Bivši carinik te prvi predsjednik političke stranke Dalmatinska akcija (od čega je glavom bez obzira na vrijeme pobjegao), ali i pisac, novinar, humorist, satiričar, najduhovitiji fakovac i jedini dostojan sljednik Miljenka Smoje. Rođen 1949. godine u Splitu, gdje živi, piše i ... igra picigin. Jasno, riječ je o Đermanu Senjanoviću Ćići, 'čudu prirode', kako ga istarski brat po svjetonazoru i peru Franci Blašković naziva, dok ga prijateljica Nada Gašić predstavlja ovako: "Lud je i nasilan, nježan i sentimentalan, raščupan i izmeandriran do te mjere da više no na sve književne usporedbe podsjeća na džunglu naivnoga slikara Rousseaua (bizarno i zabavno – i jedan i drugi bili su carinici), iz čijeg nas bujnog, sparnog raslinja vreba tigar. Tako će onoga tko se neoprezno upusti u Senjanovićev smijeh po vlastitoj sposobnosti asocijacija umjesto olakšanja zaskočiti čisti destilat nostalgičnih emocija."

U izdanju zagrebačkoga Durieuxa Senjanović je dosad objavio tri knjige: apsurdističku montipajtovštinu na splitski način u kultnom 'Dorinu dnevniku'; 'US&A' – romansirani putopisno–humoristički prikaz dvomjesečnih putešestvija po Sjedinjenim Državama, u imaginarnom društvu velikoga meštra, mentora i prijatelja, Miljenka Smoje, te zbirku dnevničkih zapisa o vlastitoj obiteljskoj, ali i kulturnoj, političkoj i društvenoj svakodnevici grada Splita, zakamufliranih u žanr TV–kolumne koje, nimalo slučajno, tvore kroniku zadnjih 365 dana desetogodišnje HDZ–ove vlasti, od 5. siječnja 1999. do istoga dana 2000. godine, u knjizi 'Vidi, vidi – Teletina '99'. Za novo, prije nekoliko mjeseci objavljeno, četvrto Senjanovićevo oknjigovljenje nazvano 'Evo me u posteju' najzaslužnija je već spomenuta (i citirana) Ćićina prijateljica Nada Gašić (prevoditeljica i urednica brojnih izdanja, ali i autorica nedavno objavljena, zapažena romanesknog prvenca 'Mirna ulica, drvored'). Od dvanaest kilograma Senjanovićevih tekstova tijekom posljednjih nekoliko godina objavljenih u raznim medijima (većinom ipak u "Slobodnoj Dalmaciji") Nada je Gašić sastavila svojevrsnu best of kompilaciju, razvrstavši rukopisnu građu na četiri dijela – kuharske recepte (pardon, ricete) šjore Šimice, novije Dorine dnevničke zapise, izbor iz Ćićinih TV–kolumni te nekolicinu njegovih novinskih članaka, reportaža, intervjua i kratkih humorističnih proznih crtica.

Kulinarska je tematika u knjizi najzastupljenija, zahvaljujući jasno šjori Šimici, koja "u svojin ricetan spaja babino, materino i svoje ditinstvo", te pišući o obiteljskim uspomenama, prijateljima, susjedima i rođacima te o njihovim i svojim pričama iz mladosti, ona odaje počast "judima koji su učinili da ovi grad ćutin svojin i da guštan u onome vrimenu u kojemu nisam živila, a kojega još uvik u meni puno ima". Te su Šimičine dalmatinske ricete – iako ponekad čak i uporabljive pri šparhetu (iako uglavnom ne) – zapravo tek okidač za nostalgiju, odnosno okvir i povod za pisanje o životu kakav je nekad izgledao. Hrana je tu sporedna i manje bitna jer, kako šjora Šimica veli, u njoj su gušti samo "kad je oko tebe dragi svit, pomišan s moren, borima i crvčcima". Nepretenciozni, ludizmom protkani zapisi iz kultnoga 'Dorina dnevnika', u knjizi također zastupljeni, još su jedan od načina da iz pomaknute i drukčije, tuđe pripovjedačke vizure Senjanović zapravo progovori o sebi i zbilji koju živi(mo). Na nesvakidašnji i posve začudan način, putem otkačenih, u uske žanrovske okvire nesvodivih stilskih vježbi, Senjanović držićevski i Smojin pučki, tradicijski mediteranski humor garnira apsurdističkim i nadrealnim impulsima utemeljenima na asocijacijama i struji svijesti, poigravanjem riječima i njihovim značenjem nastojeći se što više odmaknuti od grube realnosti koja i njegovu Doru, po već legendarnim buđenjima, svakodnevno, nespremnu i ranjivu zatječe.

No, unatoč avangardističkoj shizofrenosti 'Dorina dnevnika', Senjanović je ipak ponajprije novinar kojemu je na prvome mjestu prihvaćanje publike, čega su najuvjerljiviji dokaz reportaže i novinski članci koji tvore preostali dio nove knjige. Svejedno izvještava li s frankfurtskoga sajma knjiga ili piše o kućnim ljubimcima, svome odnosu spram religije i Crkve ili o ljubavi prema piciginu i Hajdukovu starom placu, Ćićina je optika uvijek humorno–nostalgična, žurnalistički pristup iskren i neposredan, a tekst anegdotalan, lucidan i efektno poentiran, ali nerijetko i sentimentalan pa čak i vrlo ganutljiv. Senjanovićeva knjiga 'Evo me u posteju' tako sadrži možda i najpotresnije stranice suvremene domaće proze, u tekstovima koje je Nada Gašić probrala iz Senjanovićeve rubrike svakodnevnih novinskih TV–kolumni 'Teletina', a u kojima autor bilježi očeve posljednje zemaljske dane. U vremenu novinarstva koje, posvećeno dobiti i niskim senzacionalističkim porivima, rastače, srozava i izopačava pojam ljudskosti, dok prodor žurnalističkoga diskursa u književnost isto to čini literarnim umjetničkim dosezima, Đermano Senjanović Ćićo rijetka je i iznimna autorska osobnost koja oba ta negativna fenomena ublažava – osim što proznim tekstovima oplemenjuje i obogaćuje domaću književnu situaciju, cjelokupan je Senjanovićev novinarski rad usmjeren afirmaciji ljudskosti te zapostavljenih i već pomalo zaboravljenih moralnih vrijednosti koje suvremeno društvo, podređeno zlatnom teletu novca, niječe i odbacuje.