– Evo, trafikant, počela Olimpijada, pa to valjda i tebe obavezuje da njeguješ olimpijski duh.

– Misliš da prigodno prešutim ono što mislim o predsjedniku Hrvatskog olimpijskog odbora?

– Baš Matešu briga za tvoje mišljenje!

– Okej. Onda, evo, u olimpijskom duhu prešućujem činjenicu da Zlatko Mateša trabunja gluposti.

– Kakve gluposti?

– Da će Srbija na ovoj Olimpijadi osvojiti 97 medalja. Toliko joj, naime, fali da dođe do stote.

– Pa nije to o osvajanju stote medalje za Srbiju izjavio Mateša nego Vlade Divac, predsjednik Olimpijskog komiteta Srbije. I kako im fali 97 medalja do stote, ako su do sada osvojili 98?! Fale im samo dvije.

– Odmah im upiši i te dvije. Divčevu srebrnu u disciplini pravljenja blesavim i Matešinu zlatnu za glupost u superteškoj kategoriji.

– Nije Mateša kriv što su Srbi prisvojili sve medalje koje su osvojene pod zastavom Jugoslavije...

– Ma mogu Srbi svojatat što im se prohtije, ali im to ne priznaje nitko osim Mateše.

– Lažeš, trafikant, k'o pas! To im priznaje Međunarodni olimpijski odbor. Mateša samo konstatira da je još 1992. odlučeno da je Srbija sljednica svih nastupa i medalja koje je osvojila Jugoslavija i da se tu više ništa ne može promijeniti.

– Prvo i prvo, Srbija 1992. nije bila nikakav faktor. Tada nije postojala članica Međunarodnog olimpijskog odbora pod tim imenom. A to što Mateša zove Srbijom uopće nije sudjelovalo na Olimpijadi u Barceloni zbog sankcija UN-a. Samo je nekim sportašima dopušteno da nastupe individualno, i to pod olimpijskom zastavom. Prema tome, nitko nije donio nikakvu odluku ni o kakvom sljedništvu.

– Mateša valjda zna što govori. On kaže da je to odlučeno u skladu sa Statutom MOO-a.

– E vidiš, u tom statutu iliti u Olimpijskoj povelji nema ni slova o nasljeđivanju. Tamo ti izrijekom piše da su »Olimpijske igre natjecanja između sportaša u pojedinačnim i ekipnim disciplinama, a ne između zemalja«. I da »izraz ''zemlja'' označava samostalnu državu koju priznaje međunarodna zajednica«. Tko je 1992. priznavao ikakvu Srbiju osim Franje Tuđmana?

– A zašto onda uz imena hrvatskih osvajača olimpijskih medalja piše Srbija?

– Gdje to piše osim na kupusovom listu formata A4 u Matešinoj glavi?!

– U Jutarnjem listu. Tamo je objavljeno da uz imena Đurđice Bjedov, Matije Ljubeka, Mate Parlova i ostalih hrvatskih olimpijaca piše – Srbija.

– Na službenim stranicama MOO-a ne piše. Tamo je uz njihova imena zastava pod kojom su nastupali, dakle – jugoslavenska. I piše – Jugoslavija. A ako je Mateši Jugoslavija isto što i Srbija, neka se uhvati pod ruku s Divcem. Uostalom, otiđi na sajt MOO-a, pa ćeš srpsku zastavu vidjeti samo uz one tri medalje osvojene u Pekingu.

– Ma baš mene, trafikant, boli briga za Srbiju. Mateša ukazuje na problem što HOO formalno-pravno ne može sebi pribrojiti one medalje koje su hrvatski sportaši osvojili u dresu Jugoslavije.

– A zašto Mateša, kad je takav frajer i kremen-Hrvat, ne zatraži da HOO sebi pribroji i brončanu medalju koju je mačevalac Milan Neralić na Olimpijadi u Parizu 1900. osvojio pod zastavom Austrije?

– Valjda Austro-Ugarske, trafikant.

– Monarhija je, majstore, na olimpijadama nastupala rastrojena na Austriju, Mađarsku i Bohemiju. Zato pusti rastrojenu Monarhiju i sjebanu Jugoslaviju. Ja tebe pitam za podvojenog Matešu. Zašto on u Jutarnjem nije izjavio da je i Neralić osvojio medalju za Hrvatsku? Zato što se predsjednik HOO-a boji da ga HAA ne klepne po ušima?

– Šta ti je to HAA?

– Hypo Alpe-Adria.

Lupiga.Com via Novi list