Po cijeloj BiH prije utakmice života su se pojavile osmrtnice na kojoj se ožalošćene obavještava da je preminula portugalska nogometna reprezentacija. Dok je na nekim čituljama ožalošćen bio tek Sep Blatter, prvi čovjek FIFA-e, na nekima je to, primjerice onima u Bugojnu, bio i premijer Republike Srpske, Milorad Dodik, koji je u nekoliko navrata otvoreno pokazao animozitet prema bh reprezentaciji i onome što ona mnogima predstavlja. Sa jednom od osmrtnica spremno nam je pozirao čovjek sa zeničkog biroa, dok smo u kafiću pred stadionom ispijali točenu Sarajku. 

Sama atmosfera u cijeloj državi, odnosno u dijelovima s većinskim bošnjačkim stanovništvom danima je pred zenički susret bila iznimno naelektrizirana. Sasvim obična nogometna utakmica pretvorila se u pitanje života ili smrti, što sasvim dovoljno govori o stanju duha u BiH i argumentira opravdanost poznate fraze "kruha i igara". Jer činjenica da je toliko strasti i toliko nade uloženo u loptačko nadmetanje nikako ne upućuje na dobro. O grupi BH fanaticosa koji su u Zenicu došli iz Srebrenika, o tome ipak nismo govorili.

Većina zeničkih nebodera bila je okićena bosanskohercegovačkim zastavama. Danas daleke 1998. godine kada je visoki predstavnik za BiH Carlos Westendorp naprosto nametnuo ovu zastavu, malo tko je vjerovao da će ona uistinu zaživjeti, pogotovo jer nema nikakvu ni kulturnu ni historijsku podlogu, ali to se ipak dogodilo, o čemu će nam kasnije svjedočiti impresivan broj istih na stadionu.

Euforiji na zeničkim ulicama pridružio se i mladi Japanac, čije smo ime zaboravili. On je za ovu priliku došetao iz Tokija i umotan u bh zastavu i s dresom bh reprezentacije uklopio se u masu, zajedno sa svojom dvojicom bosanskih prijatelja, čija smo imena također zaboravili. Inače, atmosfera oko stadiona pomalo je nalikovala na onu vašarsku, jer na svakom ćošku su se pekli ćevapi i prodavali razni navijački rekviziti.

Kad smo već kod posebnih navijačkih rekvizita, ova dvojica "fesdžija", koja su na fesove priljepile automobilske zastavice i automobilske oznake BiH, otišla su daleko naprijed u odnosu na sve ostale navijače.

Posebno je impresivno bilo ozračje koje se širilo oko stadiona. Iako smo oko Bilinog polja, kako se zove prilično simpatični zenički stadion, proveli gotovo deset sati, nismo vidjeli ni najmanji incident. Svi su bili iznimno raspoloženi, srdačni i uvjereni u pobjedu svoje reprezentacije.

U hotelu Internacional, koji se nalazi tik uz stadion i gdje su se mnogi iskusni Zeničani pokušali ogrebati za koju kartu, sreli smo i vrlo zanimljivog sugovornika, Tofka Dedića, izbornika romske nogometne reprezentacije. On ne samo da je bio uvjeren u prolaz bh nogometaša, nego je imao i svoju viziju na kojoj poziciji tko treba zaigrati.

Sugrađani našeg Venture pobrinuli su se da na stadion donesu najveću zastavu. I dok se Ventura nekoliko tisuća kilometara dalje nalazio na koncertu prevaziđenih Stone Temple Pilotsa, oni su bili posebno ponosni na "svog" Vedada Ibiševića, viđenijeg nogometaša BiH, kojem su i posvetili ovu zastavu.

Već četiri sata prije početka utakmice svi ulazi na stadion bili su opkoljeni, jer tog je dana najvažnije bilo što prije ući na mjesto na kojem bi se trebalo dogoditi nešto što će državu odvesti u bolje sutra. Nadzirali su ih specijalci, koji su nam ovom prilikom spremno pozirali. "Nećemo u Europu, hoćemo u Afriku", krilatica je koju su u šali prihvatili mnogi, pa i oni.

Kako bi se zaštitili od "portugalske svinjske gripe" ovi su mladići lica prekrili maskama. Za razliku od mnogih koji su pohrlili u Zenicu, oni nisu morali uzimati godišnje odmore i putovati satima do domovine. Inače, nevjerojatna je činjenica da se za utakmicu akreditiralo više od 200 novinara, i to s gotovo svih kontinenata.

Iako se radilo o susretu stoljeća, karte su se uoči utakmice kod tapkaroša mogle naći već za 60 konvertibilnih maraka, odnosno 30 eura. No, malo tko se usudio upustiti u takvu trgovinu, jer se gradom pronio glas da su se pojavile falsificirane ulaznice. 

I mlado i staro cijeli je dan samo nagađalo o mogućem rezultatu, a posebni užitak bilo je vidjeti koliko djece dolazi na utakmicu. Upravo će djecu na koncu poraz najviše pogoditi i natjerati ih da neutješno plaču.

Sposobni domaćini potrudili su se da ovu nesvakidašnju priliku iskoriste kako bi zaradili koju marku. Tako se naišli i na nekada luksuzni "audi" na čijem su se gepeku prodavale pizze. Cijela pizza šest maraka, komad marku. Bez obzira na manjak higijenskih uvjeta pizza je išla k'o luda.

U nizu stranaca koje smo susreli, izdvojili smo i mladog Francuza koji se sa svojim prijateljima Bosancima dobro zabavljao, a na kraju je dospio i do središnje informativne emisije Federativne televizije. Umjesto za susjede iz Portugala grlato je navijao za BiH, bez obzira što na bosanskom zna tek pokoju psovku.

Iako se navijači zeničkog prvoligaša Čelika, popularni Robijaši nikako ne podnose sa gotovo svim ostalim navijačkim skupinama u zemlji, ovom prilikom nije postojao nikakav animozitet. U to su nam se klela i ova trojica. Jedan navijač Sarajeva, drugi Želje, a treći Čelika. Kako bi nam to dokazali pali su jedan drugom u zagrljaj.

Zanimljivo je kako su se umjesto energičnih navijački pjesama često znale zapjevati i sevdalinke, a to je bio specijalitet skupine od desetak navijača koji su gotovo sat vremena proveli u potpunom sevdahu, lijevajući litre alkohola u sebe.

Okolni kafići bilježili su rekordne promete, podgrijavajući atmosferu glasnom muzikom iz zvučnika. Ipak tko je imao kartu trudio se što prije zaboraviti na piće, zbog čega je Bilino polje dva i pol sata prije početka utakmice bilo dupkom puno. 

Stadion koji kao da je negdje u Engleskoj prima 15.000 gledatelja, ali sigurni smo da se na njegove tribine nakrcalo barem još dvije tisuće ljudi. Nekoliko tisuća navijača utakmicu je odgledalo i na Kamberovića polju gdje je postavljen veliki video zid i gdje je po mnogima atmosfera bila bolja nego na samom stadionu.

Svi putevi vodili su na Bilino polje, koje je okruženo neobičnim grafitima kojima Robijaši pokazuju koliko im znači njihov klub.

Oni ostaju vani, jer karata nemaju, ali to ih ne sprječava da nam veselo i otpjevaju još jednu i isprate na nas na stadion gdje nas već očekuju naša mjesta.

Nakon što smo smjestili, reda radi bacili smo se i na fotografiranje. Izlazak bosanskohercegovačke reprezentacije popraćen je gromoglasnim pljeskom, dok su Portugalci, očekivano, zasuti salvom zvižduka. Službeni spiker sat je vremena prije početka sudbonosnog susreta iščitavao mjesta odakle su pristigli navijači. I sam se u tom beskonačnom popisu izgubio pa je pet puta pozdravio Amsterdam i Bugojno.

Uvjerljivo najglasniji doček dobio je Miroslav Ćiro Blažević, koji je stisnutih šaka dodatno podizao tenzije. Potom je sjeo na klupu odakle, hineći mirnoću, nije ustajao dobrih sat vremena.

Prvi sučev zvižduk pozdravljen je frenetičnim navijanjem, koje se nije smirilo prvih pola sata, nakon čega je zbog (ne)izvjesnosti rezultata i sve slabije igre svojih miljenika, postajalo sve slabije.

Vratara BiH reprezentacije, kenana Hasagića, kojem ispucavanje lopte u prvoj utakmici, blago rečeno, i nije najbolje išlo, ovoga smo puta snimili u savršenom ispucavanju. Čini se da je upravo on na kraju najteže primio poraz. Navodno je u svlačionici doživio nervni slom.

U ne baš spektakularnoj igri, zakazao je i bosanskohercegovački dijamant, Edin Džeko, koji se u najboljoj situaciji našao u trenutku kada mu je sudac svirao zaleđe.

Prilika za radost bilo je sve manje, a sve se češće s tribina mogla začuti teška psovka na račun sudije, Portugala i teške nesreće u obliku dvije stative i jedne prečke, koja je BiH zadesila u prvom susretu.

Nije da je omalena Lupigina ekipa iskusna u obilascima utakmica, ali ovo je bila definitivno utakmica u kojoj smo vidjeli najviše zastava neke države na tribinama. Čini se da je svaki navijač imao barem jednu.

Portugal je počeo nizati prilike i sve više prijetiti Hasagićevim vratima.

A navijači su postajali sve mirniji, pa čak je i ovaj druker odmorio dlanove, prije nego li će ga policajci zamoliti da se skine s ograde.

Sve je pomno nadzirano, pa ako se pitate tko je debeljko koji stadionom šeta držeći kameru u ruci, odgovor ćete dobiti već na sljedećoj fotografiji.

Naime, mrki gospodin je djelatnik krim policije, koja se potrudila da svako lice na stadionu bude evidentirano.

A onda 56. minuta. Šok i nevjerica. Veznjak Meireles ostao je sam na rubu bosanskohercegovačkog šesnaesterca i bez problema matirao Hasagića i uništio san cijelog jednog naroda.

tada je stadion otkrio da postoji i dio gledatelja koji navija za Portugal. Ne, nije to Dodik, niti neki Srbin ili Hrvat. To je stotinjak Portugalaca koji su uz policijsku pratnju iz Sarajeva direktno sprovedeni na Bilino polje, s kojeg su isto tako i otišli. Od tog trenutka stadionom će sve češće neometano oriti njihove slavljeničke pjesme.

Bosni i Hercegovini trebalo je čudo. Čudo koje će utjerati sve tri ove lopte u protivničku mrežu. No, to se nije dogodilo.

Osim pokoje gužve u šesnaestercu i dvije neiskorištene prilike Portugala na terenu se više nije dogodilo ništa spektakularno.

Osim možda gađanja omalenog Simaoa tijekom izvođenja kornera.

I tada se u pomalo komornoj atmosferi prolomio posljednji sučev zvižduk i označio kraj velikog nadanja.

Predostrožni policajci zauzeli su položaje uokolo ulaza u svlačionice, ali nisu imali prilike da demonstriraju svoju fizičku spremu.

Sva se publika vrlo brzo razišla tek su rijetki sa suzama u očima ostali u blizini mjesta velike nesreće.

A Zenici je osim hrpe smeća ostala u iščekivanju neke nove prilike ...