Izdavanje Vlasti i pobune - jedne od ukupno pet Đilasovih memoarskih knjiga - izvanredno je važan događaj. Naime, uz to što je posjedovao izniman književni talent, rijetko je tko s ovih prostora ostvario sličnu političku karijeru; takav svjetski intelektualni utjecaj i slavu nije ostvario nitko, a teško je vjerovati da je na cijelom svijetu ikada bilo mnogo ovakvih životnih avantura. Riječ je o nesvakidašnjem životu čovjeka koji se nalazio u samom središtu vulkana povijesnih događanja na našim prostorima i koji je u njima bio učesnik, svjedok, kroničar, pripovjedač i povjesničar. Da ima pameti, Đilasova djela bila bi na obaveznom popisu lektire u srednjoj školi. Izranja tu čitava panorama maestralno skiciranih psiha i karaktera umjetnika i drugih "važnih" ličnosti - Tito, Staljin, Pijade, Koča Popović, Ranković i ostali nisu tek suhoparni označitelji kao u povijesnim udžbenicima, nego ljudi sa svim svojim vrlinama i manama, nisu tek od papira, nego izrastaju i dobivaju konkretno meso kao snažni romaneskni likovi

Ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali pripisat ću vlastitoj mani tvrdog realističnog sagledavanja svijeta u kojem živim, isto takvo iščitavanje knjiga. Događa mi se stoga da često književnost svodim na anamnezu, a sama poput nekog specijalizanta truleži društva kroz nju pokušavam, s manje ili više uspjeha, postaviti dijagnozu i pronaći uzroke boleštini koja nas sve zajedno izjeda. Današnja književna scena koja traži put do svoje publike i teži kakvoj-takvoj emancipaciji, dobrim dijelom pripada generaciji suvišnih. Pisce čitam poput doktora, s respektom. Kao kolege s kojima sam zajedno na prvoj crti obrane zdravog razuma. Što sam dakle iščitala iz zabavne povijesti bolesti koju mi je dostavio kolega Robert Vrbnjak za Lupigu?

"Živjet ćete u Moskvi!" osebujan je tekst velikog ruskog neoavangardnog pjesnika, kipara i konceptualnog umjetnika Dmitrija Prigova, pisca koji je jednom ustvrdio da je tijekom života napisao više od 36.000 pjesama, a čijim stvaralaštvom se na sebi svojstven način pozabavio i KGB. Tajna služba je, naime, umjetnika 1986. godine strpala u psihijatrijsku bolnicu, odakle je pušten nakon protesta niza uglednih kolega. Rođen krajem 1940., preminuo 2007. godine, začudni autor je na godinu dana istjeran s akademije zbog, kako je glasio službeni razlog, umjetničkog formalizma. Velik dio svog opusa morao je izdati u samizdatima i tamizdatima. Ništa čudno - ako je suditi po ovom "rukopisu u smislu romana", što je opis koji stoji ispod naslova, jasno je da činovnici kulture zaposleni u zemlji boljševika nisu mogli probaviti ni jedno slovo Prigovljevog opusa

Knjiga „Tajne otoka Krka“ pravo je obiteljsko izdanje. Prvo na što sam pomislila čitajući, bilo je kako bi knjigu trebalo prevesti, barem na engleski jezik. No, što sam dalje odmicala s čitanjem, ta mi se ideja sve manje sviđala. Probudio se u meni onaj strah „domoroca“ i ona (da li je to sebičnost ili djetinjarija, ne znam) zaštitnička ideja o tome kako je najbolje da tajne tajnama ostanu … možda je to jedini način da ih sačuvamo; jer, kako sam već spomenula na samom početku, a htjeli mi to priznati ili ne, već duže vrijeme samo nijemo svjedočimo promjenama krajobraza koji nas okružuje. Čovjek poželi da zaista postoje mitska bića iz priča u knjizi i da sva ona zajedno, bez obzira na prvotnu opredijeljenost upru sve svoje snage u zaštitu onoga što je još ostalo toliko vrijedno, a toliko neprimjetno i beznačajno

Za japanskog romanopisca Harukija Murakamija mogao bih bez problema upotrijebiti jedan od onih populističkih izraza koji su danas tako česti u javnom prostoru poput “najveći pisac današnjice” ili blaže rečeno “jedan od najvećih pisaca današnjice” i time početi svoj osvrt, ali s populizmom i njegovom “akulturom” sam u bespoštednom ratu te – to ipak neću učiniti. Tu ste već nešto naučili ako niste znali od prije: populističke naslove ćete lako prepoznati ukoliko vrve superlativima svake vrste, najveći, najmanji, najovo, najono, zapravo svi su (naj)nevažni(ji). Zato ću samo reći da je Murakami MOJ pisac i ukratko izložiti zašto ga smatram “svojim”, a odatle možda i vi odlučite da ga svojatate na svoj način ako već niste dosad. Zapravo što se tiče istinskih pisaca oni bi i jedino željeli biti to – VAŠI pisci, da im polazi za rukom u nekome pobuditi one iste osjećaje koji i njima ne daju mira. Oni koji kažu da im je do slave, ili ne poznaju sebe ili nisu istinski pisci

Nastojim pošteno tragati za religioznim u svom biću. Na stranu, pri tom, odgoj mojih roditelja – bivših komunista. Ako ste čovjek kojeg Bog više ne zanima, a takvih je danas i u našoj, proklamirano kršćanskoj državi dovoljan broj, ova knjiga Karen Armstrong vas može zanimati jer vaš ateizam objašnjava kao logičan slijed razvoja paradoksalne religije kakvo kršćanstvo oduvijek jest. Mislite da ste ateisti zato što jednostavno ne vjerujete u Boga, što ste u dubini svoga bića na nagovor svog znanstvenog savjetnika tako odlučili, međutim, autorica ove knjige se s tim neće složiti. Vjerovati već u nekog Boga je prirodno za čovjeka i vaš ateizam je samo rezultat neadekvatne religije koja se nije znala obračunati s izazovima prosvjetiteljskog doba