Iako je Siniša Matasović svoju zbirku pjesama “Sisak se uspješno pretvara da spava” (Matica hrvatska Sisak) objavio, sad već “davne” 2015. godine, dobro je, u ovo uspavano kalendarsko doba, prisjetiti se poezije koja na čitatelja djeluje svakako, samo ne uspavljujuće. Ne treba posebno isticati, ali nije loše podsjetiti kako Sisak promišljaju neki od danas najboljih pjesničkih glasova poput Slavka Jendrička i Tatjane Gromača.

Matasovićeva poezija ispovjednoga karaktera obilježena kolokvijalnim, razgovornim stilom jako dobro komunicira s čitateljem, zavodljivo ga uvlači u mrežu, s jedne strane “kulerstva” - opuštenoga zarona u život i njegov besmisao te, s druge strane, u melankoliju koja nasumično, ali direktno otkriva Matasovića kao ozbiljnoga pjesnika, ili ako ćemo točnije, pjesnika ozbiljnih namjera. 

U prvom dijelu “Odloptavanje”, lirski se subjekt odmotava se i razmotava prema čitatelju i prema ženi/djevojci uspostavljajući s njom jednu vrste nove romantike, bezizlazne, a žena, ta suvremena žena stoji naspram njega kojemu se nikada ne žuri iako mu je svakodnevnica kazna. Taj sudar svjetova između nje koja živi danas i njega koji je zemaljska potvrda sveopće ravnodušnosti, ni ne može biti drugačiji kada “njeno i njegovo danas nisu isti” (“Danas”). 

Jedan od definitivno boljih pokušaja bezazlene subverzije svakodnevnice pronalazimo u pjesmi “Sabiranje” u kojem Matasović piše “nabavio sam psa, draga. pridruži mi se i napusti taj dosadni Zagreb”. Taj lagani bijeg u fantaziju, surealističnu prirodu u kojoj nema zaglušujuće buke i suvišnih riječi, tamo gdje je „stablo čovjek koji ne govori mnogo“ je uspavani Sisak, na rubu isprovociranoga sna, u gotovo stripovskom, postindustrijskom okolišu koji nema ni boja ni mirisa; ne mogu mu prići, niti se od njega mogu udaljiti. 

Uspavani Sisak, na rubu isprovociranoga sna, u gotovo stripovskom, postindustrijskom okolišu koji nema ni boja ni mirisa (FOTO: Lupiga.Com)

Matasović je neposredan i u ocjeni zaostalosti društva i društvenih patologija diljem svijeta. U drugom dijelu “Pustopoljinama” piše kako je nacionalnost „u prvom redu refleksija stanja svijesti - nemoguće ju je promijeniti barijerama i karaulama, potrebna su stoljeće da bi se u tome uspjelo” (“Preklapanja”). Možda lirski subjekt i jest u nekim slučajevima “luzerast”, ali onaj je pronicljiv, uspavanoga, ali zdravoga razuma kojemu je jasno da je teško napisati savršenu pjesmu, no i otpor prema pisanju (i življenju) je trud koji ga čini savjesnim.

Treći dio koji nosi naslov kao i zbirka pjesama, simbolično započinje pjesmom “Željeznica” u kojoj lirski subjekt čeka vlasnik koji kasni 270 minuta, u gradu koji je “govno i koji uopće nije loš” (“O trigliceridima i frižideru”), u gradu u kojem naprosto moraju postojati vlakovi za sve one koji žive među jeftinim kulisama s propalom industrijom, uz vodu, uvijek hladnu, i mutnjikavu. Grad koji se uspješno pretvara da spava boluje od nekoliko bolesti - ignoriranja, izrugivanja i napuštanja, grad je to “u kojemu uvijek nešto promašujemo - ljubav svog života ili onu nestašnu rupicu u koju se umeće pedeseta svjećica na torti” (“Boeing - karcinom”) stoga je naslovna pjesma “Sisak se uspješno pretvara da spava” kulminacija autentičnoga, višestruko izmijenjenoga i doživljenoga iskustva grada. 

Svaki bi “čovjek barem jednom u životu noću trebao isploviti na rijeku” kako bi udahnuo i izdahnuo težinu grada, a onda nehotice laktom okrznuo prolaznike što bi bio povod razgovoru, možda i akciji koja bi se dogodila jer Matasovićeva poezija ima dobar građansko-participativni potencijal. Uz to, najuspjelije Matasovićeve pjesme, one koje se udaljavaju od tipično šankerskoga pseudojezika, povezuju mikro kulturnu geografiju i arhitekturu Siska s imaginarijem koji je gdjegdje fantazmagoričan.

S vremenskim odmakom, ponovno iščitavajući Matasovićevu poeziju, mogu zaključiti kako nam odista treba što više periferije kako bi mogli raspoznati centar.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Matica hrvatska Sisak