Kao i mnogi drugi dobri ljudi, u naš kaos koji se ni danas nije raspetljao, došli su srcem. Došli su da pomognu, da pronesu u svijetu jezu i užas naših nevolja, plač naše djece, i fijuke nad našim razrušenim domovima. I u našoj zemlji, na samom kraju, ostavili su sebe. Ona je bila Amerikanka, on Britanac, zavoljeli su se na prvi pogled, tu između granata, ludo i bez razmišljanja, kako se obično zavole oni između sebe slični.

Collete i Sean (FOTO: Facebook/Forever Me.collette Webster)

Zavoljeli su na prvi pogled i naš ogoljeli kamen i beskrajno plavo nebo, akvarel najčudnijih boja, zavoljeli su Mostar, i to onakav, pun krvi i nemira. Željeli su nesebično dati komadić sebe za nas. Sean Vatcher je u BiH stigao kao fotograf koji se kasnije borio na mostarskim prvim crtama bojišnice, u ratu koji ga se nije ticao, ali ga je bolio kao čovjeka. A Collette Webster se brinula za izbjegla i raseljena lica. Bilo joj je 28 godina kad ju je pokosila granata dok su zajedno boravili u zgradi u blizini Bulevara.

Po prvi put su se susreli u siječnju 1993. godine, kad je Vatcher došao u Međugorje kao dragovoljni vozač humanitarne pomoći.

“Primijetio sam je ispred skladišta gdje smo dopremili humanitarnu pomoć i odmah mi je upala u oko. A 7. rujna 1993. sam ostavio Collette kako spava u svojoj hotelskoj sobi u Čitluku dok sam se pripremao za odlazak s ‘dečkima’ i lokalnim braniteljima. Na odlasku sam pored njezinog kreveta ostavio komadić papira s porukom ‘Volim te više od sebe – ako budemo zajedno i za pet godina, učini nešto za mene’. Na kraju poruke je preko jednog dijela bio zalijepljen komadić papira na kojem je stajala uputa ‘Podigni tek kad budeš sjedila’. Ispod tog komadića papira su bile napisane riječi ‘UDAJ SE ZA MENE’… Od tog dana smo se smatrali zaručenima. Dvadeset dana kasnije, nje više nije bilo."

Britansko-američki konvoj snimljen 16. travnja u Međugorju (FOTO: Facebook/Forever Me.collette Webster)

Sean nakon toliko godina konačno priča njihovu priču. Njihove snove o vjenčanju, djeci, zajedničkom životu. Ove godine se navršava dvadeset godina otkako je Collette zauvijek zatvorila oči sa zadnjim pogledom na nebo iznad Mostara. U spomen na njenu hrabrost i sve ono što je dala našoj zemlji, u spomen na njihovu ljubav, Sean želi postaviti spomen-ploču na mjestu gdje je poginula. Tu je bilo i još uvijek jeste dječje igralište kojeg on donacijama želi obnoviti i darovati na taj način djeci jedan ljepši i bezbrižniji okoliš.

Sean dolazi u svibnju u Mostar. Nema novaca da postavi spomen-obilježje u čast ženi koju je volio. I završi igralište kojeg sanja u teškim noćima kad je zapravo budan. Sean ne zna da dolazi u Mostar u kojem danas bijesnih novaca imaju samo oni koji su se krili po mišjim rupama dok je njegova zaručnica pomagala našoj djeci i majkama. Miševi bez trunke obraza.

"Rujan 2013. godine donosi dvadesetu obljetnicu Collettine smrti i ja pokušavam prikupiti sredstva kako bih postavio spomen ploču na lokaciji gdje je ona ranjena. Na istoj lokaciji na kojoj je dječje igralište koje je pretrpjelo puno oštećenja od gelera i metaka, a djeca se i sada igraju na njemu, jer nemaju ništa bolje. Želio bih također prikupiti sredstva za kupovinu, prijevoz i izgradnju novog dječjeg igrališta na toj lokaciji. Oko tog igrališta će biti vrt za opuštanje u kojem će roditelji moći sjesti i razgovarati dok njihova djeca uživaju u igri SIGURNO, smirujuće područje u kojem svi mogu uživati.

Brojni turisti svake godine posjete Mostar, veliki broj od njih su Amerikanci, ali nitko od njih ne zna priču o ovoj posebnoj dami, koja je davala sve od sebe kako bi pomogla drugima, neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti. Njezina posebna ljubav je bila prema djeci i vjerujem da je zvuk dječjeg smijeha na igralištu najprikladnija počast njoj. Ona bi voljela samo čuti kako se oni opet smiju nakon svega kroz što su prošli, tako da možda sada možemo donijeti malo uživanja i smijeha djeci ‘njezine djece’, koja danas žive u gradu.

Sav novac koji bude prikupljen preko potrebnih iznosa će biti doniran nekolicini humanitarnih organizacija koje rade s djecom u Bosni i Hercegovini, posebno onima koji osiguravaju umjetne udove onima koji su ozlijeđeni na minskim poljima koja još uvijek leže širom zemlje.” - priča Sean entuzijastično.

Nikad na tom igralištu neće moći zaljuljati svog sina ili kćer iz braka s Collette, ali će donijeti ovome gradu jednu predivnu priču koja mu je itekako potrebna.  Priču o ljudima koji su ostavili svoje sigurne svjetove da bi došli u naš nemir i darovali mu ono najvrijednije – život. Priču o ljubavi koja ne prolazi s vremenom. Priču koja nam toliko fali danas, dok nas teško išta više može dirnuti. Onako istinski, do zadnjeg živca i posljednje suze.

Svi koji žele pomoći Seanu u izgradnji memorijalnog igrališta, mogu ga naći sve informacije i  kontaktirati ga na slijedećoj stranici: http://www.facebook.com/collettemwebster

Martina Milnarević Sopta, 6yka.com