Egzistencijalna praznina i ponor, pesimizam i turobnost dovedeni do krajnosti, krase prozu slovenskog pisca Janija Virka, umnogome srodnu Saramagovoj, Bernhardovoj ili pak Cvitanovoj, te uz primjetne posvete i reference na Kafku i Dostojevskog i ozračje blisko takozvanom crnom valu jugoslavenskog filma (Živojin Pavlović, Želimir Žilnik, Dušan Makavejev …). Sasvim zasluženo 1999. godine nagrađena Nagradom Prešernove zaklade, prozna zbirka "Pogled na Tycho Brahe" svakako budi zanimanje za ostalih dvanaest dosad objavljenih (ali na hrvatski neprevedenih) proznih i poetskih knjiga tog 45-godišnjeg slovenskog pisca

"Ako je istina da po jedna zvijezda sja za svakog pokojnika, onda su barem omanju galaksiju u nebo usjekli IZVRŠITELJI NAUMA GOSPODNJEG. Ispunili su ljetopise čelikom i krvlju, generacijama bespoštedno žrtvujući sebe i druge za Vjeru. Vjekovima su čistili stado od zabludjelih ovaca, tvrdoglavo jurišajući po granici svjetlosti i tmine, ne sumnjajući nikad u ispravnost svojih postupaka... sve dok ih vrijeme nije pretvorilo u relikvije iz prošlosti. Ali kad se iskra upaljena pred više od dvije tisuće godina pretvori u požar, a noć dobije očnjake i kandže, oni će ostati posljednja nada čovječanstva.

A onda... nek nam se Nebo smiluje..."

Tri godine nakon objavljivanja romana 'Moj mozaik' riječka spisateljica Diana Rosandić svoje je čitateljstvo obradovala svojevrsnim nastavkom toga, kako ga je nazvala, 'poluautobiografskog' teksta. Novi roman, baš kao i njegovog prethodnika, krasi razlomljena, fragmentarna, nelinearna struktura i u njemu autorica od pločica-tekstova koje naizgled nasumično vadi iz životne vreće slaže književni životni mozaik, koncentrirajući se prvenstveno na dane provedene uz od karcinoma oboljelog životnog partnera. Njen se rukopis tako ispostavlja dirljivom i tužnom, te vrlo hrabrom pričom o prekinutoj ljubavi, ali i požrtvovnosti žene koja ne štedeći sebe pomaže Drugome i na taj način pronalazi utjehu, ali i Smisao

Krajem 2006. godine dobili smo cijelu paletu knjiga (točnije, 6 naslova) čiji su autori potekli s bloga, a nedavno je na police knjižara stigla i zbirka priča s blogova koja obuhvaća 53 uratka potpisana od istog broja blogera. Riječ je o natječaju kojeg je organizirao nakladnik Zoro u suradnji s blogerom Bookaletom. Iza tog nadimka krije se novinar i književni kritičar 'Glasa Istre', Davor Šišović, koji je pažljivo iščitao svih 380 priča pristiglih na natječaj te u knjigu uvrstio izbor najkvalitetnijih. Iako zbirka sadrži i određeni broj manje uspjelih ili banalnih tekstova, prevladavaju ipak čitki, pitki i šarmantni uratci, uz poneki pravi mali izbrušeni, kratkometražni dijamant

"Otisci koje ostavlja čovjek na čovjeku, vječni su!" - riječi su koje mi je Zdenko Novak zapisao u unutrašnjosti svoje zbirke pjesama "Prije svitanja", nakon završene zajedničke pjesničke večeri u dvorcu u Iloku, 16. prosinca 2005. godine, a o kojoj sam tada pisala i na stranicama Lupige. I zaista je tako. Kada me je jutros dočekao mail s plakatom o promociji ove knjige u Rijeci, s kojega me je pogledalo poznato lice, prvo sam pomislila kako je svijet zaista vrlo malo mjesto, a zatim se sjetila zapisanih Zdenkovih riječi kojima sam i započela ovaj tekst ... Istina je. Ljudi na ljudima ostavljaju vječne otiske, razlika je samo u vrsti istih

Parodičnost, poigravanje autobiografizmom, citatnost, multireferentnost, otklon u bajkovitost i fantastiku, metatekstualnost, erotika - temeljne su značajke proznog opusa Milane Vuković Runjić, koje nisu izostale ni u njezinom novom romanu. 'Ulica nevjernih žena' ironična je ruralno ambijentirana inačica chick-lita, suvremena 'Seks i selo' bajka o grupi žena različitih generacija i sudbina, a koje sve međusobno dijele jednu osobinu - sve su one vrlo sklone preljubu. Osim seksualnim eksperimentiranjem onkraj granica bračne ložnice, otpor patrijarhalnom društvu Vuković Runjić u novome romanu apostrofira i kroz motiv ženskog samoostvarenja kroz umjetničko, odnosno spisateljsko stvaranje