u dokapitalizaciju Jadran filma, vrijednog 57 milijuna kuna. Grubišić je formalnu funkciju u Jadran filmu imao još od srpnja 1998., kada ga je na Glavnoj skupštini jedan dio malih dioničara, zajedno sa zastupnicima državnih 50 posto dionica, izabrao u Nadzorni odbor.

Vinko Grubišić
U ožujku 1999. godine Grubišić obznanjuje da su Kutle i Pavić izašli iz Nove produkcije (FOTO: Lupiga.Com)

Ivica Stjepandić bio je član Nadzornog odbora Jadran filma do prosinca 2000. godine, kada je smijenjen, čime su mali dioničari koji su se protivili Grubišićevom preuzimanju tvrtke ostali bez ikakvog utjecaja. Stjepandić je javnosti uoči smjene priopćio kako je Nova produkcija otkupila 50 posto dionica Jadran filma za oko tri milijuna maraka, stekavši potpunu vlast za iznos od svega 20 posto u privatizaciji procijenjene vrijednosti poduzeća. Glavnim krivcem za Kutlino, Pavićevo i Grubišićevo preuzimanje Jadran filma označio je Zdravka Mihalića, bivšeg direktora koji je 1997. i 1998. godine agitirao među malim dioničarima da prodaju dionice Novoj produkciji, koja je tako otkupila prvih 21,65 posto dionica. Prve godine nakon preuzimanja, dakle 1998. godine, gubitak Jadran filma iznosio je blizu osam milijuna kuna.

Antun Vrdoljak još od kraja devedesetih tvrdi kako su Kutle i Pavić stvarni vlasnici Jadran filma, a da je Vinko Grubišić samo njihov istureni igrač. Vrdoljak je u tjedniku Nacional 2000. godine izjavio kako je nakon prijenosa 29,55 posto dionica Jadran filma iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju Privatnom investicijskom fondu "Sunce" Jake Andabaka, razgovarao s njim, te mu je Andabak rekao kako dionice nije preuzeo za sebe, nego je za njih zainteresiran Vinko Grubišić. Tih 29,55 posto dionica fondu "Sunce" u posljednjim danima svog mandata, točnije 29. prosinca 1999. godine prenio je Stipe Hrkač, predsjednik HFP-a, samo četiri dana prije izbora 3. siječnja 2000. godine, nakon kojih je na mjesto predsjednika Fonda za privatizaciju postavljen Hrvoje Vojković. Vrdoljak je u intervjuu Nacionalu tvrdio i da je Hrkač 29,55 posto dionica, koje nisu ni bile predviđene za kuponsku privatizaciju, nezakonito prebacio "Suncu" po nalogu Ivića Pašalića. 

PIF Sunce je potkraj srpnja 2000. godine te dionice Jadran filma prodao na Varaždinskoj burzi za 120 kuna po dionici, ili za oko 30 posto od nominalne vrijednosti, a formalno su kupci bili poduzeće "M-dizajn studio" d.o.o. iz Zagreba, koje je kupilo 8.329 dionica, ili 5,09 posto Jadran filma za ukupno 999.000 kuna, te tvrtka "TV-zastupstvo" iz Zagreba, koja je kupila 39.979 dionica, ili 24,46 posto Jadran filma po ukupnoj cijeni od 4.8 milijuna kuna. 

No, financijska policija je tijekom 2001. godine utvrdila da je "M-dizajn studio" dobio zajam od 759.000 kuna upravo od "TV-zastupstva", te još 252.000 kuna od tri fizičke osobe: Damira Vujinovića, najvećeg dioničara i člana Uprave OTV-a i pouzdanika Vinka Grubišića, Stipe Božića, vlasnika "TV-zastupstva" i Mirka Korušića, direktora "M-dizajn studija" inače bivšeg direktora Grubišićeva OTV-a. Dalje je utvrđeno da ni "TV-zastupstvo", tvrtka osnovana s 20.000 kuna 30. rujna 1999. godine, tek nekoliko mjeseci prije milijunske kupnje dionica Jadran filma, nije, dakle, imalo svoje novce za kupnju dionica, nego je tvrtka dobila zajam od pet milijuna kuna od tvrtke "GRP Media" poduzetnika Ivana Čalete, inače tadašnjeg suvlasnika Nove TV.

Za Čaletin zajam jamčio je svojim dionicama Jadran filma nitko drugi nego – Vinko Grubišić. Naime, Čaleta i Grubišić su bili partneri i suvlasnici u Novoj TV, obzirom da je Jadran film, nakon što je u njemu kontrolu preuzeo Grubišić, sudjelovao s 15-postotnim udjelom u osnivanju Nove TV 1999. godine. No, kako je Grubišić u međuvremenu svojih 21,65 posto dionica prepisao na malodobnog sina i nije vraćao zajam, Čaleta ga je 2003. godine kazneno prijavio za prijevaru, a u istoj prijavi našli su se i tadašnji predsjednik Uprave Jadran filma Boris Gregurić i vlasnik "TV-zastupstva" Stipe Božić. Nedugo nakon podnošenja kaznene prijave, u prosincu 2003. godine Čaleti su nepoznati počinitelji pucali u obje potkoljenice. Ipak, već sredinom siječnja 2004. godine Grubišić se pojavio na sudu s potvrdom da je riješio sva dugovanja prema Čaletinoj tvrtci "GRP Media". Naravno da je i tvrtka "TV-zastupstva" otišla u stečaj 2003. godine i izbrisana je iz sudskog registra 2006. godine.

Jadran film oldtimer
Filmske role Jadran filma na pravom mjestu (FOTO: Lupiga.Com)

Imajući sve ovo na umu može se pretpostaviti kako je iza kupnje dionica od PIF-a Sunce stajao Vinko Grubišić, a da je odvojena kupnja preko dva poduzeća učinjena kako bi se izbjeglo prijavljivanje stjecanja više od 25 posto dionica Komisiji za vrijednosne papire Republike Hrvatske, te objavljivanje ponude za preuzimanje, na što je stjecatelj bio dužan prema Zakonu o postupku preuzimanja dioničkih društava. To je prošlo bez posljedica, a većina od tih 29,55 posto dionica završila je, čini se, upisana na ime Franje Senjaka, nekadašnjeg trik-majstora u Jadran filmu i Grubišićeva rođaka, koji sada posjeduje 24,68 posto dionica i nominalno je pojedinačno najveći dioničar. Od 2005. godine, kada je otkupio dionice koje je Fond za privatizaciju dodijelio bivšim vlasnicima zemljišta Jadran filma, Grubišić je potpuni vlasnik s preko 90 posto dionica, međutim, nijednu nema upisanu na svoje ime, nego je sve razdijeljeno na rodbinu i prijatelje, tako da ni dalje formalno ne postoji obveza objavljivanja ponude za preuzimanje. Nakon rođaka Senjaka, najveća dioničarka, s 21,7 posto, je Nada Hrstić-Đurić, sestra Grubišićeve supruge Dinke Hrstić-Grubišić, sin ima 21,65 posto, a Željko Pervan, Grubišićev suradnik i prijatelj još iz projekta "Zločesta djeca" s kraja osamdesetih godina ima 13,41 posto dionica Jadran filma. Zanimljivo je kako je među dioničarima sa 6,67 posto dionica Jadran filma još uvijek upisana nepostojeća tvrtka Dubrava film, izbrisana iz Sudskog registra 2012. godine.

"U vrijeme kad sam bio pomoćnik ministra informiranja bio sam protiv zakona o pretvorbi i privatizaciji. Mene se nije pitalo, ali ja ne bih radio pretvorbu u to vrijeme. Jedino sam radio pretvorbu tvrtke koju sam osnovao, a to je bio OTV. Nijednu dionicu nisam dobio na poklon, nijednu dionicu nisam kupio od države. Pretvorba Jadran filma napravljena je šest-sedam godina prije nego sam ja došao. Mali dioničari, koji su odobrili tu pretvorbu Jadran filma i kupili dionice, na tome su zaradili. Što sam ja tu kriv? Niti sam pisao zakon o pretvorbi, niti sam procjenjivao Jadran film", rekao nam je Grubišić u razgovoru. Ne misli da je vrijednost Jadran filma bila utvrđena u premalom iznosu.

"Ne mogu reći da je vrijednost Jadran filma bila podcijenjena. Kad govorimo o procjenama, pogledajmo druge tvrtke, hoćemo govoriti o Zagrebačkoj banci? Stavite omjer vrijednosti Jadran filma u odnos na druge subjekte koji danas postoje. Banke su sanirane milijardama kuna i kupljene za desetke milijuna kuna, a mi ovdje govorimo o Jadran filmu kao spornom", ljuti se Grubišić.

Nevjerojatno je zamršena bila kombinatorika preuzimanja dionica Jadran filma, da bi Vinko Grubišić na koncu preuzeo potpuno vlasništvo. Mnogi, poput Antuna Vrdoljaka, i danas sumnjaju kako on nije stvarni vlasnik, već su to i dalje Miroslav Kutle i Ninoslav Pavić, pa smo pitali Grubišića je li to točno.

"Ne, odgovor je vrlo kratak i jasan", rezolutno će Grubišić

"Ne postoji nikakav partnerski odnos između nas već petnaestak godina. To su bili moji partneri i prijatelji i žao mi je što se puno vrijednih projekata zbog okolnosti koje su nastupile nije ostvarilo. To je sve što mogu reći. Ali i iz ovih pitanja koja se meni stalno nameću isijava želja da se kriminalizira prošlost i redizajnira povijest. To je neki oblik pokušaja kompromitacije, stvaranja sumnjivog lica", objasnit će.

„Ali novci za neke dionice išli su preko njihovih tvrtki...“, primjećujemo, a Grubišić i na to ima odgovor.

"To je ukupno financiranje tog cijelog medijskog poslovanja, koje je bilo malo kompliciranije. Ima tu i stranaca, bilo je svega i svačega. Ne mogu sada spominjati neke ljude, jer ne žele da ih spominjem, koji su posredovali kod nekih ulagača izvana. Tu je bilo raznih partnerstava, ali obzirom da nemam ovlaštenje od ljudi s kojima sam bio u partnerstvu, mogu samo spomenuti da sam bio s Pavićem i Kutlom u nekim poslovnim odnosima. Tijekom svog života bio sam u poslovnim partnerstvima s mnogim ljudima, neki su i danas tu u javnom životu, neki nisu. Ja ne predstavljam nikoga osim sebe. Kao muškarac iz Dubrave nikad ne bih dopustio da netko stoji iza mene", brani se Grubišić.

Jadran film
Unatoč izvatku iz sudskog registra Grubišić negira da je Novu produkciju osnovao Kutle (IZVOR: Lupiga.Com)

"Ipak, nije li Nova produkcija je tvrtka koju je osnovao Miroslav Kutle", pitamo Grubišića.

"Ne!", kratko će nam odgovoriti. 

"Ali u sudskom registru stoji da je Kutle bio jedini osnivač", inzistiramo na ovom podatku.

"Ne. Nije istina, ja sam osnovao Novu produkciju", ponovno će Grubišić. 

"Ali jasno piše u sudskom registru...", ponavljamo.

"Nemoguće, jer nije. Ja sam osnovao Novu produkciju, Miroslav Kutle s tim nema veze", ustrajava Grubišić.

"Tvrdite da podaci iz sudskog registra nisu točni", pitamo ga izravno. 

"On nije osnovao tu tvrtku. To je nemoguće", ponovit će.

"I sam Nino Pavić je u intervjuu Feralu 1997. godine rekao da on i Kutle ulaze u Jadran film", potežemo i ovaj argument.

Jadran film
Na istom izvatku Grubišić se navodi kao osoba ovlaštena za zastupanje (IZVOR: Lupiga.Com)

"Ja nemam ovlaštenje govoriti o ljudima kojih ovdje nema, ali netočno je da je Kutle osnovao Novu produkciju", uporno ponavlja Grubišić.

"Evo pogledajte izvod iz Sudskog registra“" inzistiramo pružajući mu papir na kojem piše da je Miroslav Kutle jedini osnivač „sporne“ tvrtke.

"Mi smo tada javno, Pavić, Kutle i ja, bili partneri u projektu koji se zvao Mreža i radili smo jedan medijski konzorcij, koji je kasnije optužen da je htio napraviti medijski monopol, što je na sudu odbačeno. Ja sam tada osnovao Novu TV, kao dioničko društvo s dionicama na donositelja, a te smo dionice razdijelili među osnivačima, Croatia Records, Jadran film i ostali. To je išlo preko Mreže i možda je Kutle bio u Novoj produkciji u kontekstu tog partnerstva, nemam pojma", ne odustaje Grubišić, koji potom na dugo i naširoko objašnjava kako se s Kutlom i Pavićem u „tom medijskom smislu“ odavno razišao, još negdje oko 2001. godine. Kaže i kako je u „Mreži“ želio napraviti partnerstvo između dva ideološka antipoda.

"Ako je krimen što je netko radio s Kutlom, treba reći da su tada svi radili s Kutlom, pa su se poslije pravili da nisu. Uvijek branim čovjeka, to mi je princip. Mogu li braniti nečije djelo, ne znam, jer ne znam ni što je radio. Ponekad ne mogu odgovarati ni za svoja djela, kamoli za tuđa. Ima jedna odvratna navika, koja ima tendenciju postati narodni običaj u Hrvatskoj, osim poslovične zlobe, a to je da ljudi, kad sve prođe, vole imati naknadnu pamet, a još više vole odricati se ljudi s kojima su jednom davno nešto radili. Ja o tom razdoblju i o tim ljudima, koje neki iz ovih ili onih razloga sotoniziraju, ne mogu reći ništa loše. Dapače. To su bili ljudi koji su imali dobre namjere, nastojali smo neke stvari napraviti zajedno, neke smo uspjeli, neke nismo. Okolnosti su se poslije toliko izmijenile da je neko partnerstvo bilo nemoguće iz više razloga. Svako je krenuo svojim putem i to je to što mogu reći. Bilo bi mi draže da se moglo zadržati neko partnerstvo Nova TV, Jadran film, i EPH, sigurno bi bilo bolje", zaključit će Grubišić, a Lupiga će uskoro objaviti i nastavak priče o Jadran filmu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pixabay

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Jadran film – filmska priča" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Negiranje genocida u Srebrenici pitanje je dobrog odgoja

    11.07.2020.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Negiranje genocida u Srebrenici pitanje je dobrog odgoja

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Paradoksalno, težak poraz sreća je u nesreći za SDP

    09.07.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Paradoksalno, težak poraz sreća je u nesreći za SDP

  3. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

    23.06.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije