Stvarno, zašto? Realno, nisu trebali. Jasno se sjećam tog trenutka. Podravska magistrala, nedjelja popodne. Ljeto je. Ako me sjećanje ne vara, 2006. je godina. Vraćamo se iz Osijeka, sa festivala UFO. Bilo je to čak, rekao bih, dosta dobro, barem u tadašnjim okvirima doživljaja tog pojma. Sjećam se da sam uživao na bini svirajući. Tu je negdje užitak završio. Noć smo proveli spavajući na madracima gimnastičke dvorane. Slabo. Probudile su nas neke odbojkašice koje su rano ujutro imale meč. Sranje. A i nisam nešto spavao, da budem iskren. Probudilo me zapravo, prije odbojkašica, krčkanje iz želuca od hrane i pića koje sam dan ranije pojeo i popio. To je to. Vraćamo se kući.

Sve što smo zaradili otišlo je na putne troškove. Vrijeme je introspekcije i depresije ili kako bi to rekao Bukowski: "Nedjelja je ubila više ljudi nego rat". Zavaravamo li mi sebe da ovo što radimo ima smisla? Je li to dobro samo nama i bliskom krugu prijatelja? Zašto ovo radim? Zašto? Ima ovo svojih gušta, ali ne isplati se. Ne tolikog truda.

Gledam plavo nebo i cestu koju gazi naš kombi i mislim kako uspjeh neće nikada doći. Ne sa ovim ljudima. Svejedno, ja to ipak radim. A ne bih trebao. Ono nešto mudro u meni gleda me s prezirom. Nemajući šta pametnije, odlučim: "Ma gurat ću dokle ide, ali ovo je zadnji put da se bakćem s glupostima."

Nismo odustali, a mogli smo puno puta (FOTO: Privatni album)

Problemi, naravno tu nisu prestali, jer je koncem iste godine, Giga, naš prvi pjevač, obznanio da odlazi. Sranje. Giga je bio pokretač benda. Pravi radnik. Kako ga zamijeniti? Nikako. Jedino dovesti nekog drugog, ali to neće biti više isti bend. Hmmmm. Imao sam ja ideju već kad me Giga nazvao. U glasu sam mu čuo da mi želi reći nešto što mu je teško za reći, a to može biti samo da odlazi.

Šemso. On bi mogao biti rješenje. Svirali smo s njim par puta, gostovao nam je na par stvari. Ima puno pjesama na lageru. Sviđa mi se njegov stil. To neće zvučati kao prije. Već vidim probleme, stalno će se raspravljati da ovo nije kao prije i da je prije bilo drugačije. Stalno ta nostalgija koja se nikad ne izrodi u ništa konstruktivno. Tako je i bilo. Patili smo se i mučili ispočetka. Problemi su bili na relaciji Šemso- Prasac. Šemso ima gotove pjesme sa zacrtanim gitarskim dionicama, a Prasac je navikao na Gigu koji bi pjesme napravio na akustičnoj pa bi ovaj to kasnije aranžirao. No, nekako smo snimili taj prvi album. Nismo znali uopće kako treba snimati. Zbog toga je i bilo kasnije problema s miksanjem. Na kraju smo preko interneta upoznali tog čovjeka, koji će nam kasnije postati prijatelj. Gosn' Bandar mu je umjetničko ime. On nam je to smiksao. I dobro. Imamo promociju. Došlo je 200 ljudi. Nije malo, ali nije ni puno. Ok je nekako.

Poziva na svirke nije bilo (FOTO: Privatni album)

Odlazimo na more, vraćamo se s mora. Nema poziva za svirke. Javljaju se ljudi sporadično mailom. Kažu, sviđa im se. Ok, ništa posebno. Znam da se sviđa NEKIMA, oduvijek sam to znao. Nakon što smo probili psihološku barijeru odlaska u studio, odlučujemo još jednu zimu iskoristiti da snimimo pjesme koje prvi put nismo uspjeli, jer tada nismo imali novca za snimiti cijeli repertoar. Tu negdje primam mail od izvjesnog Marka Kneževića. Zanima ga bismo li nastupali u Zagrebu kao predgrupa novosadskom bendu Pero Defformero. Kako ne bismo? Volimo taj bend. To su prijatelji od Bandara. Ionako ćemo to iskoristiti da mu pošaljemo pare koje smo mu ostali dužni.

I onda se dogodio taj trenutak. To je bio taj koncert. Zagreb, dvorana Željezničar. Ne pamtim koju smo prvu pjesmu izveli, ali znam što se dogodilo. Refren. Netko ga je drugi pjevao. Ne mislim na Šemsu, pjevao ga je on, nije u tome problem. Pjevalo ga je još ljudi. Njih stotinu, barem. Publika. Je'l ovo stadion, šta je ovo?

I tako pjesma za pjesmom, pjevaju sve refrene. Refrene naših pjesama. Pa kako ih znaju? Valjda Youtube. Jedino to može biti odgovor, jer cd-ova smo malo prodali. Lagao bih da kažem kako sam to očekivao. Nisam. Nisam uopće imao razvijen jasan koncept u glavi kako je to kad bend uspije. Samo sam maštao o tome da mi to u što ulažem vrijeme i energiju, jednom vrati nekim smislom. To je bilo to.

I onda odjednom svi znaju naše refrene (FOTO: Privatni album)

Nakon toga smo odsvirali još stotine koncerata i snimili nekoliko albuma, a snimit ćemo ih još, sigurno. Publike je bilo sve više i više. I novaca. I svega ostalog.

Zašto nam se sve to dogodilo? Ne znam. Šemso radi dobre pjesme. Mi ih sviramo energično. Kažu nam da smo pojava na bini. Iskreno volimo narodnjake. Čuje se to u našoj glazbi. Mi se ne šalimo. Kad sam prvi put čuo harmoniku rekao sam: "DA, MOŽE! DAJ MI JOŠ!", a ne "fuj, gadi mi se".

Da pojasnim, ne sviđa se nama turbofolk kultura. Nemamo, kao prvo, mi tih para, ne vozimo skupa kola, ne pijemo viski kolu,  ne znamo glumiti, a to je potrebno da bi opstali u tom svijetu. Ali sviđa nam se tekst i muzika. Aranžman već rjeđe, ali mi to ionako popravimo kad to odsviramo žešće. Mi zaista u kombiju slušamo narodnjake i zaista uživamo i u pjesmama Hanke Paldum, Ćane, Sinana, ali i u pjesmama The Adictsa, Turbonegra i UK Subsa.

Dva naizgled nespojiva svemira kod nas su jedan svemir (FOTO: Privatni album)

Ova dva samo naizgled nespojiva svemira kod nas su jedan svemir. I još tu ima mjesta za svašta. Nikad mi se to nije činilo kao nešto zbog čega bi netko treba uspjeti, ali dobro, šta je - tu je. Mi smo navodno uspjeli.

Kad me Lupiga tražio da napišem ovaj tekst, dobrano sam se zapitao što uspjeh znači. Nekako sam to vezao uz odricanje i teški rad na sebi, nešto u čemu se odričeš dijela sebe kako bi proizveo novu vrijednost. No, ništa od toga nije primijenjeno da bi Brkovi uspjeli. Nismo postali bolji ljudi, usudio bih se reći čak i da smo postali gori. Jedina," holivudska" vrijednost iz priče o uspjehu koja je primijenjena u Brkovima je neodustajanje. Nismo odustali. Možda  je to razlog. Nismo odustali, a mogli smo puno puta. Još uvijek stignemo odustati. Možda i hoćemo, a možda nećemo. Ipak, mislim da to uopće nije razlog uspjeha. Mnogi nisu odustali, i prije i poslije nas, pa im se ništa lijepo nije dogodilo. Ako mene pitate, nas je, jednostavno tako posralo.

Lupiga.Com