Hrvatske navijače nisu tukli Srbi, nego ultrasi
Napadi na hrvatske navijače i njihovu imovinu što su se kroz cijeli minuli tjedan događali u Novom Sadu i okolici djelo su nasilnika koji dolaze iz redova organiziranih navijačkih skupina. Žrtve napada bili su najvećim dijelom navijači hrvatske reprezentacije koji s navijačkom subkulturom nemaju dodirnih točaka, niti poznaju način na koji organizirane navijačke skupine funkcioniraju. Na opasnosti kojima su izloženi na navijačkom gostovanju u Novom Sadu očito ih nitko nije upozorio.
Među napadnutima je bilo i onih drugih, predstavnika navijačkih grupa iz Hrvatske koji su vrlo dobro znali što mogu očekivati na teškom prekograničnom gostovanju. Upućenijima u navijačku problematiku novosadsko nasilje nije bilo nikakvo iznenađenje. Naprotiv, poznavatelje navijačkog pokreta na prostoru zemalja bivše Jugoslavije – a u Srbiji je njegovo djelovanje najradikalnije – mogla je eventualno iznenaditi činjenica da se napadi nisu dogodili ranije, već u samom startu Europskog prvenstva u rukometu. Već prvi zabilježeni slučaj napada na goste iz Hrvatske dao je na znanje da je u pitanju akcija organiziranih i nasilnih navijačkih skupina. Novi Sad više im je nego idealan teren, jer u pitanju je grad u kojem je nastao najradikalniji pokret mladih – »Nacionalni stroj«, a njegovi pripadnici mahom su i mladići zaluđeni agresivnim svijetom nogometnog navijanja. Oni se okupljaju na nogometnim utakmicama Vojvodine i djeluju pod nazivom »Firma«/»The Firm«.
"Firma", navijači Vojvodine iz Novog Sada
Među prvima u Novom Sadu napadnuti su Zagrepčani, dečki iz Donje Dubrave. U svijetu nogometnih navijača reklo bi se da su Zagrepčani predstavljali legitimnu metu, budući da se radi o pripadnicima skupine Bad Blue Boys, koji su sa sobom imali i transparent svoje grupe. U navijačkoj subkulturi, inače, transparent protivničke skupine visoko je vrijedan trofej, a zagrebačka Dubrava, pak, na glasu je kao mjesto iz kojeg dolaze u navijačkom svijetu najcjenjenije i najagresivnije grupe Bad Blue Boysa.
Transparent "Donja Dubrava" danas je navijački trofej Grobara
U navijačkim grupama stoga važi pravilo da se transparent na utakmicu ne nosi ukoliko grupa nije sigurna da iza njega može stati dovoljan broj ljudi koji će ga u svakom trenutku moći fizički braniti. U svojim prvim akcijama napadači su u Novom Sadu ciljano jurišali na transparente i zastave s natpisima navijačkih skupina, pa su tako jedan za drugim padali: »Donja Dubrava«, »Široki Brijeg – Škripari«, »Vinkovci – vrata Hrvatske«. Već nekoliko sati nakon napada fotografije naopako okrenutih transparenata objavljene su na navijačkim forumima. Oteli su ih i kao ratni trofej izložili pripadnici spomenute novosadske »Firme«, odnosno skupina »Grobara« koja se na tribini Partizanovog stadiona okuplja pod imenom »Južni Front«.
Sačuvati reputaciju
Što se »navijačkog« dijela priče tiče, valja istaknuti da su se novosadski obračuni spremali nekoliko dana. Naime, činjenica da se toliki broj hrvatskih navijača okupio u Novom Sadu; da su se na utakmicama pojavili transparenti Bad Blue Boysa i drugih organiziranih navijačkih skupina iz Hrvatske, odnosno da se u novosadskom Spensu skandiralo Vukovaru i vikalo »Za dom«, na navijačkim forumima nabijena je srbijanskim navijačkim skupinama na nos kao velika sramota. S obzirom na to da je navijački pokret u Srbiji trenutačno najradikalniji na području bivše Jugoslavije, na odgovor srbijanskih navijačkih skupina nije trebalo dugo čekati. Ako su željeli sačuvati reputaciju »najluđih« – morali su djelovati. Uslijedile su nasilničke akcije u kojima je gostima iz Hrvatske oduzeto nekoliko transparenata.
Još jedan transparent koji je pao - Vinkovci
Kad je jednom započelo, spirala nasilja nastavila se širiti. Pripadnici skupina »Grobari« i »Firma« organizirali su i »sačekušu« za konvoj hrvatskih navijača, ali ovaj put meta nisu bili navijači iz rivalskih skupina, nego takozvani »civili«, ljudi koji su okićeni nacionalnim obilježjima poželjeli podržati rukometnu reprezentaciju u Novom Sadu, uglavnom nemajući na umu da se zapravo nalaze na opasnom navijačkom gostovanju.
Ekskluzivno za Lupigu - čovjek koji je izmislio huliganizam na stadionima
Bad Blue Boys: Kako smo ostali bez ugleda i što će biti s nama
Sedam najopasnijih britanskih navijačkih skupina
KAD MAJMUNI HUČU: Ponos i predrasude talijanske stvarnosti
Intenzitet napada na kolonu u kojoj su se nalazili »civili«, među kojima i bračni parovi s djecom, kao i izbor naoružanja – sjekire, metalne poluge, baklje i slično – govore o radikalnosti navijačkog nasilja u susjednoj zemlji. Za razliku od navijačke scene u Hrvatskoj, srbijanske su odavno iskoračile iz okvira koje nameću nepisani navijački kodeksi.
Grobari izvan okvira nepisanog navijačkog kodeksa
U Srbiji je, naime, zabilježen već cijeli niz navijačkih ubojstava, obračuna vatrenim oružjem i noževima, što u Hrvatskoj nije slučaj. Što se samog kamenovanja kolone vozila tiče, takvo što nije neuobičajeno ni za hrvatske prilike. Oni s boljim pamćenjem prisjetit će se »dočekuše« koju su navijačima Dinama u Dugopolju priredili »neprijatelji« iz Torcide. Bad Blue Boysi su napadnuti bejzbol palicama, a jedan automobil je zapaljen. Sličan napad zabilježen je i u Zagrebu, kad su Dinamovi navijači kamenovali i zapalili autobus u kojem su se nalazili simpatizeri – simpatizeri, a ne organizirani navijači! – grčkog nogometnog kluba PAOK.
Da su luđi od svojih rivala iz Hrvatske, srbijanski navijači nastojali su dokazati zapalivši kasno navečer automobile s hrvatskim registracijskim tablicama na zatvorenom parkiralištu hotela.
Dizanje tenzija
Ono što je uslijedilo nakon nasilja kojem su u Vojvodini bili izloženi hrvatski navijači, medijsko praćenje istog i očekivano dizanje tenzija na razinu kolektivne nacionalne netrpeljivosti, ukazalo je još jednom na krhkost odnosa između dvije do jučer zaraćene države, ali ne odnosa na razini političkih elita, nego na razini »uličnoj« i svakodnevnoj, na kojoj bi se i morala uzimati mjera prevazilaženja ratnih trauma i neprijateljstva.
Nekoliko desetaka nasilnika koji se deklariraju kao protagonisti navijačke subkulture lako je i prelako uspjelo zapaliti vatru mržnje. Razgorjeli su je mediji s obje strane granice, a dobar dio građana požurio je na njoj podgrijati niske nacionalne strasti. U okolnostima gorima od ovih koje imamo, na takvoj vatri može se skuhati ozbiljan oružani sukob, čemu su Srbi i Hrvati prije dvadeset godina imali priliku svjedočiti. Upravo navijački neredi prije dvadeset godina bili su uvertira u rat na prostoru bivše Jugoslavije. Oni maksimirski, od 13. svibnja 1990. godine, u Hrvatskoj su nerijetko slavljeni kao prva bitka za neovisnost, čime se navijačkom nasilju nepromišljeno da(va)lo status državotvornog. Isti status početkom devedesetih davan je i srbijanskim navijačkim skupinama, a ona najbrojnija – beogradske Delije – instrumentalizirana je od strane organa Državne bezbednosti i srbijanskoj javnosti predstavljana kao borbena prethodnica velikosrpske politike.
Nacionalizam i klerikalizam
Novosadski incidenti, također, ukazuju na još jedan problem, a taj je radikaliziranje političkog mišljenja u Srbiji, koje se u svijetu nogometnog navijanja odražava kao u ogledalu. Navijačko nasilje u susjednoj zemlji, rekosmo, početkom devedesetih upregnuto je u kola velikosrpske politike, ali manipulirajući navijačkim skupinama politika nije imala u vidu da će nasilje jednom pušteno s lanca kasnije teško biti moguće staviti pod kontrolu. Poprište posljednjih incidenata – Novi Sad – izvrstan je primjer za elaboriranje ove teze. Grad koji je nekoć važio za mirno ravničarsko mjesto s tradicijom zajedničkog života ljudi svih vjera i nacionalnih pripadnosti danas je jedno od bitnih središta radikalnih nacionalističkih i klerikalističkih pokreta.
Nacionalni stroj, zabranjena organizacija iz Novog Sada
Da slučaj bude teži, radi se o pokretima koji okupljaju uglavnom mlade ljude. Jezgru im čine upravo mladići koji slobodno vrijeme provode na tribinama stadiona, a energiju prazne sudjelujući u navijačkom nasilju koje je svakodnevica nogometnog života u susjednoj zemlji. Ukratko, od devedesetih godina naovamo u Novom Sadu političkom voljom bitno je promijenjena struktura stanovništva, a nekoć mirna vojvođanska prijestolnica postala je sredina s ozbiljnim problemom radikaliziranosti dijela mlađe populacije. Isti je izražen u svim većim srbijanskim gradovima, što je poznato svakom tko je imao priliku upoznati se s programom i djelovanjem organizacija kao što su »Obraz«, »SNP Naši 1389«, spomenuti »Nacionalni stroj« i slično. Ove organizacije, kao i same navijačke skupine, pomno njeguju srpski nacionalizam, a od 2000. godine u navijačku modu stigao je i klerikalizam.
Ratna mržnja
Srpske navijačke skupine svoje hrvatske rivale tradicionalno smatraju najvećim neprijateljima. U korijenu ove međusobne mržnje nalazi se, dakako, nacionalizam. Na njihove pripadnike, mladiće koji su o ratu mogli samo slušati od starijih, uspješno je transferirana »ratna mržnja« u kojoj posebno mjesto zauzimaju Albanci i Hrvati. Naivno je, dakle, bilo vjerovati da navijačke skupine iz Srbije neće iskoristiti priliku da se obračunaju s neprijateljima iz Hrvatske. Problematično je i zabrinjavajuće što se spomenute skupine mogu uzeti kao izraz volje najradikalnijih političkih partija u zemlji. Na ovom mjestu valja naglasiti da pojedinci iz redova srbijanske politike i sami dolaze iz navijačkih redova.
Simpatizeri Obraza i Srpskog narodnog pokreta Naši 1389
Zamjenik predsjednika Srpske napredne stranke i dugogodišnji generalni tajnik Srpske radikalne stranke Aleksandar Vučić, primjerice, nekoć je bio jedno od viđenijih navijačkih lica u taboru beogradskih Delija, navijača Crvene Zvezde. Kao takve – izraz političke volje radikalnih političkih opcija – agresivne navijačke skupine sa svojim nasiljem ne sudjeluju samo u nogometnom, nego i u društvenom životu susjedne zemlje. Upravo nogometni navijači bili su glavni protagonisti nasilnih političkih prosvjeda za Kosovo u kojima je zapaljeno američko veleposlanstvo, odnosno prosvjeda u znak podrške ratnim zločincima na suđenju u Haagu. Nogometni navijači bili su u prvim redovima i kad su u pitanju bili obračuni s policijom prilikom održavanja beogradskog Gay Pridea.
Delije, Grobari, Firma, United Force, Taurunum Boys i druge skupine jasno i redovito izražavaju svoje političke stavove: mahom su protiv nezavisnosti Kosova, protiv europskih integracija, protiv pomirljivih poruka prema Hrvatskoj i kooperativnosti srbijanske Vlade u odnosima sa Međunarodnim sudom u Haagu i Europskom unijom.
Kriminalni poslovi
Umjerena politička struja susjedne zemlje navijačke skupine danas bi voljela vidjeti u okvirima u kojima su djelovale prije nego režim Slobodana Miloševića njihov radikalizam stao koristiti za svoje potrebe, ali navijači su u Srbiji odavno »prerasli« stadionske tribine.
Navijači protiv Gay Pridea
Osim djelovanja na liniji radikalnih partija i radikalnog dijela Pravoslavne crkve, navijači su otkrili i nove izvore financiranja. Najagresivnije skupine organiziranih navijača u Beogradu, naime, odavno su se upustile u ozbiljne kriminalne poslove, pri čemu im svijet nogometnog navijanja služi kao dobar paravan i kamp za regrutiranje nasilnika. Beogradska televizija B92 ovom fenomenu posvetila seriju reportaža i istraživačkog materijala u vrlo gledanoj emisiji »Insider«. Novinari B92 uvjerljivo su prikazali sudjelovanje dijelova navijačkih skupina u ozbiljnim kriminalnim radnjama, nakon čega je urednica emisije Brankica Stanković dobila policijsku zaštitu i niz vrlo konkretnih prijetnji smrću.
Govoreći o navijačkim skupinama u Srbiji, dakle, jasno je da se radi o eksplozivnom koktelu kriminala, politike i nasilja, a imajući na umu ovu činjenicu može se reći da su napadnuti hrvatski građani u Novom Sadu još dobro i prošli. Kako trenutačno stvari stoje, njih se može gledati kao na žrtve »navijačkog« dijela ove priče, ali nakon svega što se dogodilo – svakom bi u Hrvatskoj i Srbiji moralo biti jasno da organizirane navijačke skupine u susjednoj zemlji imaju neiscrpan rušilački potencijal.
Navijači sa Šešeljevim imenom na usnama
Bilo bi kobno kad bi ga neka od radikalnih političkih stranaka na srbijanskoj sceni u potpunosti uspjela upregnuti u svoje ciljeve. U tom slučaju, kao što smo imali priliku vidjeti, za novu destabilizaciju političkih odnosa između Srbije i Hrvatske bilo bi dovoljno nekoliko desetaka agresivnih budala i povoljna prilika za obračun, kakva se organiziranim navijačkim skupinama ukazala u Novom Sadu. Za ostalo bi se pobrinuli neodgovorni mediji, zapaljivim naslovima i pristupom koji isključuje razum, ali garantira čitanost i gledanost. Posljedice novosadskih incidenata i opisanog medijskog pristupa istima, bojimo se, još dugo će se manifestirati nasiljem i vandalizmom s obje strane granice, a žrtve će biti uglavnom ljudi koji vjeruju da je vrijeme mržnje prošlo, da neometano mogu doći u ljetovati u Hrvatsku ili provesti vikend u Beogradu.
Lupiga.Com via www.novilist.hr
