Neobjavljeni rat protiv žena, ratna silovanja, logori za silovanje u Europi i Africi, obavijeni šutnjom kako lokalne tako i međunarodne zajednice – razotkrio je njihov krik. Krik djece rođene iz silovanja, djece rata!

Zašto su neki veliki mediji i poznati portali postavili pitanje „Treba li nam za ovo Angelina Jolie?“ Jednostavno – ne samo da bi se tragalo za odgovorima je li njen angažman u pitanjima ratnih silovanja i nasilja nad ženama nužan, produktivan i učinkovit, već da bi se javnost 'zakačila' za temu. Jolie je mamac svih vizualnih medija.

Počevši od kampanje Bring back our girls u Nigeriji (nakon otmice više od 200 djevojčica), ovih dana smo u svim medijima zasuti najstrašnijim pričama o silovanjima u Africi, Indiji, Siriji… Kao i sjećanjima na iste strahote u Bosni, na Kosovu... Velika zajednica Avaaz približila se broju od dva milijuna potpisa na peticiji kojom se kod indijske vlade protestira protiv silovanja i smaknuća (vješanjem) dviju djevojaka, kao i zbog ležernog odnosa vlasti i policije prema toj pojavi, te se traže učinkovite mjere države za zaštitu.

Ovih dana smo u svim medijima zasuti najstrašnijim pričama o silovanjima u Africi, Indiji, Siriji… (FOTO: DFID - UK Department for International Development)

„Kada je otac jedne od djevojaka došao na policiju prijaviti nestanak svoje kćeri, službenik mu se nasmijao u lice i poslao ga kući“, piše u obrazloženju peticije. Strašne priče dolaze i iz Istočnog Konga, oblasti Kivu, gdje horde plaćenika pale, siluju i raseljavaju seoske zajednice (tu su inače nalazišta koltana, koji se koristi u izradi mobitela i računala), sijući strah i izbezumljujući stanovništvo.

Sirijske žene i djevojčice prisiljene su na prostituciju u Turskoj, Jordanu... Način na koji se odnose prema njima je okrutan, tu nema srca ni suosjećanja. Čak su i novinarke koje su pisale o silovanjima žena od strane vojničkih i ratničkih skupina bile žrtvama – da bi šutjele: Amanda Lindhout (kidnapirana u Somaliji), Jineth Bedoya Lima (koja je radila u Columbiji), Hania Moheeb (napadnuta na Tahriru u Kairu) i Jody Williams (napadnuta u San Salvadoru) samo su neke od njih.

Sve ove informacije pojačane su jer se u Londonu ovaj mjesec održao Svjetski samit protiv silovanja u ratu, s predstavnicima više od 100 država, kojeg su otvorili UN-ova posebna izaslanica Angelina Jolie i engleski ministar vanjskih poslova William Hague. Atmosferu oko samita podgrijali su mnogi tekstovi i javne akcije, poput članka aktivistice za ljudska prava žena Lauren Hersh (direktorica Anti Trafficking Policy & Advocacy). Ona je objavila tekst pod naslovom Rat protiv žena (A War on Women) u kojem citira jednog od napadača i ubojica koji najavljuje „rat protiv žena“ – ovaj izuzetni tekst/protest može se pročitati na ovom linku.

Žrtve se stide – a silovatelji?

Činjenica pred kojom nema protuargumenata došla je, neočekivano, od strane djece rođene u ratu, djece čije su majke bile žrtve silovanja. O tome je na konferenciji u Londonu hrabro svjedočila Lejla Damon, koju su novinari BBC-a, bračni par Dan i Sian Damon spasili sedam dana nakon rođenja, usvojivši je, nakon što je majka, žrtva silovanja u logoru 1992. godine u Sarajevu, nije mogla prihvatiti. Zahvaljujući odgoju i podršci svojih roditelja-usvojitelja Leyla je osnovala organizaciju „Djeca rata“. Ona svjedoči u ime te djece i njihovih majki-žrtava, tražeći pravdu za njih. Lejla kaže da je samo 12 osoba osuđeno za silovanja u Bosni i Hercegovini, što govori kako nema pravde za žrtve, kako se njima, kao i njenoj majci ne pomaže.

„Moja je majka bila silovana u logoru. To je stravičan ožiljak“, kaže ona. Okrećući glavu od žrtava, i djece žrtava (koja su također žrtve) društva nastoje potisnuti strašnu istinu. Ovo se posebno odnosi na veliki broj muškaraca silovanih u zatvorima, o čemu se uopće ne govori. Oni nose u sebi ljutnju, bijes, ali i primarno osjećanje stida. Umjesto prešućivanja Leyla traži da se s istinom svi suočimo, da se počinitelji zločina kazne, a žrtve prihvate, rehabilitiraju i pomognu.

"Prošlost ne možeš birati" - lejla Damon (SCREENSHOT: Vimeo)

„Djeca rođena nakon silovanja u ratu nisu dobro prihvaćena, zbog te mračne prošlosti. To je jako teško. Jer, prošlost ne možeš birati“, rekla je Lejla. I zaista je apsurdno da žrtve nose pečat srama, umjesto zločinaca, koji danas 'normalno' žive! No, ovoj hrabroj djevojci, 'djetetu rata', koja sada ima 21 godinu, trebamo zahvaliti još jednu važnu spoznaju, koju je iznijela na londonskom samitu: do danas, niti jedna novonastala država na području raspadnute Jugoslavije, nije sačinila evidenciju o ženama žrtvama silovanja, niti o ženama koje su rodile djecu nakon seksualnog nasilja, niti o sudbini same te djece! Toliko o odnosu država prema žrtvama rata!

Iskorak s mrtve točke

Jedna od tema samita bila je „Ministarski dijalog: skrivene žrtve seksualnog nasilja“, na kojem je govorio Denis Mukwege, ravnatelj glavne bolnice u Panziju (Kongo), ginekolog koji je liječio 40.000 žrtava silovanja (i koji je morao bježati da izbjegne napad istih kriminalaca).

Inače, ovim je sastankom predsjedala hrvatska ministrica Vesna Pusić koja je izjavila kako „silovanje u ratu treba pretvoriti u sramotu za počinitelje i zlodjelo koje neće proći nekažnjeno.“

I kao što u spomenutom tekstu zaključuje Lauren Hersh: “Ovo je rat protiv žena i mi ne smijemo više dozvoliti da se ovakvo rodno utemeljeno nasilje određuje kao 'slučajno i sporadično' već moramo dati ime ovom nasilju iz mržnje, baciti svjetlo na ovu kulturu koja naše djevojčice, njihova tijela i dušu, živote, stavljaju u ozbiljnu opasnost“.

Još više, analize situacija na terenu, uvidi brojnih aktivista, ali i stručnjaka u postratnu obnovu potvrđuju nedvosmisleno jednu činjenicu – da seksualno nasilje razara živote i na dugi period oštećuje zajednicu. Slabljenjem žena, njihovim traumatiziranjem i žrtvovanjem, zajednica gubi svoju najvitalniju dimenziju.

Stoga je samit završen donošenjem Međunarodnog protokola o dokumentiranju i istraživanju seksualnog nasilja u ratu. Taj protokol donosi međunarodne standarde o tome kako istraživati i kako dokumentirati seksualno nasilje, da bi se došlo do podataka nužnih u pokretanju procesa i tužbi protiv ovog zločina, a s druge strane da bi se dostojno zbrinule žrtve.

Treba li nam Angelina Jolie?

Na kraju, evo odgovora na pitanje – treba li nam u ovome svemu Jolie? Odgovor, kao i pitanje koje se nalazi na početku ovog teksta, daje Lauren Wolfe, direktorica Women's Media Centra, koja piše: “Moja potraga je počela u vlažnoj prostoriji mineralima bogatog istočnog Konga, gdje je djevojka obučena u zeleno, imenom Mieille sjedila držeći malu bebu u rukama. Plakala je opisujući kako je grupa vojnika na čelu s vođom po imenu Morgan, kada je imala 16 godina, odrezala njenu vaginu i razrezala joj usta. Držali su je osam mjeseci u šumi, gdje je bila silovana od toliko njih, da ne zna čije je dijete koje je rodila. 'Što ću mu reći kad me bude pitao tko mu je otac?', pitala je. Gušeći se u suzama rekla je kako nema ništa osim odjeće na sebi. 'Tko će mi sada pomoći?' Psiholozi koji su s njom razgovarali kažu da je njena budućnost teška. Nema mnogo nade u takvoj situaciji...Nije lako izliječiti tako duboke mentalne rane.“

"Vidljivost koju ima Jolie pomogla je svim ovim ženama i djevojkama žrtvama da i same budu vidljive" (FOTO: Gage Skidmore/flickr)

Laura Wolfe u tom tekstu nastavlja: „Prije par godina srela sam Angelinu Jolie u Engleskoj... Više puta sam je čula kada govori u ime preživjelih, koji nisu bili u stanju govoriti o sebi ili privući pozornost svijeta koje su njihove priče zaslužile. Vidljivost koju ima Jolie pomogla je svim ovim ženama i djevojkama žrtvama da i same budu vidljive... Iz tog jednostavnog razloga vjerujem da trebamo Angelinu Jolie, jednako kao i istražitelje, suce, filantrope, odvjetnike i novinare. Jednako trebamo i vlade koje će poduzeti mjere u tako kompleksnom problemu kao što je silovanje u ratu i potrebe preživjelih, nakon toga. Sve dok oni ne učine nešto, mi te trebamo Angelina Jolie.“

Za nadati je se da će njen angažman inspirirati i druge poznate 'face' da se angažiraju na ovom preteškom pitanju. Jer, netom je završila konferencija u Londonu, već su na adresu ministra Haguea upućene kritike, ovaj puta na izostavljanje žena u pregovorima u Nigeriji. A bit će toga uskoro još.

Lupiga.Com