„To je bio genocid, etničko čišćenje drugim metodama – administracijom“, nimalo ispod glasa govori nam Niko Jurkas, predsjednik Društva izbrisanih prebivalcev Slovenije, ne mareći za zbunjene poglede gostiju za susjednim stolovima u gostionici slovenskog Čateža ob Savi. U trenutku dok razgovaramo Jurkas „slavi“ točno 21 godinu otkako je zajedno sa 25.670 drugih osoba izbrisan iz popisa onih koji su stalno prebivali u Sloveniji. Jednim potezom slovenskih vlasti život im je pretvoren u pakao, a bolne posljedice osjećaju i dan danas. „Nisu brisali Talijane, Austrijance ili Mađare, nego samo ljude iz drugih republika bivše Jugoslavije“, tvrdi Jurkas

Kada je saznao za djecu koja žive u kanalizacijskim cijevima glavnog grada Mongolije, najhladnije svjetske metropole, Mikel Aristregi odlučio se na dalek put kako bi upoznao ljude koje, da nema kamere, nikada ne bi vidio. Umjesto djece, u podzemnom labirintu cijevi, našao je mračni svijet odraslih alkoholičara bez doma. Alkohol koji oni piju, drugima služi za čišćenje motora. Njihovo ponašanje bilo je nepredvidivo. Vidjeli su ga tek kao izvor novca, hrane i cigareta, a nerijetko su mu prijetili pa je morao bježati dok se stvari ne smire, da bi potom u njima mogao prepoznati dječje prijateljstvo. Uistinu sjajnu fotoreportažu pogledajte

„Ja vas plaćam i pobrinut ću se da dobijete otkaz i da više nigdje ne radite“, riječi su roditelja djeteta koje pohađa treći razred osnovne škole. Uputio ih je učiteljici svoga djeteta smatrajući da ona zagovara Darwinovu teoriju evolucije i negira Boga koji je stvoritelj te njegovog sina vodi na pogrešan put. U pismu koje je učiteljica poslala strukovnom portalu nastavnici.org objašnjava da je roditelj, inače član jedne konzervativne vjerske zajednice, zahtijevao od nje da njegovog sina pusti sa satova zdravstvenog odgoja i upiše mu neopravdane sate, a kada je to odbila uslijedilo je vrijeđanje i maltretiranje inspekcijama

Prava je blagodat dan započeti s ovakvim „materijalom“, pogotovo što je, barem za autora ovih par redaka, iskrenost dječjih osjećaja jedna od najfascinantnijih pojava. A upravo dječjim smijehom obiluje filmić na kojem pas neviđeno spretno nasmijava jednogodišnju bebu. Teško je procijeniti tko se u ove dvije minute više zabavlja - beba ili pas – ali ono što je sigurno jeste to da je ovaj prizor jednostavno neodoljiv, tako da, iako ovakav materijal ne uobičavamo stavljati na naše stranice, video koji nam je uljepšao dan dijelimo s vama, u nadi da će sličan učinak imati i na vas

Još od 1971. godine na 8. april obilježava se Svjetski dan Roma. Kako kaže Nermin Čengić, u tekstu kojeg vam tim povodom donosimo, na taj dan mediji će posvetiti Romima koju minutu ili stranicu svog prostora i potom, do sljedećeg aprila, uglavnom zaboraviti na probleme Roma. Čengić će primijetiti da su Romi uistinu drugačiji – po širini, shvatanju, ljepoti i osjećaju, ali nipošto ne i manje vrijedni. Zaključit će ipak kako je ono što smeta ostatku svijeta, činjenica da Romi, koji nemaju ekskluzivnu domovinu, niti su vođeni nacionalizmom, nisu nikada vodili osvajačke ratove

„Nekoliko tisuća Srba i Srpkinja reklo mi je, misle da sam njihova pa mi u povjerenju svašta govore, kako pripremaju desant na Zagreb. Srećom, Metropola zna kako organizirati obranu od mrskih nam Srbalja. Ima ona utakmica u nogama. Na ulice će izvući oklopna vozila, konje, šmrkove, suzavac, električne palice, specijalce…I neka! Treba se pripremiti. Zašto svi ti silni Srbi i Srpkinje opet žele krenuti na Zagreb? Naše su rane još uvijek friške! Picasso, jebem ti mater!“, piše Vedrana Rudan iznoseći svoje dojmove nakon što je tri dana boravila u Beogradu, gdje ju je u „najtežim danima za Hrvatsku“, ćirilica pratila na svakom koraku