Autor, prof. dr. sc Ivan Markešić, sociolog je religije i znanstveni savjetnik na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. 

Nekoć davno, u Bosni, kao dijelu velikoga Osmanskog Carstva, u zemanu dok je vrijeme teklo malo sporije, a datumi nekih važnijih islamskih blagdana (kao npr. bajrama i ramazanskog posta – koji nisu počinjali i završavali u isto doba godine) običnome muslimanskom svijetu bili nepoznati, početak i kraj nekoga takvog važnog događaja obznanjivan je pucanjem topa s okolne utvrde (tabije). Koliko je to bilo važno, u toj zemlji Bosni iz toga vremena je ostala u narodu svih vjerozakona svima danas znana izreka „Top puče – Bajram prođe“ kojom se željelo kazati da je nešto što se iščekivalo, došlo i  upravo uspješno završilo.

U Hrvatskoj, u prošlih mjesec i pol dana, zbilo se upravo nešto takvo, nešto veoma važno. Naime, bili su parlamentarni izbori. Nakon njih nije bilo moguće odmah izabrati mandatara za sastav buduće hrvatske vlade. Zbog mnogima neprimjerenih gafova predsjednika SDP-a, gosp. Milanovića, nitko od običnih građana – svejedno simpatizirali oni SDP ili ne - nije mogao ni pomisliti, a kamoli povjerovati, da bi delegati MOST-a (konstrukta nekih crkvenih ljudi) mogli koalirati baš s Milanovićevom Hrvatska raste. Svatko od nas običnih smrtnika bio je uvjeren da je MOST jednako HDZ, na sličan način, a što se tih dana i spominjalo, kao npr. Dinamo i Lokomotiva. A da je to uistinu tako, bilo je sasvim jasno nakon Prgometovog dragovoljnog napuštanja MOST-a (svejedno što neki misle da je on izbačen iz te samoupravne kleričke asocijacije). Naime, svojim izlaskom mudri profesor Prgomet je poslao svima jednu politički sasvim razumljivu poruku da je MOST HDZ-ova akvizicija kojoj on, Prgomet i članovi njegove udruge HRID, ne žele davati (post)izbornu legitimaciju. 

Znak za uzbunu - Rushdie među provoditeljima crkvenog projekta

Međutim, kako su te „sitnice“ oko(lo) MOST-a bile odmah na početku otkrivene, trebalo je sada narodu u Lijepoj našoj organizirati mali igrokaz u stilu: dajmo narodu „kruha i igara“. Tim igrokazom željelo se sugerirati da se u Hrvatskoj živi u jednome uistinu pluralnom i demokratskom društvu u kojemu – radi stvaranja bolje budućnosti za sadašnje i buduće generacije – nisu bitne ideologije (ni lijeve ni desne), nisu bitni ni svjetonazori ni vjerska ni nacionalna pripadnost, nego samo reforme. Ta čarobna riječ reforma, čiji sadržaj još nitko u ovoj zemlji nije ni čuo ni pročitao, odzvanjala je od jutra do mraka i kroz cijelu noć više od 40 dana. Duže nego što traje korizma. Od odzvanjanja riječi reforma nije se moglo čak ni zaspati, a kamoli naspavati. Jer, bilo je to isposničko vrijeme u kojemu se uistinu štedjelo na lijepim ljudskim riječima. Bilo je to vrijeme posta u etičkom odmjeravanju političkih snaga. I svi su se već, makar i nevoljko, bili navikli na neugodan ležaj, svi su pomalo mrmljali, ali se i nadali konačnome kraju i smiraju. Svi su ga, zapravo, i iščekivali.

Izdajnik, prema Košiću (FOTO: Hina)

No, kako se igrokaz približavao kraju, u jednome trenutku nekima se, posebno u redovima Katoličke crkve, čiji je MOST, kako rekoh, bio projekt, (pri)činilo, onako kao u sumaglici, da bi taj konstrukt, zahvaljujući njegovome vođi Boži Petrovu, mogao koalirati s Milanovićevom koalicijom Hrvatska raste, a ne - kako je već od početka bilo planirano – sa Karamarkovom Domoljubnom koalicijom. Bio je to znak za uzbunu, za početak već viđenog i proživljenog „utvrđivanja gradiva“. No, postavilo se pitanje: kako to sada izvesti. Odlučeno je, barem kad je biskup Košić u pitanju, da je povratak MOST-a u zacrtane okvire moguće izvesti još jedino kletvom, prokletstvom, fetvom. Zapravo, kao što je nekoć (1989. godine) iranski ajatolah Ruholah Homeini izdao fetvu (vjerski proglas) kojom osuđuje pisca djela Sotonski stihovi, indijskoga muslimana, Salmana Rushdija, jer ovaj, prema ajatolahovome mišljenju, u tome djelu vrijeđa islam kao religiju zatim proroka Muhameda, ali i njega ajatolaha. Fetva je izrečena i još uvijek nije povučena. Njome se Bogu/Allahu-ugodnim-djelom smatra smaknuće onogatko vrijeđa islamske svetinje, u ovome slučaju Salmana Rushdija.

Na sličan, ali – mišljenja sam - na još gori način učinio je to isto i sisački biskup Vlado Košić koji je izrekao fetvu (blagoslovljeni politički proglas) kojom vođu Mostovaca, Božu Petrova, proglašava izdajnikom (Nacije i Vjere), osuđujući ga za pokušaj odvođenja Mosta „u ralje komunista“, čime bi MOST prestao postojati kao most. MOST bi, smatra Košić, tim činom postao „mostobran za spašavanje SDP-a tj. komunista koji su hrvatskom narodu nanijeli najviše zla u njegovoj povijesti“. Čineći to tako, Košić zaključuje da je „Petrov i nesiguran - čudne li kombinacije: psihijatar i političar! - ali i posve slijep! Onaj je (Milanović, op. I.M.) stari lisac, lopina i prevarant, a ovaj (Petrov, op. I.M.) naivčina i zapravo – izdajica“. A pošto je sve to tako i nema nam spasa, Košić je u pomoć zazvao Svevišnjega: „Neka nam se Bog smiluje!" 

Strašne i po posljedicama opasne riječi

Bile su to, i uistinu jesu, veoma strašne i po posljedicama opasne riječi, posebna ona da je Petrov izdajnik. Taj topovski pucanj sa sisačke biskupske utvrde (fetva puče) bio je znak prestanka lovostaja na neistomišljenike. Lov na toga mladog čovjeka - inače bivšega đaka Franjevačke klasične gimnazije u Sinju (zbog čega mi se posebno sviđa) - koji tijekom cijeloga tog političkog igrokaza nikoga nije uvrijedio i koji je sve do tada, ali i tada, samo to biskup Košić nije znao, igrao po utvrđenim pravilima, mogao je početi. Ne bi nikome poželio da je tih dana bio u koži Bože Petrova i njegovih najbližih – od roditelja pa nadalje. Jer, tko nije živio u takvome egzistencijalnom strahu, ne zna što to znači. On ne zna što znači da „tramvaji znaju voziti i Tkalčićevom“.

Međutim, ako bismo 'težinski' uspoređivali ove dvije kletve (prokletstva, anateme, fetve) - ajatolahovu i biskupovu -, vidjet ćemo da je Košićeva fetva teža i bogohulnija. Ajatolah, vjerski poglavar, proklinje nekoga tko vrijeđa njegovu vjeru, on traži bogohulnikovu glavu, njegov život, a što, da budemo malo zločesti, i nije nešto što nije bilo neuobičajeno u povijesti. Sjetimo se samo kako su završili 'heretici' Giordano Bruno ili Galileo Galilei koji su bili upali u „ralje“ Svete Inkvizicije. Završili su upravo tako -  s fetvom na glavi da šire herezu.  Međutim, biskup Košić svoju fetvu ne izriče nekome kršćaninu koji vrijeđa kršćansku vjeru, nego čovjeku političaru, ali ne zato što ovaj bogohuli, što širi herezu, nego zato što iskazuje sasvim drukčiji politički stav negoli je Košićev i njegovih drugova, i to – da  budemo posve jasni - stav kakav zauzima više od 50% hrvatskih katolika. I to upravo onih katolika kojima bi biskup Košić trebao služiti kao primjer vjerskoga poglavara koji prihvaća sve svoje vjernike bez obzira na njihova politička uvjerenja. Ne, Košić - na svoju sramotu -, staje samo na jednu političku stranu i traži odstrel za čovjeka koji bi možebitno mogao MOST okrenuti ulijevo.

Redovnički poslušan

Međutim, pred Božić se dogodilo ono što su znali još i vrapci na grani. Božo Petrov je – onako redovnički poslušno, a redovnici su uvijek poslušni svojim biskupima - u mirnu luku spasa (o)doveo sebe i svojih još 14 jataka, pokazujući fetvoiskazitelju biskupu Košiću - kao nekoć Abraham Jahvi - koliko je snažna i nepokolebljiva njegova privrženost HDZ-u i HDZ-ovoj Crkvi.

Naravno, nakon Petrovog dolaska svoga svojima, nije trebalo dugo čekati da se oglase topovski pucnji: Božić je prolazio, topovi su s gotovo svih katoličkih propovjedaonica pucali jer, kako u svojoj propovijedi na ovogodišnjoj božićno polnoćki reče gospićko-senjski biskup Mile Bogović - citirajući stihove iz pjesme „Pahulice“ hrvatskoga pjesnika Dragutina Domjanića „Da bu narod narodu, kak i bratu brat, i da zadovolen bu, jenput i Hrvat  – da „evo i mi molimo se ovaj put da budemo zadovoljni s onim kakvu smo vlast izabrali, kakvu smo dobili“. (HTV, Dnevnik u podne, 25.12.2015) A to, rekli bismo, znači da konačno trebamo biti zadovoljni s onim kakvu smo vlast izabrali, kakvu smo vlast dobili - kako na Pantovčaku tako i u Banskim dvorima. Amen!

No, iako se za mnoge u Katoličkoj crkvi, a posebno među biskupima i svećenstvom, sve završilo na najbolji način, biskup Košić, koliko mi je poznato, još uvijek nije povukao svoju fetvu, svoju anatemu, svoje prokletstvo izrečeno Boži Petrovu kao što to u slučaju Rushdija nije učinio ni jedan iranski ajatolah do sada. Ako je i od biskupa Košića, previše je. 

A možda za njega teški „grijeh proklinjanja“ i nije neki grijeh za koji bi se trebao javno ispričati, svejedno na posljedice koje to proklinjanje može imati. 

Ipak, ako se imalo osjeća kršćanski, učinit će to.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com