Arthur Friedland bio je neambiciozni, inertni pisac kojega je izdržavala supruga sve dok ga hipnotizerska seansa kojoj ga je podvrgnuo slavni hipnotizer tijekom predstave na koju je odveo svoje sinove nije nagnala na promjenu života, te je napustio obitelj i ozbiljnije se posvetio pisanju postavši prava književna zvijezda. Dvadeset i četiri godine kasnije on se vraća u živote svoje trojice sinova koje sve zatječe na egzistencijalnome rubu, miljama udaljene od ostvarenja životnoga puta kakvom su se nadali, nezadovoljne vlastitim mediokritetstvom i frustrirane i umorne od laži, laži samozavaravanja i laži zavaravanja drugih. Martin je svećenik koji ne vjeruje u Boga, a više od religije zanimaju ga slatkiši i natjecanja u slaganju Rubikove kocke; Eric je preljubnik i financijski mešetar koji je proigrao ogroman kapital svojih klijenata što od njih krije; dok je Iwan neostvareni slikar i krivotvoritelj umjetnina.

Svako poglavlje ovdje tematizira neki od stvarnih događaja u Splitu, Hrvatskoj i Jugoslaviji iz tog vremena, a rukopis se gradi fikcijskom nadgradnjom tih stvarnih događaja. Tako primjerice događaji poput nereda na Kosovu, tzv. balvan revolucija, prekinuta utakmica Hajduka i Partizana ili ubojstvo mladog makedonskog ročnika na odsluženju vojnog roka u JNA, Saške Gešovskog, postaju pozadinskom kulisom prvim zaljubljivanjima ili seksualnim ljetnim avanturama sa strankinjama, mladenačkim opijanjima, ponekoj lakšoj krađi ili pak koračanju u svijet narkomanske ovisnosti ili inicijaciji dilerske “karijere” te bivaju promatrani i komentirani iz perspektive pripadnika splitske mladeži koji odrastaju na asfaltu istoga kvarta. Pritom Damir Pilić dojmljivo dočarava kako se politički događaji, od početne nezainteresiranosti polako premeću u vrlo važna, za stvarnost i svakodnevicu te mladeži odlučujuća zbivanja.

Na kakav zaključak upućuje najnoviji slučaj hrvatske šutnje – fenomena koji stoljećima prati najveće nevolje ovdašnje radno-aktivne čeljadi? Budući da je Josip Manolić zagazio u 95-tu, SDP i HDZ u svojim kuloarima već udružuju snage da se na njegove memoare, „Politika i domovina“, obruše čim njezinoga autora pokopaju na Mirogoju. Do tada, prešućivanje značajnoga svjedoka dvaju Jugoslavija i dviju Hrvatski trebalo bi emitirati poruku da je Manolić tričarija, nedostojna prevažnoga političkoga truda okrenutoga beskonačnoj budućnosti Države... Istina je, pak, da dio njih – i takvi su najbrojniji - od lijenosti nije ni otvorio debelu knjigu od 400 stranica. Neki je nisu taknuli od straha. Trećima koji su „Domovinu i politiku“ pročitali u najdubljoj intimi, zastaje kost u grlu... „Politika i Domovina“ ne mora se nikada pročitati na Markovom trgu, ali će je Sarajevo dobro upamtiti.

Godina je 1981. i iza Joea Strummera, Micka Jonesa, Paula Simona i Toppera Headona je njihov četvrti album, „Sandinista“. Ovaj trostruki album u trajanju od dva sata i 23 minute je apsorbirao žanrove s klupske scene prikazavši ih kao vlastite ideje, istaknuvši time identifikaciju benda s duhom vremena, kao definitivni odmak od Sex Pistolsa, čiji voz je već proš'o, skupa s autodestrukcijom punka, sad već u statusu derutnog rock'n'rolla, koji se pretvorio u turističku pozu s Picadilly Circusa. Autor romana „Zapalite kuću!“, norveški književnik Frode Grytten, u domaćoj je prijevodnoj kulturi otprije poznat po knjizi priča muzikalnog naslova „Pjesma košnice“ i „Medvjed koji teče“, a kako je i svestrana književna zvijezda Jo Nesbo iz Osla zapravo rocker, nikog ne bi trebalo čuditi što je novi Gryttenov naslov zapravo roman o punk-grupi The Clash, onoj koja je čitavom tom svjetonazoru dala težinu, a time i smisao.

Tko je lagao, s kakvim proročanstvima, nije najjasnije ni nakon pročitanih 316 stranica knjige „Slom lažnog proroštva“, HDZ-ovog saborskog zastupnika Gorana Marića. Knjiga je pisana manirom ogorčenog promatrača, a ne pripadnika dobro potkožene saborske (o)pozicije i uopće pripadnika društva koji dosada ničim nije pokazivao da je njegov kritičar. Najmanje je u njoj Marića znanstvenika ili ekonomista od prakse. Čak i kad se skoncentrira na neki problem iz monetarne ili fiskalne politike, autor vrlo brzo završi analizu, ispali neki zaključak i ode dalje. I u tome je, barem kod ovog čitatelja knjige, najviše razočaranja. Nadmoćno je pučki glasnogovornik Marić u ovom rukopisu nadvladao znanstvenika i ekonomista Marića, a zašto je tome tako, to valjda zna samo on. Sve smo to već negdje uglavnom pročitali, daleko bolje i elegantnije sročeno nego kod Marića.

„Mišomor za rođake“, Radenka Vadanjela, knjiga je vrijedna čitanja jer donosi višestruko prožvakanu temu obitelji u suvremenosti u novom paketu; egzistencijalnom i ezoteričnom. Ipak, nakon čak trećega čitanja ovih kratkih priča dojma sam da Vadanjelove rečenice mlitavo vise preko rubova stranica tražeći šansu da budu bolje opremljene ili uređene. Kronično nedostaje erosa koji bi spomenute probleme riješio tako što bi metafore zavadio, a simbole redizajnirao i rekontekstualizirao što bi sigurno povećalo dinamiku teksta i održalo čitatelja budnim. Ovako smo na koncu dobili napola sređen, perspektivni tekst koji ne oduševljava nego opterećuju mislima što se od njega moglo, a nije skrojilo.