Dinamo je veličanstvenom igrom pobijedio Real Madrid, izgubivši 0:1. To bi, otprilike, bio sukus medijske proslave poraza zagrebačkog kluba, a HDZ-ova, pardon HRT-ova „prezentacija događaja“ je poprimila i komičnu dimenziju. Saša Sušec, koji je inače po zanimanju sin bivšeg HRT-ovca Bože Sušeca, tako je, po završetku „povijesnog meča“, predstavio dvojicu sugovornika, trenera Dinama Krunoslava Jurčića i nogometaša Jerka Leku - kao junake utakmice! Jurčić je, valjda, heroj jer u prvu postavu (očito po naređenju „gazde Maminja“) „gura“ Antu Rukavinu, a Leko je „aureolu“ junaka „zaradio“ tako što nije bio isključen već u prvom poluvremenu zbog pogibeljnih startova. Sušecov je sugovornik bio i Cico Kranjčar koji je teško izgovarao rečenice pa smo se uplašili da na kraju ne izusti: „Hik“.

Dinamo je pobijedio

U televizijskom se studiju, pak, Stjepan Balog žalio kako su dresovi Dinama i Reala bili slične boje, te mu ih je u nekim situacijama bilo teško razlikovati. „Pametnu“ je izjavu dao i čelnik „kluba-svetinje“ Mirko Barišić, ustvrdivši kako je Dinamo bio bolji, pozivajući se i na statistiku, govoreći kako su njegovi igrači imali više šansi, udaraca na gol i slično. Hajde što Balog ne raspoznaje boje, on uostalom ima veliku dioptriju („zli jezici“ govore kako mu je ona veća od IQ-a), ali da Barišić pomiješa momčadi na terenu pa mu se od Realovih šansi pričinjavaju Dinamove … Opravdanje, ipak, može biti činjenica da se radi o „živahnom starčiću“. U cijelu ovu priču se uklapaju i lupetanja Drage Ćosića u prijenosu utakmice, kao i njegov zaključak kako bi, vjerojatno, svi u Dinamu prije ogleda s Realom potpisali minimalan poraz. Ma, trebalo bi Ćosića „postaviti“ za glasnogovornika Hrvatske demokratske zajednice, on bi tu stranku dokrajčio više nego brojne korupcijske afere. Dodajmo svemu ovome kako je Tomislav Židak, ocjenjujući u Jutarnjem listu aktere „dvoboja tisućljeća“, domaćim nogometašima dao znatno veće ocjene. 

I statistika je na Dinamovoj strani

Sve navedeno, zapravo, upućuje na zaključak o strahovitom kompleksu malog naroda, koji i poraze od velikih doživljava kao pobjede. Prisjetimo se kako se u Hrvatskoj isto tako slavio reprezentativni „gubitak“ od Brazila 0:1 na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj (2006.), kada se govorilo i pisalo o „vatrenim junacima, herojima nacije…“. Hrvati se rugaju Srbima da su poraze pretvorili u mitove, a onda se, makar i na banalnim „stvarima“ poput sporta, „poistovjećuju“ s njima. Kada je 2003. Partizan u Ligi prvaka izgubio u Madridu od Reala 0:1, srbijanska je javnost to, također, proslavljala. Tadašnjeg trenera Partizana – Nijemca Lothara Matthäusa su iznervirala čestitanja pa je ljutito uzvraćao kako njegov klub nije pobijedio, već izgubio i da je on nezadovoljan zbog toga. U Dinamu nema tako realne osobe koja će „stati na loptu“ i othrvati se gubitničkoj euforiji.

Junak Jerko Leko

Zaključimo ovu „storiju“ konstatacijom kako se nogometaši hrvatskog prvaka jesu dobro suprotstavili puno kvalitetnijoj španjolskoj momčadi, koja je igrala znatno ispod svojih mogućnosti. No, i takvom je „predstavom“ mogla „unakaziti“ Dinamo, ali je vratar Ivan Kelava „spriječio katastrofu“. Nakon svega će „modri“ navijači još dugo prepričavati ovu utakmicu, dok će Realovi tu i tamo spominjati da je njihov klub osvojio tri boda protiv tamo nekoga, negdje na Balkanu.

Lupiga.Com