U danima kad je Piranski zaljev, odnosno Savudrijska vala ponovno u žiži interesa javnosti, čitateljima nudimo uistinu ekskluzivno štivo. U pitanju je posljednji odlomak još uvijek neizdane biografije akademika Vladimira Iblera, profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je od početka bio uključen u pregovore sa Slovenijom i koji je smatrao da Hrvatska pravdu mora tražiti pred odgovarajućim međunarodnim sudom. Iblerovu biografiju napisao je novinar Vlado Rajić, koji je posljednjih šest mjeseci Iblerovog života s profesorom barem jednom tjedno razgovarao o njegovom životu i radu. Biografiju na 400 stranica Rajić je završio mjesec dana prije Iblerove smrti. Poglavlje koje donosimo jedinstvena je prilika da se u potpunosti uputite u hrvatsko-slovenski spor i Iblerovo viđenje njegovog ishoda.

Odbacio je novine do sredine stola. Jedno vrijeme profesor Ibler se zabavio skupljanjem mrvica s ravnine kuhinjskog stola. Kad ih je sve pokupio otkrije da je većinu tragova doručka vjetar od bačenih novina pomeo na pod.

„Ne smije se čovjek ni ljutiti na gluposti koje mora čitati“, mrmljao je saginjući se nad lopaticom u koju je malenom metlicom nameo ostatke kruha i salame.

„Korupcija, korupcija, korupcija“, mrgodio se i dalje namještajući na lijevo uho aparatić koji će mu omogućiti da čuje telefon ili zvono na vratima.

„Zapravo, ta korupcija, to je konstanta ove civilizacije. Mislim da nikome ovu neobičnu priču dosad nisam ispričao. Nisam se bojao posljedica te priče, pa čak ni imena koja su upletena, jednostavno nije mi padalo na pamet“, veselo sam sebi objasni zašto je tu epizodu otprije sedamdesetak godina ispustio iz konverzacije. I to on koji je obožavao te male pričice koje su svijet opisivale bolje od mudrih sentenci i konvencijskih paragrafa.

„Dakle, bilo je to vrijeme kad kraljevska diplomacija u Beogradu baš nije štimala. Rat je dolazio, sve se ljuljalo na prijetnjama i strahu od njih. Ali, ministar vanjskih poslova, rijetki Hrvat u tadašnjoj vladi, nikako nije davao ostavku. Naravno, bio je kriv za krunu koja je svakog časa mogla odletjeti s glave Aleksandra Karađorđevića. Ne zato što bi ministar bio bogzna što kriv, jednostavno netko je to trebao biti“.

Lutajući po stanu još jednog hladnog jutra u veljači 2015. godine profesor Vladimir je bio veseo što se tog događaja sjetio. Savršeno se uklapa u sadržaj novina koje su sad zaboravljene ležale na rubu stola.

„Naravno, svi su bili radoznali, što ministra još zadržava na njegovu radnom mjestu, zašto ne odlazi, ne bježi, ne skriva se, što kralj čeka, zbog čega je suveren neodlučan. A onda kad su glasine o tome doprle i do mene, povremenog posjetitelja ministarstva smještenog u zgradurini u ulici Kneza Miloša, strogi centar Beograda, javi se jedan tihi glas upućenog činovnika. Taj je tip pripadao u red onih, nevjerojatnih ljudi kojima ime nisu znali ni njegovi najbliži suradnici, a o poslu koji je stvarno obavljao nitko nije imao pojma. Ali, zato, tipčina je sve znao. Pa i razloge zbog kojih je ministar i dalje tu gdje jest. Gospodin ministar ima još koji mjesec do penzije. Nema smisla da sad ode i izgubi dobru apanažu. Znaju to svi u vladi, a zna i kralj. Dobro je kad se ljudi dogovore pa sve na kraju lijepo ispadne, šaptao je taj nevidljivi čovjek. I bio u pravu. Za nekoliko mjeseci je s papirima o umirovljenju ministar otišao, a rat došao i svi su sve zaboravili“.

Vladimir Ibler (FOTO: youtube.com/Al Jazeera) 

Ibler se smješkao. Jeli to korupcija, baš kao ona o kojoj je jutros čitao žvačući sendvič i zalijevajući ga mlijekom. Njegov jutarnji ritual. Nekoć mu je isti sadržaj stizao na pladnju, na stol u njegovoj radnoj sobi. I nije morao skupljati mrvice za sobom. Ova nova gospođa Slavica, koja je povremeno dolazila, naučila ga je da spremi za sobom.

„Nije to s tim ministrom gotovo. Bio sam, slučajno, u skupini odvjetnika koja mu je išla u posjet, jer je klijent kojeg smo i mi kod Korskyja zastupali, slabo prolazio u pregovorima o nekakvoj koncesiji. I tražio je protekciju, kao, on je predstavnik britanske firme, pa zar je došlo vrijeme da Srbi i Britancima podmeću klipove. Ni u Beogradu se nije dalo ništa napraviti, Englez ljut zalupi vratima, a odvjetnik, najviši po rangu među nama, izjuri za njima. Pa što je vama, baš smo bili blizu dogovora. Gospodin ministar se baš spremao izreći svoje uvjete da vlada prihvata sve vaše zahtjeve. Vratite se lijepo pa da zgotovimo poslove, objasnio je odvjetnik Englezu kako stvari idu. Naravno, čim je ministar vidio da su se pregovarači vratili nije htio gubiti vrijeme. Za sebe tražim toliko, a za dvojicu mojih asistenata u kabinetu tražim mjesto u vašoj direkciji, izrecitirao je ministar. I posao je bio zgotovljen do sutra kad smo se svi skupa veselo vratili u Zagreb obavljena posla“.

Vladimir ibler je uživao u priči, malo se ljuteći što se nije ranije sjetio cijele epizode.

„Nema veze, za staru priču najbolja je publika stari čovjek“, reče sam sebi noseći novine pokupljene sa stola.

„Dakle, korupcija, korupcija, korupcija“, vukao je šlape u taktu izgovorenih riječi.

„Od one dvojice asistenta, jedan je bio prava bitanga, dvaput, triput je došao u direkciju, pokupio svoju veliku plaću, poslije se više nije pojavljivao. Drugi, koji nije imao nikakve rezervne planove ozbiljno se primio posla, napravio karijeru i usprkos ratu i svemu lošem što se može dogoditi u jednom ljudskom vijeku, uspio sačuvati unosnu egzistenciju. Znači, ne mora korupcija biti loša“.

Rukom odbaci cijelu priču potaknutu sadržajem jutrošnjeg izdanja. Raširi stranice i krene pažljivo, od naslova do naslova, tražeći vijest koja ga je zanimala: bilo kakvu informaciju o mogućoj odluci arbitražnog suda koji već mjesecima odlučuje o razrješenju graničnog spora između Hrvatske i Slovenije.

Došao je već do sporta, a nije našao ni slovca o tako važnoj stvari. Zaključi da su informacije otprije tri, četiri mjeseca bile točne: ništa prije lipnja mjeseca 2015. godine.

Nezadovoljan ishodom potrage za željenim naslovom ponovo odbaci novine. Hrpa rasutih stranica zaustavi se na kuli od različitih knjiga koje je jučer naslagao kako bi mu bile pri ruci kad vijest ipak dođe. Pa nije taj Haag preko svijeta.

Prvi puta mu se učinilo da nije dobro što je takav legalist. Bruno Simma jedan o trojice stranaca u sastavu arbitražnog suda njegov je prijatelj već desetljećima. O Budislavu Vukasu, članu sudskoga vijeća, s njegove slavne katedre da se i ne govori. Na kraju, Hrvatsku zastupa Vesna Seršelić, a ona je naslijedila tu istu katedru. Znači, imao bi koga nazvati, pitati, pokazati da ga silno zanima kako idu stvari.

Ništa! Radije se grizao od radoznalosti. Radije je svakoga dana vrhom prsta prebrojavao sadržaj novina, napinjao aparatić u uhu ne bi li čuo vijesti, od početka do vremenske prognoze.

„Bogati, mogli bi se i oni meni javiti. Znaju koliko sam sebe i svoga ugradio u taj predmet, znaju, prije svega, da je to zadnje što mogu napraviti u okvirima znanosti na kojoj sam odradio i dva radna staža“, prigušivao je nezadovoljstvo kako se ne bi doveo u napast da ipak prekrši zakonska pravila, ogriješi se o poštovanje suda i kolega stručnjaka za međunarodno javno pravo i prava povezana s granicama na kopnu i moru.

Preostali koji su mu se javljali, posjećivali ga ili se na neki od načina družili s Vladimirom Iblerom posljednjih godina morali su biti spremni na opake šale na račun dugog života kojem je kraj najavljivao s ironičnim bogati, pa jednog dana bum, valjda odapel.

Ali, duboko u sebi profesor je htio, bez ikakvih rezervi prema stoljeću života koje je ostavio iza sebe, dogurati kompoziciju svojih životnih vagona do lipanjske stanice na čijem će se peronu susresti s rezultatom svojega rada, stručnog i doktrinarnog, suprotstavljenog pragmatičnoj i političkoj situaciji koju je granični spor Hrvatske i Slovenije izazvao.

Nije imao kome povjeriti cijelu priču. Zato je njene fragmente slagao pažljivo, sve pisane tragove svojeg angažmana pohranio na dohvat ruke. I priuštio si nešto što je redovno, kao credo izbjegavao: hvalio je sam sebe.

Bio je to otpor strahu da bi stvari na sudu kojem je predsjedao Gilbert Guillaume, sudio još i Vaughan Lowe, a bio je tu i slovenski predstavnik Jernej Sekolec, dakle, da bi stvari mogle krenuti krivo.

Karta koja skicira slovensko-hrvatski spor oko Piranskog zaljeva (ILUSTRACIJA: hkv.org) 

Sve je počelo krajem 1992. godine, studeni ili prosinac. Vladimir Ibler je dobio titulu chairmana (predsjednika) nacionalne grupe za pregovore sa slovenskom stručnom komisijom na temu hrvatsko-slovenske granice. Grupa je imala chairmana i pet članova i dobila je zadatak da stupi u kontakt sa Slovencima.

Ibler nije saznao tko ga je imenovao na to mjesto, jedno vrijeme je, zbog čestih onovremenih kontakata, sumnjao na Dobroslava Silobrčića, kasnijeg veleposlanika u Oslu, nije dobio priliku da ga pita je li tomu zaista tako.

Od njega je saznao nekoliko sitnica. Dakle, da će pred svaki sastanak dobiti upute o tome kako voditi razgovore, pa zatim da taj posao neće biti plaćen, a na kraju da slovensku pregovaračku komisiju vodi Borut Bohte, stari prijatelj. 

Prva uputa je pokazala da će težište pregovora biti na geodeziji, dakle, na izmjeri zemljišta, dakle na katastru. U to vrijeme Ibler ima već gotovo osamdeset godina i nije mu se činilo umjesnim da diskutira o tome kakvog smisla ima korištenje njegova znanja o međunarodnom pravu, ako će se pregovarati na temelju geodetskih podataka.

Na tom je mjestu Vladimir Ibler prvi puta postao oprezan. Nije žurio sa zaključcima, ali je u sebi bio spreman na plan o čijim tezama nije želio nikoga upoznati. Bit će već prilike, dok prva ne dođe on će smjerno izvršavati zadatke. Pa ipak je on chairman, bogati.

Prvi sastanak je održan na samom kraju 1992. u Otočecu ob Krki. Skup je vodio Bohte, kao domaćin. Čim je formalni dio završen, Ibler je pozvao kolegu na stranu:

„Čuj Borut, o kakvom vi Slovenci sporu o granicama između Hrvatske i Slovenije govorite. Ja za spor nikad nisam čuo, a čini mi se ni ti. Jer, da jesi, pa valjda bi mi to rekao“, Ibler je odmah krenuo na stvar.

„Kod nas se iskristaliziralo shvaćanje da naša strana na granice gleda drukčije nego tvoja, hrvatska. A kad su pogledi različiti, onda je posrijedi spor“, Bohte nije baš bio odlučan u odgovoru.

„Čekaj malo. Ti znaš da je prilikom raspada Jugoslavije rečeno da sve bivše federalne jedinice zadržavaju kao državni svoj prostor unutar granica koje su povučene između bivših republika. Ako to jest tako, onda nema govora o nekakvim različitim pogledima i drukčijem gledanju na stvar“, Ibler je još pokušavao zadržati prisni, kolegijalni ton razgovora dvojice prijatelja i stručnjaka.

„Da, ali tu granicu u ovim novim okolnostima treba urediti“, branio se Bohte.

„Urediti? Ako ostaje pravilo zadržavanja granice između Hrvatske i Slovenije kakva je bila između SR Hrvatske i SR Slovenije, što se tu ima uređivati“, Ibler je htio stvar dobiti na čistinu.

Tek na kraju tog sastanka dvaju stručnih tijela Vladimir Ibler je shvatio: granica na kopnu nije problem, cijeli postupak je otvoren zbog granice na moru. Jer, granica na kopnu je bila povučena, granica na moru nikad nije postojala između dvije socijalističke republike. Jugoslavensko more graničilo je s talijanskim dijelom Jadrana, Slovenija i Hrvatska sa svojim graničnim pravom u tim uvjetima nisu postojale.

Slovenci su prvi pokazali da tu granicu žele.

Kao što je to običaj, ovakvi skupovi se završavaju ručkom, a za vrijeme objeda drže se govori. Zapravo, domaćin Bohte drži govor. Lijepo govori, slaže rečenice pune stručnosti i osobne sklonosti humoru, spominje hrvatsko-slovensku granicu kao jednu od najstarijih i najstabilnijih u europskoj povijesti, koja se održala čak i u razdobljima kad su se Hrvatska i Slovenija utapale u granicama nekih drugih carstava i tuđe državne suverenosti.

Još je bio rekao da će se granica vući od dvije tromeđe. Onoj morskoj, između Hrvatske, Slovenije i Italije, i onoj kopnenoj, gdje se dvije granice susreću s mađarskom crtom razgraničenja. Završno, ne poričući Hrvatskoj pravo na izlaz na obalu (istočna strana Savudrijske vale, Slovenci zovu taj zaljev Piranskim) Bohte veli da je točka od koje se vuče granica u dnu zaljeva. Netko je s hrvatske strane stola dobacio: „A more?“. „More je naše“, završio je Borut Bohte.

Ibleru je bilo krivo, nikako se ne može sjetiti je li uopće netko zapljeskao na kraju zdravice.

Svojim odgovorom na zdravicu zagrebački je profesor pokušao malo razblažiti napetosti izazvane onim more je naše. Nije uspio.

U vrijeme za konjak i cigare povukao je Bohtea na stranu.

„Ti misliš da će se to razgraničenje na moru u onom lavoru vode od Piranskog zaljeva moći riješiti po vertikalnom principu“, ponudio je kolegi mogućnost da objasni sve što je u njegovu govoru ostalo nejasno. Slovenski pravnik nije bio razgovorljiv. Ibler je to nadoknadio naširoko objašnjavajući stup vode ispod površine, stup zemlje ispod dna koji seže do središta zemlje i stup zraka koji se diže iznad površine. „Sve su to elementi vertikalnog pristupa“, zaključio je Ibler.

„Sad sam barem saznao da si dobro upoznat s tim dijelom međunarodnog prava“, dobaci Bohte ne baš kolegijalno Ibleru.

„Sad sam barem saznao što si mislio kad si u svom govoru spominjao spor. Imaš pravo, izazvao si spor“, Ibler se nije ljutio, bio je zamišljen jer i pored svih normi koje reguliraju pravo mora i dalje postoji oblast koja je izmakla regulaciji – pravo na tuđe.

S tim se vratio u Zagreb uzalud pokušavajući zamisliti situaciju u kojoj on dođe na hrvatsku obalu u Vali i čim smoči noge u moru on to čini u slovenskoj vodi. Toga nigdje na svijetu nema. 

Rješenje spora oko Piranskog zaljeva kakvo je priželjkivala slovenska strana (ILUSTRACIJA: siol.net) 

Taj ga je problem zabavljao i dalje, ali ne predugo. Slovenska strana je požurila i već 7. travnja 1993. godine uputila Memorandum o Piranskom zaljevu. A tada je sve zabavno u spomenutom slučaju otpalo.

Pročitao je dokument slovenske Vlade nekoliko puta. Mrštio se, gunđao, što je više čitao Memorandum to mu je rasla ljutnja i nevjerica: što je on to učio i proučavao kad jedan papir, na dvije gusto tipkane stranice može u komadiće razbiti sve znanje, sve međunarodne norme tako da od njih ostane samo nekoliko fraza.

Pri čemu Republika Slovenija s obzirom na povijesne činjenice i kriterije posebnih okolnosti čuva suverenitet i jurisdikciju nad Piranskim zaljevom kao cjelinom.

Piranski zaljev je kao nedjeljiva cjelina već povijesno pripadao piranskoj općini i isključivo svestranoj uporabi tamo živućeg stanovništva koje je bilo u stoljetnoj povijesti naseljeno isključivo s piranske strane, odnosno područja solana, koje su bile neodvojivi dio piranske općine.

„Povijest im je glavni argument kad ga već u međunarodnom pravu nisu našli“, jetko dobaci, okrećući te dvije stranice teksta kao da traži ima li još.

Još onako vruć od zaprepaštenja, ljut zbog očitog ignoriranja međunarodnog javnog prava, povrijeđen kao znanstvenik i ekspert Vladimir Ibler je za nekoliko dana sročio svoj odgovor na slovenski Memorandum. 

Pisao je kao što je čitao, prateći vrhom nokta redak po redak službenog prijevoda, a onda slovo po slovo svojeg sastavka. Nitko mu ništa nije naručio, od njega se nije tražila reakcija, jednostavno bila je to njegova profesorska potreba, kao voda za žeđ. 

Rijetko bi se događalo da u tom stanju sjeda za mašinu. Obično ga pisaći stroj ne bi slušao, tipke bi se umnožavale, krivo otisnuta slova bi se zamrljala kao da mu je mehanika davala priliku da se ohladi, odmakne, razmisli. Ovoga puta profesor i stroj su radili kao usklađena momčad, čak nije bilo ni puno tipfelera.

Za sastanak ekspertnih skupina u Kostanjevici 1994. godine pripremio je kratki non-paper. S jasnom porukom: sve što se dobroga treba dogoditi Sloveniji u odnosu na more dogodit će se bez problema i odlaganja, ali uz nužnu spoznaju da je to volja Hrvatske. Odredit će se unutar hrvatskog teritorijalnog mora prolaz do otvorenog mora za slovenske brodove i brodove koji dolaze u slovenske luke. Kroz hrvatsko teritorijalno more dozvoljava se plovidba u režimu otvorenog mora, a to se odnosi i na prelijetanje, polaganje podmorskih kablova i cijevi.

U svemu ostalom u vezi s režimom plovidbe po tom prolazu Republika Hrvatska je suverena po običajnom međunarodnom pravu i po Konvenciji o pravu mora iz 1982. godine. Istom konvencijskom normom suverenost se tiče i iskorištavanja živih i neživih prirodnih bogatstava, istraživanja, gradnje umjetnih otoka.

„Eto, umjesto povijesti, specifičnosti, stoljetnosti, geografske zakinutosti, i ostalih tričarija pravo Hrvatske se poziva na normu, na zakon, na konvencije, bogati, na međunarodno pravo“, ljutito je spremio članak, sutra će ga odnijeti na Fakultet i predati u redakciju Zbornika pravnog fakulteta.

U broju 5-6 iz 1994. godine članak Državna granica na moru između Republike Hrvatske i Republike Slovenije objavljen je kao prvi među ostalim prilozima toga broja.

Pišući uvodni dio članka Vladimir Ibler je bio više diplomat nego profesor jedne stručne discipline. On troši golem prostor da bi naveo sve okolnosti koje su prethodile raspravi o razgraničenju na moru između dvije države. Čini to tako da posebno naglašava sve one točke na kojima se Hrvatska i Slovenija slažu u stajalištima kad je riječ o granici na moru.

Zašto to čini? Zato da u drugom odjeljku može citirati Memorandum i masnim slovima naglasiti nezgrapnosti toga teksta:

„Republika Slovenija se zauzima za očuvanje cjelovitosti Piranskog zaljeva pod njezinim suverenitetom i jurisdikcijom i za izlaz na otvoreno more na temelju dopuštenih kriterija međunarodnog prava te uvažavanja specifične situacije Republike Slovenije.“

Ibler je ljut. Riječ izlaz je termin s kojim se ne susrećemo u pravu mora.

Ibler je razočaran. Republika Slovenija ima svoje teritorijalno more, svoje luke, i ne treba joj 'pristup' moru. Stoga je nedvojbeno da je zahtjev Republike Slovenije za 'izlazom', na žalost, teritorijalna pretenzija.

Ibler je konsterniran. Iako to nije rečeno, nego prešućeno, protegnuti teritorijalno more Republike Slovenije do otvorenog mora nije moguće ostvariti drukčije nego oduzimanjem dijela državnog područja Republike Hrvatske i njegovim pripajanjem državnom području Republike Slovenije.

Ibler je na kraju ironičan. Ako postoji neka druga mogućnost trebala bi se Republika Slovenija jasno opisati riječima i ucrtati u pomorsku kartu velikog mjerila.

Na kraju, članak je objavljen, prošlo je nekoliko dana, pa zatim i tjedana, a reakcije su izostale. Ibler je bio zabrinut. Nije dobro što Slovenci šute, još je gore što i Hrvati ne otvaraju usta. Osjećaj koji ga je obuzeo bio je loš, ali je profesora Iblera svakodnevica povukla za sobom pa je i sam pomalo zaboravio na članak iz Zbornika, broj 5 i 6 iz 1994. 

 A onaj non-paper je u svoje ime uručio na sjednici dviju komisija. Osjećao se poslije toga dobro. Malo izolirano, ali dobro.
 

Profesor Ibler smatrao je nedvojbenim da je slovenski zahtjev za izlazom u međunarodne vode - teritorijalna pretenzija. (FOTO: Novi list)

Nije ga bilo briga što je samostalnim podnošenjem tog papira stavio veliki upitnik na rad i hrvatske delegacije. Pa što, stvari ne idu dobro, a još je gore što i eventualni napredak ne ide u pravcu zaštite zakona i normi međunarodnog prava već protiv odredbi jedne stručne, egzaktne znanosti.

Jako mu se svidjela sličica u kojoj on sjedi na hrvatskoj obali i namače noge u slovenskom moru. Blesavo, ali istinito, kad se sluša što Slovenci govore, a i pročita što Slovenci pišu. Ojađen morao je sjediti i slušati. Onda je prestao slušati, a potom i sjediti jer jednostavno nije dolazio na sastanke.

Radije je kod kuće, vrtio stranice Konvencije o pravu mora iz 1982. godine. Jedanput, dvaput, sto puta. Suverenost obalne države proteže se - izvan njezinog kopnenog područja i njezinih unutrašnjih voda - na susjedni pojas mora koji se naziva teritorijalnim morem. Točka, nema dalje. Sve dalje od toga bilo bi kršenje međunarodne konvencije. Sve dalje od toga sadržaj je slovenskih zahtjeva.

Nije čitao dalje od tog 2. članka koji se zove Pravni položaj teritorijalnog mora, zračnog prostora iznad teritorijalnog mora, njegovog dna i podzemlja. Zapravo, nije čitao dalje od Točke 1. 

Skoro dva je desetljeća trebalo Ujedinjenim narodima da srede norme o pravu mora. Moralo se boriti s bedastoćama, kakvo je to pravo mora, zar more ima neka prava? S očitim glupostima, jeli pomorsko pravo dio prava mora? Nije? Kako to? Pa u jednom i u drugom slučaju brodovi plove, a nije isto. Čudno!

Skoro tri desetljeća je dostupni sadržaj Konvencije ležao kao bezvrijedan arhivski papir kojeg nitko nije ni otvarao ni čitao. Tako izgleda.

„Sasvim krivo“, ljutio se Ibler u krugu hrvatske delegacije. „Slovenska strana, baš zato što dobro zna i razumije što u Konvenciji piše ne spominje ju ni jedan jedini puta u Memorandumu. Ona im ne odgovara. Ona, Konvencija, ni jednom riječju ne spominje stoljeća i povijest, specifičnost situacije na koju se neka država može pozivati, pravednost rješenja na koju se apelira kao konačnu posljedicu primjene - prava. To jednostavno nisu pravne kategorije. Da bi zatvorila prostor da se netko i nekom prilikom pozove na Konvenciju, na sastanak radne skupine se šalje dokument o kojem nema pregovora. Zašto? Zato što nema mogućnosti da se navodi jedne strane ikako sravne s postojećim međunarodnim normama“.

U cijeli posao uključile su se propagandne mašinerije, medijski zastupnici jedne i druge strane. Što su naslovi bili veći to je međunarodno pravo bilo manje zatupljeno u iznošenoj argumentaciji za i protiv.

„Osjećam se nemoćno“, govorio bi onima koji su znali za njegovu ulogu u graničnim pregovorima sa Slovenijom.

„Krivo! Nisu to bili nikakvi pregovori. Bila je to gnjavaža koja je postepeno izbacivala iz rada komisija stručnjake, a ubacivala političke ljude kojima nije bilo teško da tih nekoliko rečenica ponavljaju u svakoj prilici“.

Slovenci bi jurili svoju povijest, Hrvati bi povaljali odredbe Konvencije. Mijenjala su se samo mjesta sastanaka. 

Kad je na čelo komisije s hrvatske strane došao Hrvoje Kačić u pregovorima se to nije primijetilo. Iblera je to već ozbiljno živciralo.

„Dobro Hrvoje, što ti kažeš ministru, kako napreduju pregovori“, pitao je Ibler za jednog povratka u Zagreb Kačića.

„Pa, kažem mu da smo bili, da smo raspravljali, da smo se dogovorili za slijedeći skup“, odgovorio je Kačić.

„A je li ti ministar dao kakav naputak, u kom pravcu da dalje vodimo pregovore“, inzistirao je Ibler. Njegov ljutiti elektricitet se sasvim lijepo osjetio u automobilu.

„Rekao je neka približimo stajališta“, Kačiću je bilo muka i od same pomisli da će za dva, tri dana morati podnijeti referat u Ministarstvu vanjskih poslova o približavanju stajališta.

„Ma ne sekiraj se, reci da smo još više približili stajališta. Pa nek si razmišljaju što je to – još više“, pokušao je Ibler sakriti svoju ljutnju što je njegova uloga svedena na – niš.

U mislima je, gledajući kroz prozor jurećeg auta, zamišljao kako bi to izgledalo da premijeri daju njima, stručnjacima tumačenje pregovora koje bi otišlo dalje od približenih stajališta.

Tog predvečerja nije ni znao da će stručna tijela vrlo brzo biti gurnuta u stranu, posebno nakon što su krenuli hrvatski pregovori o ulasku u Europsku uniju. Pa još kad su Slovenci blokirali te pregovore, malo zbog Ljubljanske banke, malo zbog pograničnih nesporazuma. Približavanje stajališta više nitko i nikad nije spomenuo.

Piranski zaljev / Savudrijska vala (FOTO: slovenijanadlani.si)

Ibler je sve te godine promatrao što se događa i bio duboko nezadovoljan. Ne kao zagrebački profesor i Hrvat, ne kao gotovo počasni član delegacija koje su se nakon nekog vremena nastavile sastajati, sada kao paralela pregovorima - sve rjeđe. Nezadovoljstvo je izviralo iz ponižavajućeg statusa koji je njegova struka doživjela u svim tim natezanjima. 

Slovenska se strana vrlo brzo oslobodila svih svojih najvažnijih stručnjaka za međunarodno pravo. Hrvatska delegacija je stručnjake svela na ono prokleto približavanje stavova.

Na pitanje što se događa na tim sjednicama rezignirano bi odgovarao: „Sastanemo se, nešto brbljamo, jedemo i raziđemo se“.

Kad je vladama u Ljubljani i Zagrebu postalo jasno da to više stvarno nema smisla pregovori su, ne samo o granicama, dignuti na višu formalnu razinu. Zapamtio je prvi susret Ive Sanadera i Janeza Janše u studenom 2004. godine u Portorožu. Večernje vijesti mu nisu dale nikakav opis sadržaja susreta pa je drugo jutro požurio po novine. Da nije bilo velike slike dvojice premijera članak ne bi ni našao. Premijeri su se dogovorili o potrebi češćih susreta, pisalo je u priopćenju.

Sreća da je novine otvorio tek kod kuće. Da je to pročitao na ulici primjerak bi bez odlaganja završio u jednom od klimavih, željeznih koševa poredanih uz staze u parku podno njegovih prozora.

I onda neko vrijeme nije bilo vijesti o potrebi češćih susreta dvojice premijera. U siječnju opet ništa na vijestima, opet ništa u novinama, osim slike, u jutarnjim izdanjima. Susret u Mokricama bio je na razini onih famoznih približavanja stavova. Ibler nije znao treba li se svemu tome smijati. Možda i bi da nije vrlo brzo uočio kako se neučinkoviti pregovori o granicama (svedeni sad samo na morsku granicu) sve više vežu uz tijek pregovora. A Slovenci su pregovorima rekli – stop.

Danima je najavljivan sastanak premijera, Sanadera i Janše, na Bledu. Bila je druga polovica ljeta, 26. kolovoz 2007. godine. Nakon sastanka izašli su predsjednici vlada pred televizijske kamere. Nije bilo smiješka, nije bilo srdačnog rukovanja.

Sa svoga mjesta pred televizorom profesor je opazio da dvojica muškaraca ne odaju olakšanje kakvo bi se očekivalo da su stvarno obavili neki važan posao. Držali su se kao da jedva čekaju priliku pobjeći i time onemogućiti svako daljnje ispitivanje gomile novinara okupljenih oko njih.

Sve što su rekli nije vrijedilo tolike pozornosti. Bez obzira na razlike u jeziku obojica su promrsila da je postignut načelni dogovor da se granični spor dviju država treba razriješiti pred nekim od europskih sudova.

„Konačno“, uzvikne Ibler i snažno lupne dlanovima po rukohvatima fotelje. Malo se zamisli pa tiše doda: „Bogati, samo da ovi naši shvate da je bitno ne toliko sudsko odlučivanje o Savudrijskoj vali već koliko je važno pred kojim će sudom to odlučivanje biti“.

Već drugi dan profesor Ibler je telefonom razgovarao sa članovima hrvatskog dijela delegacije.

Ponavljao je uporno i sve glasnije: „Važno je da to bude Europski sud u Haagu. Nije dobro da se ide na arbitražu. Zar ste zaboravili Memorandum. Slovenci neće igrati na kartu Konvencije o pravu mora i njezina članka 2. Njihov je cilj dovesti spor tamo gdje se po prirodi stvari odlučuje malo u korist jednih, malo u korist drugih. To je logika izbranog suda o čijem sastavu odlučuju obje strane“.

Umoran od silnog vikanja i ponavljanja uvijek istih nekoliko rečenica dan je završio s osjećajem da nije ništa postigao. Znao je, u igri su veliki ulozi. Slovenska deblokada hrvatskih pregovora nije skinuta. Načelni dogovor o odlasku spora na sud nije nikoga obvezivao. 

Dok premijeri ne presijeku, dok se čvrsto jedna strana ne obveže na deblokadu pregovora, a druga ne pristane da se granični spor pojavi pred točno određenim sudom, Ibler će se u svom sve manjem svijetu nervirati, čuditi i žalostiti. Kao profesor međunarodnog prava.

Sastanak na Bledu je ubrzo zaboravljen. Sastanci stručnih tijela hrvatske i slovenske strane nije obnovljen. Provokacije u Savudrijskoj vali su prekinute. Život na obali zaljeva je nastavljen na isti način na koji se odvijao i bezbroj godina do tada. 

Vladimir Ibler se vratio svojoj rutini. Večernje vijesti nisu navješćivale ni jedan razlog zbog kojeg bi u jutro slijedećeg dana morao žuriti na kiosk po novine. 

Bivši premijeri Hrvatske i SLovenije, Ivo Sanader i Janez Janša, okruženi novinarima.
(FOTO: nekdanji-pv.gov.si)

Dvije godine su prošle. U međuvremenu Janez Janša više nije bio premijerom Slovenije. Hrvatski premijer Ivo Sanader uspio se susresti s novim predsjednikom slovenske vlade Borutom Pahorom samo jednom, u Mokricama, do ljeta 2009. godine. Obećanje, da će Slovenija deblokirati hrvatske pregovore s Europskom unijom, Sanader je odnio iz Banskih dvora na Markovu trgu u Zagrebu skupa s iznenadnom ostavkom na premijersko mjesto.

Od tada, za Vladimira Iblera, vrijeme počinje teći strelovito. Sastanak nove hrvatske premijerke Jadranke Kosor i Boruta Pahora na kraju lipnja 2009. u dvorcu Trakošćan, pa odmah potom i u Ljubljani, 11. rujna pokazali su profesoru da će i morska granica dviju zemalja uskoro doći na dnevni red.

„Ali, gospodo kolege, ako smo i dočekali da će neka odluka uskoro pasti, ne smije nam biti svejedno kakva će ta odluka biti“, žestio se u telefonsku slušalicu nazivajući sve koji su s hrvatske strane bili uključeni u pregovore.

Koliko god bio glasan Ibler nije uspio doprijeti do onih koji su donosili odluke. Na večer, 20. studenog 2009. godine, u milijunskom gledalištu vijesti bio je i zatečeni profesor. Hladni glas spikera pročitao je odluku Hrvatskog sabora kojom je donesen zakon o potvrđivanju sporazuma o arbitraži između hrvatske i slovenske vlade. 

Četiri dana kasnije odluku o proglašenju toga zakona potpisao je Stjepan Mesić predsjednik Republike Hrvatske. Tri dana kasnije, u maloj uličici, ispod Petrove crkve, nestrpljivi Vladimir Ibler kupio je tek otisnut primjerak Narodnih novina u kojima su odluka i zakon objavljeni.

„Strašno! Nakon sedamnaest godina, kad nikome nije smetalo jalovo približavanje stavova koji se nisu maknuli s ukopanih mjesta, sad odjednom, silna hitrina. Sve je kabinetski zbrzano, Sporazum o arbitraži je napisan i odnesen u Švedsku, u Stockholm. A lijepo sam govorio, ne arbitraža, ne žurba, to je stvar koja će nakon odluke izbranih sudaca zauvijek biti rješenje jer nema žalbe, odluka je konačna. A tko će biti kriv ako neka buduća odluka bude na štetu Hrvatske?“, glas mu je bio bez vatre i dima.

Nevoljko je okretao listove Narodnih novina. Sve je bilo tu, na jednom mjestu, a ništa od toga za profesora Iblera nije bilo dobro. Čak ni neobična izjava hrvatske vlade. Jadranka Kosor, premijerka, 9. je studenog, dakle samo pet dna nakon potpisa na sporazum u Stockholmu, jasno napisala da ništa u Sporazumu o arbitraži neće se smatrati kao pristanak Hrvatske na zahtjev Slovenije za teritorijalnim kontaktom s otvorenim morem.

„Kako to otužno izgleda. Potpisujemo nešto na početku studenoga, a još 27. listopada obavještavamo Predsjedništvo Vijeća Europske unije i Sjedinjene Američke Države da ćemo se od dijela smisla i sadržaja ovom izjavom pokušati zaštititi“, razmišljao je Ibler.

Svjetlo njegove lampe na radnom stolu tih je večeri svijetlilo do kasnih sati. Premetao je po glavi što je sve učinio i ocjenjivao što je još možda mogao učiniti pa da cijela stvar ispadne bolje. Uvijek samozatajan, skroman i u nevjerici da jedan profesor može bogzna što učiniti, ovoga puta je ljutito držao glavu uspravno. 

Slika oivičena žutom svjetlošću stolne lampe, sijeda glava malo nakrivljena nad rukopisom kako ne bi pravila sjenu nad recima ispisanim na pisaćoj mašini, postat će najtočniji opis duhovnog i intelektualnog stanja Vladimira Iblera za slijedeće skoro dvije godine. 

U međuvremenu, dok su se rečenice sporo lijepile za celulozu, doživio je i osobnu tragediju, umrla je njegova supruga Ana. Od svijeta bez Ane, od diplomacije koja ga je tako grubo izgurala sa scene da bi stvorila prostor za politički pragmatizam, od kolega koji ga nisu ili podržali ili razumjeli, Vladimir Ibler se sakrio u znanstveni rad koji je počeo gotovo isti dan kad su mu Narodne novine otisnule njegov dotad najveći profesionalni poraz. Zapravo, on ga je sam tako doživljavao i prikazivao. 

U jutro, 16. ožujka 2011. godine predao je rukopis izvornog znanstvenog članka posvećenog sporazumu. Naziva ga dokumentom od znatne važnosti za obje države. I u kratkom uvodu navodi:

Sporazum definira bit (supstrat) spora i preciziraju se dva konkretna zahtjeva (demands) Slovenije. Oba zahtjeva su međunarodnopravno potpuno neutemeljena te predstavljaju jasnu teritorijalnu pretenziju na štetu cjelovitosti državnog područja Hrvatske…Od svih prigovora Sporazumu najteži i najodsudniji je upućen dijelu članka 3. koji glasi: 'arbitražni sud utvrdit će (a)…(b)vezu Slovenije prema otvorenom moru;(c)režim za uporabu relevantnih morskih područja'. Zbog potpune besmislenosti i nerazumnosti, kao i ignoriranja Konvencije 82, taj dio Sporazuma, nerazumljiv i neprimjenjiv, valja ignorirati.

A nakon takvog uvoda razumljivo, slijedi lavina poduke iz međunarodnog prava. I uz svaku poduku manje ili više jasno izražena sumnja da će sporazumno uvedeno arbitriranje između Hrvatske i Slovenije završiti na zakonu.

Ibler počinje već s izborom sudaca. Upozorava, Hrvatska u to vrijeme još nije bila članicom EU, a Slovenija jest. A suce će, dakle, izabrati ljudi iz EU, jer je procedura takva: predsjednik suda u Haagu bira suce, s liste sudaca suda u Haagu, koju je odobrila EU po svojim pravilima za sud u Haagu. Krug je zatvoren, a u tom krugu Hrvatske nama. Nema zato što je kružnicu povukla Europska unija u čijem zboruju Hrvatska nije.

Onda, na razini pravopisne gluposti, upozorava da arbitražni sud nema jednu već tri zadaće, pa mu nije jasno zašto je u tekstu sporazuma korištena jednina. Za Iblera je to mogućnost da sud sve svede na jedno, generalni zahtjev Slovenije, a time izbjegne primjenu Konvencije o pravu mora.

I tako, točku po točku, sad strpljivi i minuciozni pravni kritičar rastače sporazum. Nakon članka, nakon te večeri nakon koje će napisani tekst odnijeti u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, od Sporazuma jedva da su ostala tri potpisa, Jadranke Kosor, Boruta Pahora, premijera Hrvatske i Slovenije i Fredrika Reinfeldta, premijera Kraljevine Švedske, kao svjedoka.

„Ostao je i datum“, dobacit će na kraju.

Profesor Vladimir Ibler arbitražu je smatrao teškom pogreškom hrvatskih pregovarača
(ILUSTRACIJA: vijesti.rtl.hr)

Vraćajući se kući sam je sebe uvjerio da je tim člankom konačno i neopozivo završio svoju karijeru profesora međunarodnog prava. Osjećao se slobodnim od svega. Nikakvih dugova nema ni prema kome. Veselio se vremenu u kojem će s tim krugovima, znanstvenim, stručnim, akademskim, diplomatskim, imati taman toliko veze koliko je potrebno da se odazove nekom pozivu na pijaču.

Nisu ga ostavili dugo na miru. Negdje pred kraj 2011. godine silno se iznenadio: na telefonu je bio Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske gospodarske komore.

„Gospodine profesore, čast mi je obavijestiti vas da ste odlukom naših komorskih tijela vi dobitnik Zlatne kune za životno djelo“, Vidoševićev glas bio je svečan i, sudeći po tonu, nasmiješen.

„Da se vi, gospodine Vidošević, niste malo zabunili. Ja sam pravnik, profesor, bavio sam se međunarodnim pravom cijeli svoj život. Kakve veze imam ja s vašom komorom i Zlatnom kunom“, rekao je Ibler u slušalicu kad je malo došao do zraka od iznenađenja.

„Sve ja to znam, li znam i da ste bili tajnikom Industrijske komore dugi niz godina“, Vidoševićev glas je postao manje svečan i nasmiješen.

„To je bilo preživljavanje u ratu i oko njega. Biti tajnikom nije nikakvo životno djelo“, Ibler još nije shvaćao da čovjek s druge strane linije misli ozbiljno.

„Ma profesore, pa nećete vi nama, valjda, određivati kome ćemo dodijeliti priznanje, a kome nećemo“, glas je bio hladan i zvaničan.

Ibler je ušutio.

„Vidimo se na svečanosti, profesore, Posebnu pozivnicu ćete dobiti kasnije, poštom“, glas je sad bio opraštajući. Razgovor je gotov.

I tako je Vladimir Ibler dobio Zlatnu kunu na svečanoj dodjeli nagrade sredinom siječnja 2012. godine.

„Eto, san mi se ostvario, pozivaju me samo na svečanosti i pijaču“, veselo bi objašnjavao poznanicima vijest iz novina o sebi kao zaslužnom gospodarstveniku.

Rijetko, vrlo rijetko vraćao se u razgovoru na dane Sporazuma i svega što je uslijedilo početkom rada arbitraže u Haagu. Svoju znatiželju spram konačne odluke savršeno je umotao u opće razgovore koje bi povremeno vodio s različitim ljudima.

„Ako je članak 2. Konvencije o pravu more tako kratak, ako u njegovoj točki 1 nema mjesta tumačenjima jer kako tumačiti nešto što piše suverenost obalne države proteže se izvan njezinog kopnenog područja kao prostor koji je vodeni nastavak kopnenog, meni nije jasno: koje su to međunarodno pravo učili u Ljubljani ako se njihovo čitanje toliko razlikuje od onog u Zagrebu. Pa dva pravna fakulteta udaljena su jedna sat i deset vožnje auto cestom jedan od drugoga“.

Zatečeni profesor najprije je dobro osmotrio sugovornika, onda se malo zamislio pa uzdahnuo:

„Vi ste, dragi kolega, udarili zvijer posred čela“, uzvikne.

Sad je mlađi čovjek, član kružoka okupljenog slučajno oko Iblera, bio zbunjen. Čak je pogledao i svoje šake, ne on nikoga nije udario.

„To je glavni problem međunarodnog prava. Na govornici, čuje se to i u Ujedinjenim narodima, moguće je istu normu čuti u nekoliko verzija. Zašto? Zato što onome tko kaže da se, recimo, Konvenciji o pravu mora, može pristupiti i – plastično. Ako mu nitko ne odgovori, taj se pristup na neki način verificira i norma postaje savitljiva, prilagodljiva. Pa to su napravili Slovenci. Naši nisu odgovarali i tako je ostalo. Arbitražni sud će, skoro pa sam siguran, uzeti i naše shvaćanje Konvencije i slovensko. I svakom će udijeliti po zrno, da se na kraju nitko ne ljuti“.

Uzeo je knjigu sa stola, šareno izdanje, luksuzna oprema. Na 283. stranici našao je taj zlokobni članak 2. Pročitao je tu prvu točku, pa još jednom i još jednom. Onda je podigao pogled s knjige:

„Ovo što sam pročitao to je Konvencija. Ali nije međunarodno pravo. I to je prokletstvo ove discipline“. 

Za ovu priliku odustao je od tumačenja običajnog međunarodnog prava. I sudske prakse. Ne vrijedi. Još manje bi vrijedilo da povuče usporednicu između prava i doktrine.

Mnogi će ga razumjeti, bolje rečeno poslušati jer, ipak, je on profesor. Mnogi ga neće shvatiti jer to što je profesor nije dovoljno. Ali probleme prave oni kojima nikad ne možeš dovoljno glasno pročitati, uvijek će čuti samo ono što hoće. Plastično!

Kuda bi ga odvelo tumačenje kako je pravo načinilo samo sebi prostor za vlastitu ne-primjenu. 

Jednom je na predavanju, davno, možda prije četrdeset godina, spomenuo ius cogens (prinudno pravo):

„Vidite kolege, ukupno međunarodno pravo se dijeli na ius cogens, to je otprilike polovica, i na drugu polovicu koja nije prinudno pravo. I što se događa. Ako nekoj stranci u sporu ne odgovara primjena prinudne norme na njegov slučaj, ništa lakše, ona će odabrati normu iz drugog dijela iste discipline“.

Sad mu se taj detalj s predavanja neprestano motao po glavi:

„Hrvatska je izabrala prinudno pravo, držeći se Konvencije o pravu mora. Slovenija ne spominje Konvenciju, ali spominje sve drugo, od povijesti do zemljopisne zakinutosti, ma što to značilo“.

Položi ruku na ogromnu, u crveni uvez opremljenu knjigu. U čast Luciana Kaflicha Švicarci su objavili monografiju posvećenu tom svom znanstveniku. A on je pozvao svoje prijatelje iz cijeloga svijeta da svojim radovima ispune cijeli format. Među mnogima članak je napisao i Vladimir Ibler. I posvetio ga u cjelini baš fenomenu ius cogensa u međunarodnom pravu.

Uoči tu neobičnu podudarnost, razgovara o prinudnoj normi i rukom dotiče knjigu u kojoj je pohranjeno sve što je o tome imao za reći. Da je pobožan rekao bi, božji prst. Ovako je ispalo, profesorova ruka.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Novi list