TOTENTANZ
AUTOR: DARIO ŠAREC

Posttranzicijski déjà vu

ocjena: Pero Pero Pero | godina izdanja: 2018. | izdavač: Durieux
ritn by: Božidar Alajbegović | 24.06.2019.
TOTENTANZ: Posttranzicijski déjà vu
TOTENTANZ: Posttranzicijski déjà vu
Priličan interes knjiške javnosti izazvala je 2005. godine pojava „Eventualista“, neformalne skupine osmero pisaca mlađeg naraštaja – Neven Vulić, Mirna Bačun, Andrija Škare, Kruno Čudina, Krešimir Dujmić, Slavica Rojc, Ivan Turković Krnjak i Dario Šarec (tada su imali između 18 i 28 godina). Okupili su se kao svojevrstan odgovor na FAK-ovce, objavivši čak i manifest kao neku vrstu naputka za čitanje njihovih proza. Otad je prošlo četrnaest godina i skupina je davno raspuštena ispostavivši se kao šarmantan, ali i prilično uspješan marketinški pokušaj privlačenja pažnje (jer su je u dobroj mjeri i osvojili, kod medija gladnih atraktivnih i dobro osmišljenih priča). Od njih osmero četvorica su nastavila pisati i među ustrajnijima je Dario Šarec (ostali su Vulić, Škare i Čudina) koji je nedavno u izdanju Durieuxa objavio svoj treći roman, naslova „Totentanz“.

Svojevrsni „zamor materijala“ Eventualisti su predstavljali kao inicijalni poticaj svoga okupljanja, u vrijeme pretjerano nabujale najezde tzv. stvarnosne proze. No to se ispostavilo tek mamcem za privlačenje pažnje za hrvatsku književnost zainteresirane javnosti jer pretjerani odmak od te izraubane mimetičke matrice, nažalost, u svojim prozama oni nisu ostvarili (naročito Šarec i Škare svojim realističkim prozama, dok su Čudina i Vulić, stidljivim, ali ipak prisutnim odmakom u nadrealno i apsurd, mistično, magično i fantazmagorično bar pokušali krenuti u drukčijem smjeru). Šarecov roman „Totentanz“ (ali i prethodna dva njegova romaneskna ukoričenja) potvrda su takve tvrdnje. 

Roman „Totentanz“, naime, tipična je proza kritičkog mimetizma, usmjerena oslikavanju posttranzicijske životne zbilje mladoga urbanog protagonista, koji se probija od jednog do drugog razočaranja (na poslovnome i privatnome, ljubavnome planu) sve više tonući u beznađe i besperspektivnost. Proza je to, dakle, kakve nam je književnost prepuna unazad sad već gotovo dvadeset godina, a Šarec tu nažalost ne donosi ništa novo, nikakav odmak niti osvježenje.

Njegov roman strukturiran je trodijelno. U prvome dijelu romana pisana u prvome licu upoznajemo protagonista, tridesetogodišnjeg nezaposlenog novinara (i wannabe-pisca) koji se trudi pronaći posao, no izgledi za to su, naravno, minimalni. Istovremeno kraju dolazi i njegova ljubavna veza, pa se protiv osjećaja bezizlazja on bori izletima u hedonizam (tulumi obilato natopljeni alkoholom i drugim opijatima), ali i (auto)ironijom, koja je izvorište humora, ali nažalost, ne uvijek uspjelog. 

Iako ništa novo u odnosu na stvarnosnu mimetičku matricu u prvome dijelu svog romana Šarec ne donosi (redajući jedan za drugim već obilato u našoj prozi zastupljene motive) njegov narativ barem ostavlja dojam užitka u pisanju, i pisanja radi užitka, bez pretenzija i pretjeranih ambicija. No, kako stranice odmiču i taj se dojam mijenja, kad sve veći prostor počnu zauzimati kvazifilozofske i esejističke dionice, a protagonistova/pripovjedačeva „kulerština“, u početku simpatična, počne poprimati natruhe afektiranja. 

U drugome dijelu romana Šarecov antijunak zagrebački asfalt zamjenjuje provincijom (seli kod bake u Kutinu), a autoironične reportaže o zbilji počinju poprimati tmurnije tonove i u sve većoj mjeri su prekidane reminiscencijama. Ta prisjećanja odnose se na odrastanje, u početku sasvim obično da bi mu se obitelj raspala stečajem očeve firme i njegovim pokušajem ubojstva (motivaciju čega autor nedovoljno razrađuje) nakon čega je smješten u psihijatrijsku bolnicu. Sve to uzrokom je promjeni u tonu pripovijedanja (u smjeru pesimizma, gorčine, tjeskobe), dodatno potenciranoj provincijskom ambijentacijom, jer Kutina ne nudi ni surogat glamura, luksuza ili optimizma kojima zagrebački ambijent omogućava barem mogućnost samozavaravanja o nekakvoj perspektivi i izglednosti boljeg sutra. Uvođenjem oca u priču zamjetnom postaje i rukopisna nekoherencija, s obzirom na neuvjerljivost izostanka njegove ikakve prisutnosti u junakovim mislima u prethodnom dijelu romana. No, manjkavost te vrste djelomično neutralizira uvjerljivo i sugestivno dočaran odnos protagonista i njegova oca, dirljiv, ali ne i patetičan. Tu središnju rukopisnu dionicu Šarec dinamizira epizodom protagonistova odlaska u Pančevo (na susret mladih pisaca iz ex-Yu zemalja), no ni taj ekskurs ničime drukčijim ili novim ne oplemenjuje roman.

Dario Šarec
Šarecove nove uratke ipak valja sa znatiželjom iščekivati, jer potencijal svakako postoji, a darovitost mu je nepobitna (FOTO: Durieux)

U trećemu dijelu nastavljamo pratiti junakove propale pokušaje zapošljavanja u kombinaciji s refleksijama još jedne uništene ljubavne veze, te očev nestanak iz bolnice koji se razrješava protagonistovim susretom s njime na groblju, gdje je pokopana protagonistova majka. Kako roman klizi kraju još osjetnije postaje fabularno tapkanje na mjestu i bezidejnost (npr. redundantna epizoda junakove hospitalizacije, koja ostavlja dojam nasilne uguranosti u tekst, bez prethodna nagovještaja i razrade) da bi se narativ okončao jednim logoreičnim solilokvijem, nedovoljno osmišljenom i nepročišćenom inačicom egzistencijalističke manire, kao svojevrsna zaključka protagonistove samodoživljajnosti. 

Protagonistov odnos s ocem nadaje se najkvalitetnijim sastojkom rukopisa, njegovim najrazrađenijim aspektom (i mogućim osnovnim poticajom za pisanje „Totentanza“), uz uvjerljivo oslikano ozračje beznađa i besperspektivnosti, kao osnovne značajke života većinskog dijela mlađe populacije u posttranzicijskoj Hrvatskoj. No, sve je to već sto put viđeno i pročitano, uz prisustvo stereotipa (npr. protagonistova novinarska profesija i uvijek isti psihološki profil i tip karaktera koji krase likove iz te branše, uz izostanak ironijskog odmaka spram toga aspekta), te previše rijetko uspjelu humornost, i sve osjetnije otklizavanje u pretencioznost i udaljavanje od početne šarmantne ironične ležernosti. 

Dario Šarec lucidan je opservator zbilje i elokventan te načitan autor koji zna s riječima i ima smisla za ironiju, kao što je i sposoban narativ zaogrnuti u željeno ozračje. No, čini se da mu nedostaje urednik koji bi ga usmjerio, a rukopise mu pročistio od redundancija, besplodnih i promašenih fabularnih rukavaca i sastojaka već pretjerano zastupljenih u našoj prozi. No, njegove nove uratke ipak valja sa znatiželjom iščekivati, jer potencijal svakako postoji, a darovitost mu je nepobitna.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Durieux

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NAŠA DOBROTA JE VEĆA OD VAŠEG ZLA: Sarajevo će biti, fašizam će proći

    08.09.2019.

    Faruk Šehić

    NAŠA DOBROTA JE VEĆA OD VAŠEG ZLA: Sarajevo će biti, fašizam će proći

  2. TURISTI MEĐU NAMA: Hvala što plešete umjesto mene

    20.08.2019.

    Boba Đuderija

    TURISTI MEĐU NAMA: Hvala što plešete umjesto mene

  3. BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

    16.08.2019.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije