Dok neke članice Europske unije prodaju svoje državljanstvo za nekoliko tisuća eura, hrvatsko se ne može steći čak ni ako kandidat ispunjava jednu od ključnih odredbi pripadajućeg zakona da su mu, naime, oba roditelja hrvatski državljani. Oko 5.000 građana Srbije podrijetlom iz Hrvatske čiji roditelji imaju hrvatsko državljanstvo već godinama ne može dobiti domovnicu iz pomalo bizarnog razloga. U upravnom postupku u hrvatskom MUP-u, naime, moraju donijeti ispravak iz matične knjige rođenih koji im nadležna tijela u Srbiji ne žele izdati, a ovih dana odbila im je pomoći i Narodna skupština Srbije izmjenama tamošnjeg zakona o državljanstvu.

Riječ je, prema apelima udruga koja štite ljudska prava, ustavnosti i zakonitost u Srbiji, o tražiteljima hrvatskog državljanstva koji su prije 1991.godine rođeni u Srbiji dok su im roditelji, rođeni i s prebivalištem u Hrvatskoj, privremeno boravili u Srbiji zbog posla ili iz obiteljskih razloga. Srbiju, tvrde tamošnje nevladine organizacije, izlazak u susret svojim građanima podrijetlom iz Hrvatske ne bi ništa koštao, no nadležno ministarstvo ocijenilo je takav zahtjev neprihvatljivim.

Problem za te ljude nastao je upisom u matične knjige Srbije gdje je kao tadašnja jugoslavenska republika rođenja navedena Srbija, pa hrvatski MUP odbija njihove zahtjeve za upis u državljanstvo jer ne mogu dokazati kontinuitet boravka u Hrvatskoj prije 8. listopada 1991. godine, kada je proglašena, odnosno aktivirana odluka o hrvatskoj nezavisnosti. 

Zastupnik u Skupštini Srbije Miodrag Linta pokušao je amandmanom na Zakon o državljanstvu Srbije naći rješenje za takve slučajeve, ali je odbijen. Rješenje bi, prema izlaganju Linte u Narodnoj skupštini, bilo u ispravku izvoda iz matičnih knjiga za takve slučajeve, gdje bi se u ispravku stavila napomena o privremenom boravku u bivšoj jugoslavenskoj republici rođenja.

„S tim ispravkom oni bi mogli dobiti hrvatsko državljanstvo“, upozorio je Linta. No, predlagač zakona, MUP Srbije zauzeo je stajalište da bi izmjena koju je predložio Linta ukinula pravnu osnovu prema kojoj su spomenuti građani Srbije dobili državljanstvo u toj državi. No, Udruženje za zaštitu zakonitosti i ustavnosti iz Beograda odbacilo je spomenutu argumentaciju MUP-a Srbije ističući kako se ne može pravni labirint koji je nastao raspadom Jugoslavije „lomiti“ na građanima bez krivice za nastalo stanje. 

Hrvatski MUP traži ispravak iz matične knjige rođenih, a nadležna tijela u Srbiji takav dokument ne žele izdati (FOTO: MUP)

U javnoj raspravi o ovom problemu navođeni su primjeri obitelji hrvatskih državljana koji žive u Srbiji u kojima je jedan potomak dobio hrvatsko državljanstvo, a drugi nije, iako su oba rođena u Srbiji. Ovakav pravni apsurd proizašao je iz različitog upisa republike rođenja u matične knjige rođenih u istome gradu, što se, prema podacima udruga za pravnu pomoć u Srbiji, događalo u brojnim slučajevima.

„To je nezgodna pravna zavrzlama, koja, nažalost, ide na štetu građana jer tu nije sporno da su roditelji tih ljudi hrvatski državljani i da bi s time i oni morali imati hrvatsko državljanstvo“, kaže za Lupigu Boris Milošević saborski zastupnik iz redova srpske nacionalne manjine, koji nam tumači kako je zakon u bivšoj SFRJ jasno određivao da dijete, ukoliko su mu roditelji, primjerice državljani Socijalističke republike Hrvatske, može biti državljanin samo te republike. 

Mnogi ili zacijelo svi koji su rođeni i živjeli u Jugoslaviji do otvaranja ovog slučaja nisu imali pojma da je podatak o republici rođenja u matičnim knjigama uopće postojao, a kamoli da je imao ovakvu težinu. Tog podatka, primjerice, u izvodima iz matične knjige rođenih, nije bilo. 

U Udruzi za zakonitost i ustavnost tvrde da su i prema propisima Jugoslavije, rođeni prije 1991. godine morali u matičnim knjigama imati upisano „državljanstvo“ republike iz kojih su im roditelji, a ne prema mjestu rođenja.

„Po tadašnjem zakonu o državljanstvu SFRJ, republičko državljanstvo dodjeljivalo se po porijeklu roditelja. Rođenima u Srbiji čiji su roditelji bili hrvatski državljani, primjera radi, sljedovalo je hrvatsko državljanstvo. Greškom su, ipak, mnogi završili sa srpskim državljanstvom, čime su im se, poslije rata, zatvorila vrata hrvatskih organa“, ističu u beogradskoj udruzi.

Raspadom Jugoslavije sve novonastale države pružile su državljanstvo građanima koji su rođeni i(li) su imali prijavljeno prebivalište na svom teritoriju, jasno, onima koji su to zatražili. No, u politici dodjele državljanstva primjenjivano je i etničko načelo. U Sloveniji smo primjerice imali slučaj „Izbrisanih“ o kojem smo više puta pisali na Lupigi.

Hrvatska je prva dopustila upis u hrvatsko državljanstvo svim Hrvatima iz drugih bivših jugoslavenskih republika čime su mnogi od njih stekli dvostruko državljanstvo. Srbi rođeni u Hrvatskoj s boravkom u Srbiji tek su 2001. godine, uz hrvatsko, mogli zatražiti i dobili i državljanstvo Srbije, pa i mnogi od njih imaju dvostruko državljanstvo.

Jasno je da se upis oko 5.000 Srba porijeklom iz Hrvatske u hrvatsko državljanstvo već mogao dogoditi i bez spomenute i izostale pravne pomoći Srbije, da je u ponašanju hrvatskih institucija bilo po onoj narodnoj „kada postoji želja ili volja, postoji i način“. Uporište za odbijanje ovakvih zahtjeva MUP je pronašao u činjenici da ti ljudi nisu rođeni u Hrvatskoj, iako bi po istoj logici brojni državljani Hrvatske ostali bez državljanstva jer su, iz nekog razloga, rođeni u inozemstvu. Sjetimo se samo slučajeva iz Švicarske, Njemačke, Austrije … Pravljena je, dakle, razlika po nacionalnoj osnovi, i to nije prvi puta, niti prvi takav slučaj. Vrlo je moguće da se vodilo računa i o tome da se ne poveća biračko tijelo Srba porijeklom iz Hrvatske koji na hrvatskim izborima glasaju po istome modelu kao i Hrvati iz BiH. Kome nije u interesu povećanje potonjeg biračkog korpusa, zna se. 

"Ukoliko se i dogodi čudo, procjenjujem da bi možda tek petstotinjak osoba ušlo u tu borbu" - Boris Milošević (FOTO: Novosti)

Sve se to događa u vrijeme kada se Hrvatska, kao i Srbija, dobrano prazne od stanovništva, pa bi dvostruko državljanstvo za spomenutih 5.000 Srba porijeklom iz Hrvatske možda neke od njih motiviralo na povratak u Hrvatsku. No, otprije je poznato da bilo kakva koncepcija demografske obnove u Hrvatskoj ne računa sa Srbima koji su protjerani ili svojevoljno otišli u druge zemlje. Baš ni u jednom državnom dokumentu o naseljavanju napuštenih dijelova Hrvatske ne spominju se bilo kakvi programi za Srbe koji i jesu naseljavali upravo danas opustjele dijelove države poput Banije, Korduna, Like i srednje Dalmacije.

Za problem hrvatskih Srba koji ne mogu ostvariti državljanstvo zbog, kako se žale, pogrešnog upisa u matične knjige doznalo se kada su se jednoj od udruga za pravnu pomoć javile obitelji dio čijih članova bez ikakvih poteškoća posjećuju Hrvatsku jer imaju državljanstvo, a dio se mora javiti policiji i izvaditi boravišnu dozvolu. Imaju, prema istome izvoru, i problema sa ostvarivanjem imovinskih prava, a bez učinka ostali su i apeli nekih od njih da im se olakša pristup državljanstvu zbog invaliditeta ili skrbi za nemoćne roditelje koji su se vratili u Hrvatsku umrijeti. 

„Teško je to sada ispraviti, jer grešku su nedvojbeno napravili matičari u Srbiji koji su, mimo propisa, ljudima čiji su roditelji iz Hrvatske upisivali državljanstvo Srbije, jer pravno to tada nije imalo nikakav učinak i nitko nije mogao znati da će to jednom biti ovako bitno. Da su primjenjivali propise danas ne bismo imali ovaj problem“, rezimira Milošević, prema čijim saznanjima je nekoliko žalbi po ovom pitanju došlo i do Ustavnog suda, ali kada ga pitamo o raspletu ove „pravne zavrzlame“, ne zvuči previše optimistično.

„Nema tu ni lakog, ni brzog rješenja. Recimo, da Ustavni sud zauzme stav da ti ljudi imaju pravo na državljanstvo ili da Srbija prizna grešku i napravi ispravak matičnih knjiga, ništa od toga nije garancija da će tim građanima zahtjev za hrvatskim državljanstvom biti prihvaćen. Čak i u tom slučaju moram izraziti svoje rezerve da će sve biti pozitivno riješeno. Ukoliko se i dogodi čudo, procjenjujem da bi možda tek petstotinjak osoba ušlo u tu borbu, jer ljudima je to prekomplicirano“, zaključuje saborski zastupnik. 

Državljanstvo Hrvatske, ako se vratimo na analogiju s početka teksta, još uvijek se, barem službeno, ne može kupiti, no poznato je da se voljom državnih institucija dijelilo i prema političkim prilikama, izbornom inžinjeringu, švercerskim zaslugama i tko zna po čemu sve ne. No, države nastale raspadom Jugoslavije odlučile su vježbati visoke pravne principe o državljanstvu baš na ljudima koji nemaju ni novca ni moći da izbore ono što im pripada.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Novilist.hr

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"