VELEIZDAJNIK U HRVATSKOJ UŽIVO

“Može li za ovu veleizdaju biti odgovoran samo premijer?” pita Petar Vlahov Zvonimira Hodaka, imajući na umu proširenu istragu Uskoka kojom se nastoji dokazati da je Ivo dr. Sanader primio deset milijuna eura kako bi Inu izručio Mađarima.

Može li biti odgovoran samo on? Ukoliko je Sanader počinio to što mu se stavlja na teret, nedvojbeno je riječ o veleizdaji. Potpis na prokleti papir je, međutim, po običaju stavio onaj nesretni Rumenige, Polančec, koji može biti sretan ako mu očekivanih 800-900 godina zatvora prepolove. Ali dublji je to problem od puke jurisprudencije. Filozofski. Moralni. Egzistencijalni. Kako se zna, bivši je premijer ustrajno tvrdio da “nikomu ne dozvoljava da Hrvatsku voli više od njega”. Ne bismo li puno jeftinije prošli da je malo smanjio emotivni doživljaj? Da je teatrolog manje ljubio?

“Bolje manje, a bolje”, tvrdio je stari boljševik Lenjin. Pametno. Takozvani patriotizam općenito se pokazao neshvatljivo kriminogenim, gotovo beziznimno lopovskim svjetonazorom. Malo je koji “domoljub” u ovim vrletima balkanskim ostao gologuzan. Sve puste vile, generalski činovi, milijuni. Dok u Hrvatskoj “ništa nije bilo hrvatsko”, sve je bilo hrvatsko (a bilo je toga, bilo, ne da vam se hvalim, kako reče Rade Šerbedžija…). Sad kad je sve postalo hrvatsko, više ništa nije hrvatsko, i za tu je veleizdaju trebao malo širi krug zavjere i zavjerenika, no čini se da to nije smisleno pitanje za Hodaka, šarmantnog odvjetnika čiji su klijenti često i neslučajno baš “ljubavnici domovine”, poput Zagija, koji je od silne ljubavi opelješio voljenu zemlju za desetke milijuna…

TUĐMAN I MILOŠEVIĆ – DOGOVORENI RAT

Pompozno najavljivani “šokumentarac” Slađane Zarić (“Drugarica Jovanka”) vrvi sličnim domoljubima koji su se silom prilika pokazali vještim veleizdajnicima-veletrgovcima. U predmetnom filmu čujemo, recimo, da su Srbi na nekoj lokaciji malo granatirali Hrvate, a malo Bošnjake, kako tko plati. Granata je koštala pet hiljada maraka, nije malo, nije malo, džaba ratovalo… No kad su Srbi nekom prilikom besplatno granatirali Bošnjake, hrvatski je zapovjednik u čudu nazvao srpskoga da pita što se to, dovraga, događa. “Ništa, kuća časti…”, rekao mu je oficir. Eto, naš čovjek ni u najtežim trenucima ne gubi smisao za šalu i pošalicu.

Solidan, školski uradak autorice, u kojemu su ispitani skoro svi relevantni sudionici povijesti (od većine čovjek ni u ludilu ne bi kupio polovni auto) – Šarinić, Bora Jović, Momir Bulatović, Kučan, Dušan Viro, Stjepan Kljujić, Muhamed Filipović, Aleksa Buha, osovina Manolić-Mesić itd.

Film ne opravdava naslov, jer nije donio izravan dokaz tezi da je rat bio dogovoren. Ona dva razgovora nasamo, u Karađorđevu i Tikvešu (od ukupno 48 ratnih susreta Tuđmana i Miloševića), još nisu dešifrirana. Točniji bi stoga bio naslov “Dogovarani rat”. Npr. zona razdvajanja između Srba i Bošnjaka kod Bihaća išla je cik-cak. Stoga je bila nepogodna za noćni šverc (Srbi i Bošnjaci zvali su je – Šentilj!). Onda su se dogovorili pa su tijekom dana odfingirali sukob, nakon kojeg se cik-cak granica pretvorila u ravnu “liniju crte”, kako bi rekao Smiljko Šagolj. I tad se lakše trgovalo. Naftom, cigaretama, granatama, domovinama, ljudima. Ukratko, kad čovjek vidi sve te domoljube, uhvati se za pištolj.

Dokumentarac završava pjesmom Ive Fabijana: Zbogom Jugoslavijo, kućo neželjena / Zbogom Jugoslavijo, za vječna vremena / Nikada nam više ne kucaj na vrata / Za te nismo ovdje, ti kopile rata…

E sad, što je tu još sramota? Sramota je što HTV nema ništa ni nalik tom filmu. Slađana Zarić je ovaj dvodijelni dokumentarac snimala u vrijeme kad su hrvatskim generalima izricane haške presude (što razaznajemo prema izjavi notornoga Dušana Bilandžića) i već ga montirala i emitirala, dok je Luka Mitrović počeo snimati seriju o raspadu Jugoslavije negdje oko stoljeća sedmog. Završio još nije, a kad će – ne zna se.

HTV, PODNEVNI DNEVNIK

U utorak navečer Andrija Jarak – ozbiljni kandidat za novinara godine – s lica mjesta javlja značajnu nacionalnu ekskluzivu: kod Svetog Roka policija je zaustavila kamion koji bi mogao biti važan za rasplet slučaja nestale Antonije Bilić. Čekaju se samo forenzičari, saznajemo iz izvješća. Nešto kasnije vijest je na svim portalima i na teletekstu HTV-a, ali ujutro u deset na vijestima HTV-a te stvari nema. Nema je ni u vijestima u podne… Svaka čast, majstori! Tako se rade ljetopisi, anala, dvotjednici i slična periodika, fućkaš tržište i konkurenciju, samo smireno i polako, nije pametno vruć se vode napiti.

TV SPOTOVI ZA EU

HTV je počela široku kampanju popularizacije EU-a. U kampanji vrijednoj 1,5 milijuna kuna bit će emitirana serija spotova koja na svima razumljiv način objašnjava građanima što je Unija, rečeno je. Bilo bi neobično da nam je – ne problematizirajući sad činjenicu da je razina dosad viđenih video-uradaka izrazito prilagođena ruralnim standardima, kao da je riječ o “Pan” pivu – HTV dala poštenu informaciju. U spotovima je, naime, samo jedna polovica istine. Da, hrvatski seljak će i dalje proizvoditi sir i vrhnje, ali prema točno propisanim standardima. Da, i dalje će biti našeg kulena i kulenove seke…

Zgodno bome, samo – koliko će čega biti? Kvote koje su takozvani hrvatski pregovarači ispregovarali za niz proizvoda značajno su manje od postojeće proizvodnje. Bit će uništavanja zasada i stada, ali iz naših se priloga ne vidi koja je kvota crne vune koju će nečije mame presti. Naprotiv, Vlada Jadranke Kosor drži pod sedam brava cijeli niz odredaba iz pristupnog ugovora i to, dakako, nije slučajno. Boje se pred izbore dati u javnu diskusiju takav zapaljivi materijal. Hrvatska u Uniju, po starom običaju, srlja kao guske u maglu.

CENZORSKA SHEMA

Jednu od rijetkih informativnih emisija u kojoj se otvaraju problematične teme, “Hrvatsku uživo”, urednici skraćuju na 23 minute. Kao, zbog ljetne sheme. Ustvari, riječ je o tome da se rasprava – prema gornjem obrascu – zabranjuje, a ljeto se navodi zato “da se Vlasi ne dosjete”.

Zloćudna zločinačka sprega političkog vrha i novinarskih hijena s Prisavlja ubila je svaku diskusiju u ovoj zemlji. Komercijalne televizije i mediji bave se isključivo profitabilnim temama, i teško je očekivati da pokreću debatne TV formate koji donose samo probleme. Sad se svi čude kao pura dreku kako je Sanader izdao Inu i domovinu. Pa je li se o onomu što on radi uopće moglo raspravljati? U javnim medijima treba nakon izbora provesti temeljitu  kadrovsku reformu (recimo to pitomo, da ne spominjemo sve manje odioznu rusku riječ “čistka”), ne smiju se ponavljati Račanove oportunističke greške. Svima koji su nas doveli do ovog jadnog stanja treba dati nogom u guzicu. Nema tu drugog rješenja.

Tekst preuzet iz tjednika Novosti

Boris Rašeta