MAKSIMUM JATA
AUTOR: TEA TULIĆ

Knjiga bez fabule, knjiga stanja, atmosfere i raspoloženja - odreda sivih

ocjena: Pero Pero Pero | godina izdanja: 2017. | izdavač: Sandorf
ritn by: Božidar Alajbegović | 11.10.2017.
MAKSIMUM JATA: Knjiga bez fabule, knjiga stanja, atmosfere i raspoloženja - odreda sivih
MAKSIMUM JATA: Knjiga bez fabule, knjiga stanja, atmosfere i raspoloženja - odreda sivih
Tea Tulić uspješno je prenijela sivilo Rijeke. Kako u deskriptivnim dionicama, tako i tjeskobnim ozračjem knjige koje korespondira ozračju toga grada. Jer Rijeka svakako jest među najsivljim gradovima Hrvatske. I među najprljavijima. Ma koliko mi Riječani šutjeli o tome. „Maksimum jata“ knjiga je prozne poezije tjeskobe. Knjiga neuspješne borbe protiv nemoći. Knjiga o ustajalosti, knjiga o truleži. S dijelovima koji pomiču granice i dotiču emocionalne strune. I dijelovima koji, nažalost, ništa i nikog ne pomiču, niti dotiču, niti spotiču. A i po tome je „Maksimum jata“ odrazom Rijeke. Grada kojem tepaju „da teče“. A mjesto na kojem taj tok prolazi gradom nazivaju „Mrtvim kanalom“. Ukratko, grad paradoksa. A „Maksimum jata“ knjiga je para-doks, knjiga para-dokumentarnosti, knjiga koja poetizira svoju dokumentarnost. I upravo u tim dijelovima je najjača. A u njima kao da se naslućuje da je autorici žao što njezin dojam o svojem gradu nije drukčiji.

Šest godina nakon proznog prvijenca „Kosa posvuda“, objavljenog kao nagrada za pobjedu na natječaju Prozak za prozne rukopise autora/ica do 35 godina, riječka spisateljica Tea Tulić objavila je novu knjigu. „Maksimum jata“ fragmentarnom strukturom, nelinearnošću i poetičnošću naslanja se na prvijenac, ali se i kvalitativnim dometom ne odmiče od njega. Odnosno, ne dobacuje dalje od solidnosti. Nažalost. 

Ali, i kao takva, to je ipak zanimljiva knjiga, i vrijedna čitanja, a svakako uspjelija i zanimljivija od svih u zadnjih nekoliko godina objavljenih knjiga članova neformalne riječke književne skupine Ri-lit, koje je i Tea Tulić članicom (kako stoji u njenoj kratkoj biografiji otisnutoj na desnoj klapni knjige).

Iako je „Maksimum jata“ relativno tanušna (117 stranica) knjiga prozno-poetskih zapisa, ima u njoj redundancija i viškova.

I pretencioznosti. 

I povremene afektirajuće kriptičnosti.

Ali ima i jako dobrih dijelova.

Dojmljive poezije u prozi.

U onim slučajevima kad autorica suspregne poriv za afektiranjem. 

A ono što je u knjizi uistinu dobro jest dobro pogođena atmosfera grada Rijeke. Grada u kojem je cijela knjiga ambijentirana, a koji ostaje neimenovan. Ali je lako prepoznatljiv. „Maksimum jata“ svakako je „najriječkija“ knjiga ikoga od Ri-litovaca. 

Tea Tulić uspješno je prenijela to sivilo Rijeke. Kako u deskriptivnim dionicama, tako i tjeskobnim ozračjem knjige koje korespondira ozračju toga grada. Jer Rijeka svakako jest među najsivljim gradovima Hrvatske. I među najprljavijima. Ma koliko mi Riječani šutjeli o tome.

Tea Tulić uspješno je posredovala i Rijeci toliko svojstvenu istovremenu pred-apokaliptičnost – s vodom koja neprestano prijeti i s mora i s neba – i post-apokaliptičnost (ekonomsku) – s kroz narativ razbacanim prizorima oronulih zgrada nekadašnjih (danas ugašenih) industrijskih postrojenja. 

U prikazu ljudi izvan obiteljskog kruga Tea Tulić naginje groteski i karnevalizacijskoj karikaturi, što nekad dobro funkcionira, ali češto, nažalost, ne. Takav postupak izostaje kod pristupa pripovjedačičinim bliskim osobama – otac, majka, djed, dečko – i intimistički dijelovi s tim ljudima u fokusu također su među boljim fragmentima knjige. 

Tea Tulić
Tea Tulić uspješno je prenijela sivilo Rijeke (FOTO: Novilist.hr)

Kad piše u realističkome modusu i ne poseže za očuđavanjem, osjeća se veća sigurnost. A za očuđavanjem poseže često, ali pritom ostaje na pola puta. Zadovoljava se ostvarenjem efektnosti na razini poentiranja, ne zadirući dublje – nego neobičnom kombinacijom riječi svoj diskurs na trenutke učini začudnim, i tu stane; uobičajenost diskursa nakratko prekine neobičnošću, ali ne nastavi u smjeru oneobičenja svijeta koji stvara ili tek preslikava iz zbilje, nego ostaje na razini neobičnosti pojedine konkretne rečenice, među mnoštvom ne-neobičnih rečenica. 

Šteta.

A otud spomenuti dojam afektacije. 

I pretencioznosti. 

„Maksimum jata“ knjiga je prozne poezije tjeskobe. Knjiga neuspješne borbe protiv nemoći. Knjiga o ustajalosti, knjiga o truleži. 

S dijelovima koji pomiču granice i dotiču emocionalne strune.

I dijelovima koji, nažalost, ništa i nikog ne pomiču, niti dotiču, niti spotiču. 

A i po tome je „Maksimum jata“ odrazom Rijeke. Grada kojem tepaju „da teče“. A mjesto na kojem taj tok prolazi gradom nazivaju „Mrtvim kanalom“. Ukratko, grad paradoksa

A „Maksimum jata“ knjiga je para-doks, knjiga para-dokumentarnosti, knjiga koja poetizira svoju dokumentarnost. I upravo u tim dijelovima je najjača.

A u njima kao da se naslućuje da je autorici žao što njezin dojam o svojem gradu nije drukčiji. Ali je ipak iskrena. Ne laže sebe lažući druge. 

Ukratko, (da me se krivo ne shvati), ne laže. Kad piše o gradu. 

Ali pokušava, uvjetno rečeno, lagati, u larpurlartističkim dionicama kvazi-poetičnosti. 

Ali hrabrost za otklon u (istina, blagi) eksperiment i nekonvencionalnost svakako treba pozdraviti, i pohvaliti. 

Ukratko, „Maksimum jata“ knjiga je fragmenata prozne poezije/poetske proze; knjiga bez fabule; knjiga stanja, atmosfere, raspoloženja. Odreda sivih. 

I knjiga o gradu koji bi trebao bolje. 

Od autorice koja svakako može bolje. 

Strpljen(i)-spašen(i).

Lupiga.Com

Naslovna fotografija:

 

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. „SLUČAJ SINKOPA“: I Horvatinčići su pali na tjeme

    19.10.2017.

    Nataša Škaričić

    „SLUČAJ SINKOPA“: I Horvatinčići su pali na tjeme

  2. PARANOJA MARKA TOMAŠA: 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali priglupoj BiH se raspravlja o konstitutivnosti

    26.09.2017.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali priglupoj BiH se raspravlja o konstitutivnosti

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

    19.09.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije