Da li uopće Teo Širola, Marko Leko (ubio Jasminu Čelicu na pješačkom prijelazu), Ivana Lovrić (ubila pješakinju na pješačkom prijelazu), Dejan Mačešić (ubio motoristu prošavši kroz crveno uz 1,85 promila alkohola u krvi), Igor Loborec (na nogostupu ubio oca i sina na putu u školu), Radimir Čačić (ubio dvoje ljudi na autoputu vozeći neprilagođenom brzinom) pitaju koji put što je sa svima nama? Misle li svi oni koji su svojom bahatim i nemarnim ponašanjem na cesti uzrokovali razaranja obitelji, rastakanja života roditelja koji su ostali bez djece, žena bez muževa, muževa bez žena, unuka bez djedova, baka bez unuka, o svima nama koji od tog trenutka zauvijek vodimo živote kakve nismo ni sanjali?

I onda opet pomislim: "Šuti, budi sretna, on je živ. Muči se, trpi bolove, psuje, gubi živce, svađamo se, ali on je živ." Jeza i srsi me prolaze i šutim u društvu ljudi koji su ostali bez djece i koji su suočeni s tako strašnim konačnim krajem, kada nema više. Nema više dodira, nema riječi, nema sjaja u oku, nema smijeha. Jedna budućnost više ne postoji.

Suci puni razumijevanja

Pitam se da li se svi neodgovorni gazitelji nedužnih na pješačkim prijelazima ili na nogostupima čak, ikada pitaju kako smo i da li i njih jeza strese koji put? Plaču li u tišini, u mraku, dok prolaze ulicom kada se sjete naših voljenih i pomisle li koji put da ne mogu više? Da li se suci koji imaju razumijevanja za njihove psihičke boli, godine, karijere, financijske mogućnosti... pitaju nešto i o nama? O razorenim životima cijelih obitelji? O praznoj klupi u prvom razredu, o praznom mjestu za stolom?

Da li itko u ovoj državi smatra da se oni trebaju pitati kako spriječiti ponovno i ponovno ubijanje na cesti, da bi što manje ljudi živjelo zauvijek s boli ili koliko će novih obitelji ući u naše društvo ako nešto ne poduzmu? To je ono što se mi, sadašnje i buduće obitelji stradalih u prometu, pitamo. Možda i netko od Vas? Pitaju li se časni sabornici koji donose jadne zakone ili ministar unutarnjih poslova što bi bilo kada bi bilo više policije na cesti, kada bi policija imala ovlasti kao u "nedajbožesocijalizmu"? Pitaju li se to novinari o nama kad se čude švicarskom zakonu o prisilnoj prodaji automobila nakon prekršaja? Zanima li ih bi li možda bilo manje tuge?

Da deset puta strože kazne zbog divljanja u prometu od ovih u Hrvatskoj nemaju efekta, zar mislite da bi ih uvodile države poput Švicarske? Zar vožnja od 85 kilometara na sat između dva pješačka prijelaza nije zavrijedila psihijatrijski tretman u ustanovi zatvorenog tipa, kao što je slučaj u Francuskoj? 

"To se može svakome dogoditi"

Je li naš predsjednik Vlade, kao i svi oni koji ponavljaju da se "to može svakome dogoditi", svjestan izgovorenog? 

Odgovor je jednostavan: "Ne".

Ne može se dogoditi svakome da vozi 85 kilometara na sat u gradu, ne može se svakome dogoditi da ne stane ispred pješačkog prijelaza, ne može se svakome dogoditi da vozi pun alkohola, ne može se svakome dogoditi da vozi 150 kilometara na sat po magli. Ako Vam se čini da Vam se to može dogoditi kao što tvrdite, molim Vas, za naše dobro, ostavite se volana! 

Samo da znate, nije nam lakše zato što vrijeme prolazi. Stalno i uporno nas nešto vraća našoj tuzi zbog gubitka voljenih, zbog života koji nismo htjeli. Upravo zbog te strašne i definitivne konačnosti pitam se, kada ćete prestati govoriti: "To se svakome može dogoditi"?

I pitam se, sjetite li nas se ikada?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikipedia