“Gospođo, imate rak.” Rezanje sise, određivanje tipa raka. Kemoterapija. Prva. Pa odgođena druga jer nečega imaš u krvi manje nego treba. Pa druga.

Plomin 2 (FOTO: Novi list)

Ostaješ bez kose. Marama ili perika? Perika je skupa, marama. Druga kemoterapija. Opet u krvi ima nečega premalo. Pauza. Nelagoda, bolovanje, nekoliko tisuća kuna manja plaća.

A samo “vitamini” koji pomažu da ne krepaš od kemo koštaju brdo love. Karticom na rate plaćaš čarobne tekućine. Doduše, liječnici ti kažu kako to možda pomaže a možda i ne.”Ali, ako vjerujete u to, gospođo, svakako to pijte.”

Treća kemoterapija, četvrta, peta, šesta. Otrov u žilu primaš u prostoriji u kojoj se nikad neće snimati filmovi strave i užasa jer bi režiser mislio kako ne treba pretjerivati.

Pred zgradom šeću štakori veliki poput mačaka. Vidjela si i žohara na hrani koju kolicima odvoze u neku od soba. Baš te briga, ti ionako ne možeš jesti.

Kontrola. “Svakako bi trebalo odrezati jajnike, maternicu, piti hormonalnu terapiju, pa, ne zna se, možda jedno pet godina…Srećom, danas je sve izlječivo.”

“Gospodine, imate rak.” “Čujte, doktorice, ne mogu vjerovati, znate, i žena mi ima rak.” “Šta ćete, danas svatko ima rak.” Prva kemoterapija, gospodinu ne treba perika, ćele su u modi, druga, treća, četvrta, peta, šesta.

Zračenje. Proljevi. Slabost. Prognoze odlične. “Danas se sve liječi.”

“Gospođo, mala Ana ima rak. Zašto plačete, morate sakupiti snagu. Nije rak danas ono što je nekad bio.” “Depresivna sam, znate…” “Ono zadnje što vašoj djevojčici treba je depresivna majka, dijete treba zdravu majku.”

Nisam zdrava, imam rak.” “Ljudi su prema raku puni predrasuda, to nije neizlječiva bolest.” “Muž mi je umro od raka…” “Ni mi liječnici nismo svemoćni. Ostavimo tužne priče. Dogovorimo se oko male Ane.”

Prva kemoterapija. Druga… Tamni podočnjaci, ćelava glava pokrivena maramom na Miki Mause, žuta koža, strava u očima, povraćanje…”

“Zašto nije došla djetetova majka, ne plačite, bako, danas se sve liječi, gdje je mlada gospođa?” “Umrla je.” “Umrla?” “Od raka.” “Gore glavu! Radujte se unučici. Njena je bolest ušla u remisiju.”

“Remisiju?” “Bolje joj je ali rak se može vratiti. Vi i nonić morate joj pružiti mnogo ljubavi. Ljubav, ljubav liječi sve bolesti…Opet plačete, gospođo, plač je ono zadnje što maloj Ani može pomoći.”

“Ana nema djeda. Moj muž je lani umro. Od raka.” “Da, život zna biti opak.” “Vi ste, doktorice, bešćutni, kako možete sa mnom tako hladno razgovarati? Da netko vaš ima rak drugačiji biste bili prema pacijentima.”

“Ne biti zločesta, nona. Hrabrosti, hrabrosti nam treba. I vjere da će biti bolje. Vjera jača imuno sistem. I svi moji imaju rak. Moja djeca, moj muž, moji roditelji i ja. Vidite, pogledajte, odrezali su mi sisu.”

Drage Istrijanke, dragi Istrijani. Mislite da pretjerujem? Zašto okrećete glavu od bolesnih susjeda, prijatelja, rodbine? Odakle vam ideja da rak stanuje samo iza tuđih vrata? Doći će i do vas. Termoelektrana Plomin 3 ruši ulazna vrata vaše Istre mile.

Istrijani i Istrijanke! Udisat ćete, udisat ćete, udisat ćete, neko vrijeme. A onda, preko raka do raja. Šutnja je uvijek bila zlato? Možda. U vašem slučaju, i u mom, živim u blizini, šutnja će biti smrt.

Vedrana Rudan

Lupiga.Com via Rudan.info