Našla se još mahmurna Bosna iz blještavog glamoura Estádio da Luza nehumano preseljena na kvrgavo bunjište Omladinca iz Mionice kraj Gradačca

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, jutro nakon poraza od Portugala 2:6 probudila Safeta Sušića žena. "Ustani, Safete", drma ga ona, "sedam je!" "Šta?!", trgnuo se selektor Sušić, "jel opet Ronaldo?"

Najprije se tako u sedam ujutro iz dubokog sna probudio Safet Sušić, koji je večer prije čvrsto zaspao u poluvremenu baraža za Europsko prvenstvo. Onda se, nakon svojih pet - dobro, do prvog gola cijelih osam - minuta slave pod reflektorima stadiona Benfice, sa reporterima velikih svjetskih televizija, Cristianom Ronaldom, Luísom Carlosom Nanijem i bosanskohercegovačkim zvijezdama iz Manchester Citya, Rangersa, Seville, HSV-a, Lazija i Rome, dvije družine teške četiri stotine milijuna eura, desetinu njenog državnog budžeta, iz čvrstog sna probudila i Bosna i Hercegovina.

I odjednom, našla se još mahmurna Bosna iz blještavog glamoura Estádio da Luza nehumano preseljena na kvrgavo bunjište Omladinca iz Mionice kraj Gradačca. Nije baš baraž za Europsko prvenstvo, već  više Prva liga Federacije BiH, nije ni Portugal, nego Čapljina, a nije bogami ni njemački sudac Wolfgang Stark, već Drago Tabak iz Tomislav-Grada: eno ga kako svira kraj utakmice, pa pretrčava igralište, preskače ogradu i juri blatnjavim sokacima Mionice, pa kroz avlije i voćnjake zamiče u šumu, bjesomučno trči sudac Tabak iz Tomislav-Grada kroz šume Majevice dok ga naganja pedeset jedva punoljetnih navijača Omladinca s palicama, noževima i sjekirama.

To je nogomet u Bosni i Hercegovini, ili barem sve što od te igre ostane nakon što nacionalna selekcija svake dvije godine u baražu za nešto ispadne od Portugala. Utakmica Omladinac - Čapljina, neka se zna i rezultat, završena je s tri ranjena - pomoćni sudac, te trener i jedan igrač Čapljine ostali su ležati obliveni krvlju - a glavnog suca Tabaka od rulje s vilama, bakljama i sjekirama na kraju je spasila neka hrabra obitelj, sakrivši ga u svoju kuću.

Izvještaj iz Mionice, u kojoj lokalne paravojne jedinice ljude druge vjere drže na mjesnom stadionu, odakle neki bježe u šumu, spašavajući  živu glavu u šupama dobrih ljudi, izgleda tako i doslovno kao dramatično svjedočanstvo s ratišta 1993., a ne s utakmice 14. kola Prve lige FBiH. Ne, dakle, kakve općinske ili kantonalne, već državne druge lige. U svijetu iz kojega se Bosna grubo probudila, u toj ligi igraju West Ham, Deportivo, Sampdoria ili Eintracht iz Frankfurta. U Bosni - valja nam za potrebe buđenja izmjeriti preciznu udaljenost - u toj ligi suce kroz mračnu šumu naganjaju seljani sa sjekirama.

A nije ove ratne jeseni dramatično bilo samo u Mionici, i samo u drugoj ligi. Takozvana publika divljala je i utrčavala na teren i na prvoligaškim utakmicama Zrinjski - Travnik i Slavija - Sarajevo, a golobradi navijači potonjih koji dan kasnije u Trebinju su se zajedno s nogometašima potukli i s policijom. Onda su u Banjoj Luci domaći navijači provalili na teren i napali igrače Željezničara kamenjem, a svega par dana kasnije prekinut je i mostarski gradski derbi, kad su mladi navijači Zrinjskog zajedno s juniorskim reprezentativcem Milom Peharom lovili po terenu igrače Veleža da ih linčuju. Čak ni prijateljska, slavljenička utakmica Želje i Hajduka nije mogla biti odigrana zbog pravih pravcatih uličnih borbi u Sarajevu.

Najzad, samo dan nakon bitke na Majevici, u Širokom Brijegu osuđeni su mladi Sarajlije što su 2009. sudjelovali u neredima u kojima je ubijen Vedran Puljić, navijač Sarajeva čiji ubojica nikad nije otkriven. A već sutradan, Sud BiH je na devetnaest godina zatvora osudio Senada Dautovića i Nisveta Gasala, koji su 1993. na stadionu Iskre u Bugojnu držali tristo Hrvata, od kojih je trinaestoro ubijeno.

Po čemu se, naime, svjedočenja Hrvata iz Crnića i Kandije, koji su od rulje s noževima i sjekirama tada uspjeli pobjeći u šumu, suštinski i ikako razlikuju od svjedočenja suca Drage Tabaka iz Tomislav-Grada?

Pištolji, pucnjave, ubojstva, mrtvi, ranjeni, linč, progoni, mržnja, strah, vatra, dim, ulične borbe, zbjegovi iz gradova, skrivanja po šumama... svugdje i u svim jezicima svijeta - provjerio sam i u autoritativnom Oxfordovom rječniku - to se zove rat. U Bosni i Hercegovini, međutim, u nekim ga varijantama nazivaju još i nogomet ili fudbal.

Danas je tako jasnije i ono što se u Bosni događalo u prvoj polovici devedesetih. Bilo je to, sad shvaćamo, rijetko uzbudljivo i napeto nogometno prvenstvo. Do zabune je vjerojatno došlo zbog ponešto slobodnijih sudačkih kriterija u bosanskohercegovačkoj ligi, gdje je dopuštena malo grublja igra, startovi s leđa, potezanje dresa, noža ili konopca haubice, penali se pucaju s brda, tenkovima i minobacačima, a ponegdje se tolerira i genocid. I da, neznatno je modificirano pravilo ofsajda - protivnici mogu biti bilo gdje na travnjaku, i to koliko god ih stane: ofsajd-pozicija je tek kad se u trenutku dok napadač puca protivnički igrač nalazi u kukuruzištu ili u šumi. Ostalo je, više-manje, sve isto.

Otkako je konvencionalni rat u Bosni i Hercegovini ilegalan, nogomet je ostao posljednja pučka zabava, azil za siromašnu, poniženu i obeznađenu mladost. Nije ni čudo što je ta divna igra tako globalno popularna: u ovom trenutku u svijetu se vodi više od dvadeset nogometnih prvenstava, od Libije, Sirije i Somalije, preko Afganistana, Pakistana i Južnog Kordofana, do Palestine i Bosne i Hercegovine.

Gledat ćemo tako još jednu rijetko uzbudljivu i napetu sezonu, sve do studenog 2013., kad će Bosna i Hercegovina otići u baraž za Svjetsko prvenstvo u Brazilu, pa na poluvremenu utakmice u Lisabonu zaspati gledajući tu dosadnu, smiješnu igru u kojoj onog šupka Ronalda i ostale razmažene portugalske zvijezde goloruki, golobradi i golomozgi stoper ne smije niti udariti po cjevanici, a kamoli držati mjesec-dva na Estádio da Luzu, prije nego ih odvede u obližnju crkvu Gospe od Svjetlosti, Nossa Senhora da Luz, tamo ih likvidira, pa do sedam ujutro zapali i crkvu i četvrt Carnide i cijeli grad Lisabon.

I taman da će sa sjekirama u rukama dohvatiti engleskog suca, što je sa stadiona nekako pobjegao u šumu Monsanto, zapet će preko neke grane i opružiti se koliko je dug i širok, pa začuti poznati glas.

- Ustani, nesrećo - vikat će majka. - Škola ti je u osam.

Boris Dežulović, Oslobođenje