U ponedjeljak 27. siječnja, u Hrvatskom saboru službeno je obilježen Dan sjećanja na žrtve holokausta, naravno, uz vidljivi bojkot od strane Katoličke crkve. Ova rutinska vijest možda ne bi ni iziskivala posebnu reakciju javnosti, naviknute na raširene endehazijske sentimente kod našeg klera, da na taj izostanak nije ukazao premijer Zoran Milanović, isprovociravši prozirno-ciničan odgovor Hrvatske biskupske konferencije.

Neovisno o tome što aktualni premijer uporno razgrađuje elemente socijalne države i trudi se ostaviti dojam pravovjernog ekonomskog liberala, za ovaj potez kojim je izvukao crkvene velikodostojnike na čistinu, treba mu skinuti kapu. Tako smo se ovaj put suočili, ne samo s poslovičnom bahatošću dične institucije, već i s otvorenim podcjenjivanjem intelekta vlastitih građana.

Na bojkot Crkve  je ukazao Zoran Milanović (FOTO: Lupiga.Com)

Nakon svega ostaje jedino nejasno čime je motiviran takav podcjenjivački stav prema široj javnosti: sviješću o potpunoj svemoći i nedodirljivosti ili pak istinskim uvjerenjem kako zainteresirana javnost ima refleks poslušne pastve, koja ne postavlja suvišna pitanja i nema povijesno pamćenje? No, dok čekamo odgovor na ovo pitanje, možemo se vratiti činjenicama koje kažu kako je na komemoraciji u ime Katoličke crkve prisustvovao msgr. Nedjeljko Pintarić, moderator Nadbiskupskog duhovnog stola. Imajući u vidu Pintarićev položaj u Crkvi, već je i površnom promatraču jasno kako je njegovim slanjem Crkva jasno rangirala ovaj događaj kao drugorazredan, potvrdivši to službenim objašnjenjem kako eto, baš u siječnju, i to već 15 godina, zasjeda Vijeće HBK, zahvaljujući čemu je nazočnost članova Vijeća na komemoraciji bila fizički nemoguća.

Nevjerojatnu tjeskobu je unutar Hrvatske biskupske konferencije izazvalo ovo preklapanje datuma i gotovo da se rukom mogla opipati nervoza zbog činjenice da se nitko od njih nije mogao prošetati do obližnjeg Sabora. No, što ćemo, običaji i dnevni red su ipak na prvom mjestu.

Uvažavajući ovu duboku uznemirenost visokih crkvenih prelata postaje nam konačno jasno koliko je toj nesretnoj instituciji podmetnuto groznih stvari, kojih nisu bili svjesni i koje su ih duboko uznemirile. Tako je nepoznat netko, najvjerojatnije neki jugokomunistički provokator potpisao „Poslanicu episkopata od 24. ožujka 1945. godine“. U tom evidentno podmetnutom pamfletu s čelnim potpisima Alojzija Stepinca i sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića, tekstu pisanom korienskim ustaškim pravopisom, biskupi nas suočavaju s činjenicom kako je hrvatski narod oduvijek bio miroljubiv, ali su ga, eto, krvožedni protivnici natjerali da i neki dijelovi naroda prihvate isto takvo ponašanje u Drugom svjetskom ratu. A u onim rijetkim slučajevima, u kojima je prekoračivana „nuždna samoobrana“, biskupi su „uvijek našli načina da svoje prosvjede i zauzimanja dostave onamo gdje su držali da će njihovi koraci pridonijeti ublaženju bijede, koja se bez krivnje srušila na hrvatsku zemlju“.

Običaji i dnevni red su ipak na prvom mjestu (FOTO: Novilist.hr)

Međutim, sada „suočeni s pristašama materijalističkog komunizma koje je narod plebiscitarno odbio“, crkveni ljudi izvrgnuti su lažnim optužbama za ratne zločine, a oni nisu činili ništa drugo, doli podržavali „tisuću i tristogodišnju plebiscitarno naglašavanu želju za nezavisnošću, koja je kao misao u Drugom svjetskom ratu još jače naglašena i oživotvorena u vlastitoj državi. Stoga nitko prema tome nema prava optuživati bilo kojeg građanina Hrvatske države, pa ni biskupe, zato što poštivaju tu neodstupnu volju Hrvatskog naroda“.

Kao što rekosmo ovaj bijedni pamflet sveopće relativizacije ustaških zločina i fašističkog karaktera Pavelićeve države nikako nisu mogli potpisati pravdoljubivi i antifašistički nastrojeni hrvatski biskupi, posebno u trenutku kada je dobar dio zemlje već oslobođen od fašizma, kada se cijela Dalmacija digla na noge i niti mjesec dana uoči osnivanja Narodne Vlade Hrvatske u Splitu. Zar doista itko može povjerovati kako su razumni ljudi iz vrha Crkve mogli napisati da je pristaše materijalističkog komunizma narod plebiscitarno odbio, upravo u času dok taj narod na čelu s tim bezbožnim komunistima privodi kraju oslobođenje zemlje? Ma dajte molim vas.

Obaveze su uzoritog kardinala prekinule i na pola puta do Kamenog cvijeta (FOTO: Lupiga.Com)

Upravo taj antifašistički karakter Crkve u Hrvata želio je naglasiti i kardinal Bozanić kad je u rujnu 2009. godine, simboličnih 64 godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, kao prvi crkveni velikodostojnik otišao u Jasenovac, da bi ga tamo na pola putu do Kamenog cvijeta prekinula neodgodiva obaveza. Isti slobodarski refleks iskazao je i splitski nadbiskup Marin Barišić govoreći na skupu potpore Mirku Norcu i sve u svemu bilo bi krajnje tendenciozno ustvrditi kako naša Crkva ne radi ništa na suočavanju s povijesnim traumama iz Drugog svjetskog rata.

Stoga doista čudi što bi Ivi Andriću da se 1942. godine javno izjasni kao netko tko nema vjeru i to obrazloži na ovaj način: „Suviše sam već zašao u godine da bih prelazio na pravoslavlje, kad to nije iz ubeđenja. Nemam ja ništa protiv katoličke vere kao takve, ali da ostanem dalje u njoj danas, nemoguće mi je. Dobro poznajem sve ove u Zagrebu. Gospodinu Stepincu bilo je dovoljno da, nedeljom pri održavanju mise, gore sa amvona, kaže samo tri reči. Nijedna vlas ne bi nedostajala ni na jednoj srpskoj glavi. Ali gospodin Stepinac nije našao za vredno da te tri reči izgovori. A ja u ovim vremenima ne mogu pripadati jednoj religiji na čijem se čelu, u mojoj zemlji, nalazi jedan Stepinac”?

Da, to je sto posto rekao zato jer je bio Srbin.

Lupiga.Com