Kad negdje u Buča Potoku radnici na davno zatvoreni dućan gospodina Liua postave tablu s onim neobičnim znakovima i ispod, manjim slovima, "Xinhua News Agency", imat ćete otprilike dvadeset četiri sata da spakujete ženu i djecu, pokupite najvrednije stvari i zbrišete iz grada (FOTO: Seebiz)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Ili samo onako, da zajebava.

Elem, pita me Kožo znam li što se po teoriji i metodama suvremene ekonomije računa vrhuncem krize u Bosni i Hercegovini. Nemam pojma, kažem ja. Vrhunac krize u BiH je, veli on, kad Sarajlija uđe u kinesku radnju i ljubaznoj prodavačici odgovori - "Ništa, hvala, samo razgledam."

Ne razumijem se previše u suvremenu ekonomsku teoriju i njene metode, ali ako se gleda promet kineskih dućana, Bosna i Hercegovina u međuvremenu je otišla još dalje. Ima više od godine i pol da sam kod Kože vidio onaj famozni oglas što ga je ovaj uslikao u izlogu jednog china-shopa, negdje valjda u Buča Potoku, pa ga okačio na zid kafića: "Rasprodaja sve robe. Vraćam se u Kinu. Liu, telefon nula-šest-jedan-nešto-nešto."

Mjesecima, eto, sarajevski siromasi prolazili kroz njegovu radnju, "hvala, samo razgledamo", i nesretni Liu na kraju se vratio u Kinu, prvi u cjelokupnoj dugačkoj povijesti kineske ekonomske emigracije što se iz tuđine vratio u domovinu. Tada smo, eto, mislili da je oglas gospodina Liua - to dakle kad opustošenu Bosnu i Hercegovinu napuštaju čak i trgovci plastičnom galanterijom "made in China" - najdublja točka bosanskog užasa, i da od toga gore biti ne može.

Ima, međutim, druga jedna teorija proizišla iz bosanskog historijskog iskustva, koja kaže da nije ni to najgore. Najgore je, naime, kad vam se u gradu pojave - strani novinari.

Pojavi li se dakle u vašem gradu reporterska ekipa CNN-a - uči nas ta više puta empirijski dokazana teorija - imate dvadeset četiri sata da spakujete ženu i djecu, pokupite najvrednije stvari i zbrišete iz grada. Nema pouzdanijeg pokazatelja ekonomske, političke, ustavne, historijske i svake druge krize od CNN-a i Christiane Amanpour. Kad je ono prije četiri godine, u aprilu 2008, Christiane navratila dan-dva u Bosnu, pola Sarajeva se potrpalo u golfove i navrat-nanos pobjeglo iz grada.

Sjećam se, ja baš išao u Sarajevo, a na ulazu u grad kolone automobila iz suprotnog pravca, kao u američkim filmovima katastrofe. Naš automobil bio jedan jedini u traci prema gradu. "Đe ćete vi?", pitao nas je zbunjeno jedan policajac što je regulirao gužvu i paniku, "zar niste čuli?" "Zar nismo čuli šta?", pitao ga ja. "Ćamu s recepcije Holiday Inna zvali jutros iz CNN-a, da rezervišu sobu za Christiane Amanpour", objasnio nam policajac, pa nam se unio blijedog lica u prozor. "Samo jedno noćenje!"

Otkako su onog proljeća novinari CNN-a, BBC-a, ITN-a, raznih Timesova, Postova i Chroniclea rezervirali sobe u Holiday Innu i navijestili rat u Bosni, svijet je, međutim, prilično mutirao, i malo što je ostalo isto. Pomakla se os te nesretne kugle, težište svijeta premjestilo se malo na istok, između Saudijskog poluotoka i Kine, pa su sad katarska televizija Al-Jazeera i kineska agencija Xinhua ono što su nam nekad bili CNN i Reuters.

Zato sam, eto, malo štrecnuo kad je ono Al-Jazeera u Sarajevu otvorila regionalnu filijalu. Zato sam se, najzad, užasnuo kad je ambasada Narodne Republike Kine potvrdila vijest da se u Sarajevu otvara dopisništvo kineske državne novinske agencije Xinhua.

U ono vrijeme, sjetit ćete se, bila je popularna doskočica o Bobiju i Rudiju kako šetaju gradom: jedan nosi jaknu od skaja, a drugi od CNN-a. E pa zaboravite SKY i CNN. Nosit će Bobi i Rudi jaknu od Kineza.

Ako se, naime, do sad i kolokvijalno razbacivalo tezama kako u Bosni slijede velika sranja - a takvih teza, dakle o sranjima koja Bosnu neumitno čekaju u bliskoj budućnosti, zaista ima za razbacivanje - sad to bogami više nije kolokvijalno. U Sarajevo dolazi CNN našega doba, i kad negdje u Buča Potoku radnici na davno zatvoreni dućan gospodina Liua postave tablu s onim neobičnim znakovima i ispod, manjim slovima, "Xinhua News Agency", imat ćete otprilike dvadeset četiri sata da spakujete ženu i djecu, pokupite najvrednije stvari i zbrišete iz grada.

Osim, jasno, ako ne mislite da Kinezi u Sarajevu otvaraju novinsku agenciju da vam uvaljuju jeftine plastične vijesti, sve po marku.

Ići ćete valjda ujutro na posao i vidjeti kod Kineza u Buča Potoku vijest, izdaleka izgleda dobro, kao prava, američka, ima sve, nadnaslov, naslov, zareze i uskličnike: "Vlada je objavila kako je ukupna vrijednost stranih investicija povećana za 27,5 odsto u odnosu na prošli septembar, dostigavši u prva tri tromjesečja ove godine ukupnu vrijednost od 80,7 milijardi dolara, što ukazuje na rastuće povjerenje u srednjoročne izglede naše ekonomije, koja pokušava kanalizirati strane investicije u visoku tehnologiju i obnovljive izvore energije, a smanjiti ulaganja u prerađivačku industriju, zbog niskih plaća i visoke razine zagađivanja okoline."

Vijest baš dobra, čak odlična, a jeftina - za marku dobijete četiri takve, sve o rastu životnog standarda i industrijske proizvodnje, povećanju izvoza, stranim ulaganjima i ostalim čudima - ali dok ste došli na posao, već je onaj strani investitor odustao od posla, firma vam otišla u stečaj, dobili ste otkaz bez otpremnine, žena otišla s vulkanizerom, sin otišao u vehabije, a pauk vam digao auto.

Bijesno onda iz džepa izvadite vijest o uspjesima Vlade i ekonomskom procvatu, pogledate je malo bolje, kad ono - kineska vijest. Jebiga, pomislite, dobro je i trajala.

Može biti, rekoh, da je i to, ali svejedno bih na vašem mjestu dobro razmislio. Bosna i Hercegovina svakako je sjajno tržište za dobre vijesti, nema ih ovdje ni za Bosnalijek, ali nisam nešto siguran da je ogromnoj kineskoj medijskoj industriji pretjerano zanimljivo malo bosansko tržište. Da je nekakvu malu, zgodnu kinesku agenciju u Buča Potoku otvorio nesretni Liu, još nekako. Ali velika kineska državna agencija ne otvara svoja dopisništva bez veze. Ne otvaraju oni svoje sarajevsko dopisništvo da bi javili svijetu kako će se ponovo prebrojavati glasovi u Ključu, Osmacima i Šamcu, da na BH-muzički Oskar u Tuzli stižu Selma Bajrami i Dragan Kojić Keba, i da Fahrudin Radončić svim Kinezima čestita Kurban-bajram.

Bit će, vjerujte mi, kasno kad koju godinu kasnije u kineskoj jakni od skaja budete očajnički po gradu tražili bilo kakvu dobru vijest, pa u izlogu one zgrade u Buča Potoku naiđete na nezgrapno ispisanu obavijest: "Rasprodaja sve robe. Vraćamo se u Kinu. Xinhua."

Boris Dežulović, Oslobođenje