DOŽIVOTNA ROBIJA
AUTOR: VEDRANA RUDAN

Prava je šteta što književni rad Vedrane Rudan pomračuje njezina medijska pojavnost

ocjena: Pero Pero Pero Pero | godina izdanja: 2022. | izdavač: V.B.Z.
ritn by: Vanja Kulaš | 20.11.2022.
DOŽIVOTNA ROBIJA: Prava je šteta što književni rad Vedrane Rudan pomračuje njezina medijska pojavnost
DOŽIVOTNA ROBIJA: Prava je šteta što književni rad Vedrane Rudan pomračuje njezina medijska pojavnost
Vrijednost nedavno objavljenog romana Vedrane Rudan, a naslovljen je pomalo ironično, pomalo grezo „Doživotna robija“, prije svega u autoričinoj je vještini da lucidno i sugestivno razloži jedan segment novije riječke povijesti. Autorica to čini izlaganjem višegeneracijske ženske priče, pa će čitatelj iz takve knjige – o kojoj bi isprva sudeći po naslovnici mogao pogrešno razmišljati kao o zbirci društveno kritičkih kolumni ili o krimiću, izići opremljeniji jasnijim spoznajama o jednom mitologiziranom gradu pa i jednom idealiziranom vremenu. Kroz fikcijsku optiku Rudan daje historijat tamošnje buržoazije u posljednjih stotinjak godina, a uspijeva joj to koncizno i skoro pa neobavezno. Pripovjedačku nepretencioznost spominjem u najpozitivnijem smislu, jer transgeneracijska priča jedne povlaštene familije nije srećom zamišljena kao masivna saga.

Ona broji tek nekoliko upečatljivih likova te svega dvije stotine stranica, a do kraja brzočitljive knjige čitatelj će prikupiti mnogo dobrih stvari – i mesnate karakterizacije i visprene replike i žive opise i filmske situacije. Kad smo kod filmičnosti, dobit će taj čitatelj i storiju o velikoj, nesvakidašnjoj ljubavi. Ta očito uspjela unutarknjiška atmosfera, taj gotovo fizički kontakt s jednim osobenim, mnogima nepoznatim, na trenutke nestvarnim, ali realno postojećim svijetom ostaje u našem simboličkom posjedu i nakon što knjigu odložimo ili predamo dalje. Ovo, dakle, nije gust ni zahtjevan književni tekst koji iziskuje vremensko odricanje ili mentalno naprezanje, pritom je pripovjedno gibak i stilski dopadljiv, lako ga je zato preporučiti različitim čitateljskim profilima i generacijama. Prije desetak dana Rudan je svoj novi roman "Doživotna robija" predstavila i u Zagrebu, na Interliberu, međunarodnom sajmu knjige, a predstavljanje je bilo solidno popraćeno na štandu V.B.Z.-a.

Ako govorimo o kronotopu, naglasak je na vremenskoj razvedenosti s obzirom da u analepsama pripovijest seže do pred Drugi svjetski rat, krećući se kroz društveno-političke mijene od socijalizma pa i ranije, sve do ovog rata i preko tranzicije do našeg, pandemijskog doba. Prostorno je ta priča fiksirana praktički u jednu statičnu točku, a to je obiteljska vila na Kantridi. Do fabularne kulminacije doći će međutim u jednoj drugoj, lovranskoj vili koja se denacionalizacijom vraća u posjed iste porodice te na svršetku postaje prizorištem ubojstva koje je poput spomenutih vila također ostrašćena uskoobiteljska stvar. 

S ovim zbivanjem knjiga se u svojoj cikličnoj strukturi i otvara, u dokaz tome prilažem nekoliko rečenica s početka romana: „Svi žele vidjeti moju kćer, mladu udovicu. Smrt njezinog muža nije banalna, ljudi danas, i mladi, umiru od korone. Moj zet nije tako umro. Ja sam ga ubila i nikad me neće otkriti.“ Dvije naslijeđene vile nepogrešivo signaliziraju u kakav milje Vedrana Rudan smješta svoju obiteljsku, ali i klasnu dramu, no motiv ubojstva neće otvoriti narativ kriminalističke istrage ni dovesti do nekog vida penalizacije počinitelja, roman se razvija s drugačijom agendom.

Naslov nas odbacuje na sasvim drugu interpretacijsku ravan, na pokušaj rastvaranja velikog tabua, čak njegova razbijanja, jer stvar je postavljena vrlo izravno, pa i brutalno. Za Lolu, pripovjedačicu romana, roditeljstvo podrazumijeva koncentrat emocionalne patnje uslijed besplodnog odricanja, supstancijalnog međugeneracijskog nerazumijevanja, frustrirajućih kompromisa, pri čemu su djeca svojim roditeljima cjeloživotni tlačitelji koji im doslovno i metaforički neprestano i zauvijek rade o glavi. Lola je, kako sama smatra, bila na teret svojoj uspješnoj majci, a Lolina kći kao zahtjevno dijete, kasnije ambiciozna i svojeglava mlada žena jednako je opterećenje za Lolu koja se, privilegirana i neodoljiva, u mladosti neobjašnjivo odlučila za potpuno povlačenje od svijeta, u brak, u majčinstvo, u vrtlarenje. 

Sluđena Lolinom neurastenijom, njena kći Tina utočište pronalazi kod svog vedrog, stabilnog i izuzetno sposobnog oca. Mržnja, prezir ili gađenje, ma što konkretno kći maltene od rođenja osjećala prema majci, kulminirat će u almodovarovski grotesknoj završnici; Tinin teatralni poziv u pomoć pri kraju romana, na koji će hiperprotektivna Lola učas instinktivno odreagirati, sretna da bar nešto može učiniti za otuđenu kćer, posumnjat ćemo brzo, vjerojatno je tek manipulativna farsa s fatalnim ishodom, testno poigravanje raštimanim roditeljskim emocijama, na koncu i osvetnički čin kćeri spram majke koja je žrtvujući se za nju bila i njezina mučiteljica.

Vedrana Rudan
Vedrana Rudan na zagrebačkom Inteliberu (FOTO: HINA/Lana Slivar Dominić)

Taj sloj teksta pripovjedno nije nimalo problematičan, no suviše je intenzivan, pa i agresivan u tumačenju jedne od ključnih društvenih tema, predoslovan u udaranju kontre imperativu roditeljstva koje u godinama obnove patrijarhata odjednom postaje statusni simbol, pomodarstvo pa i predmet snažnih polariziranja, čime je prirodna datost prerasla u političko pitanje. No, autorica taj uvijek dobrodošao proces demistifikacije provodi do karikaturalnosti radikalno pa će ga čitatelj tako i tretirati, kao pretjerivanje i izazivanje, čak i ako njeno stajalište načelno potpisuje. Kad bismo se poveli za tezičnošću romana, svaki oblik ljubavi pa i prijateljske privrženosti mogli bismo klasificirati kao esenciju mazohizma, odnos u kojem smo apriorno na gubitku, pa je perpetuiranje teze o majčinstvu kao autodestruktivnoj lakomislenosti i ultimativnoj kazni nepotrebno simplificiranje ionako do apsurda dovedene problematike. 

Još jednu dimenziju teksta treba na ovom mjestu istaknuti, a to je tema starenja, udovištva, neizlječive bolesti, gerijatrijske depresije, pa možemo reći da autorica ovim romanom, i to u rečenom segmentu zaista razložno i dojmljivo, zasijeca i u drugi povelik tabu ili barem u zonu dosadašnjeg nedovoljnog literarnog promišljanja.

Raširimo opet kadar i vratimo se klasnom momentu romana koji je, rekla bih, tu ipak primaran. Određena kategorija ljudi, onih s novcem, u burovitim vremenima u pravilu prolazi lišo, u rat ne moraju, ako bez nečega ostanu, i dalje će imati puno, a od materijalnog i važnije, posjeduju kontakte, pa su za većinu nepovoljne okolnosti njima samo prilika za dodatni profit. Ukratko, bezbrižnost koja proizlazi iz svega navedenog ovdje je vrlo plastično prikazana. Roman je ispisan u naprijed-nazad tretiranju vremena, s pripovjednim okvirom postavljenim u doba blisko ovome u kojem ćemo knjigu čitati, u 2020. godinu, s organski umetnutim flešbekovima u mlađe dane pripovjedačičine majke te u djetinjstvo i djevojaštvo pripovjedačice Lole. 

Naratorica, inače punim imenom Lovorka, nasljednica je jedne deklasirane obitelji i kći lokalne političarke, inspirativne ali prezaposlene majke te unuka divne none, koja suvereno hendla sve, i ono prije i sve sada, i lijepe uspomene i traume, i sazrijevanje i svakojake ispade kćeri, unuke, praunuke. Nona se nikad ne predaje, a bome ni njena kći koja će sustav koji njihovoj veleposjedničkoj obitelji poslije rata nimalo nije sklon, iskoristiti kao prostor za napredovanje, a ideološke neprijatelje prometnuti u suradnike od povjerenja. Sa svojim plemenitaškim defetizmom Lola u ovakvoj linearnosti evidentno predstavlja negativan preskok, no zato je potentan i pamtljiv književni lik.

Zanimljivo je i ovo: matrilinearno, kroz dva naraštaja, prenosi se u toj obitelji obrazac samohranog roditeljstva koje najprije Lolina mama, pa onda djelomično i Lola, odabiru svojevoljno, jedna kao karijeristica, druga kao dokona bogatašica, jedna vječno odsutna, druga i previše prisutna. Odlučuju se na takvo majčinstvo kao na moguć oblik slobode, manifestaciju odvažnosti i emancipacije, s tim da nijedna u tome ne bi uspjela bez agilne podrške, pa u tom kaotičnom, ali zavodljivom vidu matrijarhata umjesto prezrene muške figure kao neophodna logistika i kućni autoritet djeluje svemoguća baka.

Šteta je što književni rad Vedrane Rudan pomračuje njezina medijska pojavnost, kao javna osoba potpisuje doduše mahom vrlo pronicljive kolumne odnosno blogovske tekstove, ali istodobno od svojih književnih promocija radi lakrdije. Zbog osciliranja između iritantne provokativnosti i visoke spisateljske kompetentnosti ova prozaistica, bojim se, godinama gubi ozbiljne čitatelje, a upravo takve ovaj roman treba, baš takvima ovakve su knjige potrebne. Naglašavam stoga za kraj, roman „Doživotna robija“ Vedrane Rudan kao primjer kvalitetne književnosti svakako je vrijedan pažnje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Lana Slivar Dominić/V.B.Z.

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Heroje nećete naći u Kataru, one su u Iranu

    27.11.2022.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Heroje nećete naći u Kataru, one su u Iranu

  2. NORMALIZACIJA ZLA: Zemlja zapela u paklu teorija zavjere

    27.10.2022.

    Sofija Kordić

    NORMALIZACIJA ZLA: Zemlja zapela u paklu teorija zavjere

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Loše je biti i američka „korisna budala“

    26.10.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Loše je biti i američka „korisna budala“

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije