Da, istina, komunistička "Udba" 1989. godine osnovala je HDZ. Štoviše, ponajbolji agenturni kadar koji je između dva svjetska rata servisirao Staljina, Velikoga Brata, dao je kroki današnje samostalne Hrvatske. Tko, pak, ima hrabrosti za suočavanje s tom brutalnom činjenicom neka posegne za knjigom Borisa Rašete "Titov najtajniji agent". Naslov označava Ivana Krajačića Stevu, osnivača OZN-e, pionirske špijunske organizacije komunističkog režima. Nije dugo potrajala, ali se glas o njoj održavao čak kada je Krajačić uklonjen sa svih javnih položaja na umirovljeničku destinaciju "pozadinca“ s neformalnim utjecajem na špijunsko-politički kadar. Umro je 1986. u godini nastanka "Memoranduma“ Srpske akademije, koji je napadom na ustav SFRJ iz 1974. godine postao idejni motor "antibirokratske revolucije“ Slobodana Miloševića. U medijskoj logistici srpskoga neocentralizma, sablast upokojenog Ivana Krajačića Steve zauzela je istaknuto mjesto negativca, kao preteča pompozne "vatikansko-kominternovske“ zavjere protiv Jugoslavije.

Budući da je pred radno-aktivnim stanovništvom u velikoj krizi valjalo zataškati okršaje po političkim kabinetima Zagreba i Beograda, za potrebe Klase - osjetljive na nejednaku distribuciju materijalnih užitaka - lansirana je priča o rastrošno ekstravagantnim Krajačićevim prohtjevima, jedva skromnijim od Titovih. Vrhunac su dosegli, raspredalo se po cijeloj Jugoslaviji, u obliku bazena u njegovom dvorištu kojega su cisterne punile vodom s Jadrana.   

Broz, Bakarić i Krajačić (FOTO: Forum.tm)

S vremenske distance od nekoliko desetljeća, Boris Rašeta potvrđuje načelnu točnost dijagnoze koja je tada kolala beogradskom čaršijom, potpomognuta autorskim potpisom Stjepana Đurekovića na anti-titoističke romane o lascivnosti "crvene buržoazije“ po prostranstvima uglavnom lažne njemačke emigracije. Kako znamo, smaknut je u velikoj aferi oko INA-e, menadžerske majke ovdašnje republičke vlasti koja je svim knjigovodstvenim i financijskim sredstvima zaobilazila nadzor federalnih instanci. Zato danas proživljavamo novu iluziju kako će suđenje Đurekovićevim ubojicama u Njemačkoj nešto rasvijetliti u nacionalnoj prošlosti. Neće. Samo će još više zamutiti predodžbe, jer se na njemačkoj sudbenoj sceni ne odvija ništa drugo, do li jedan od ratova posvađenih "udbaških“ frakcija.

Uostalom, Rašetina skica naoko proturječnog profila Ivana Krajačića Steve – najdugovječnijega ortaka i intimusa Josipa Broza Tita - pojavila se u trenutku Nacionalovoga plasmana odavno znane i prešućivane činjenice da je Tomislav Karamarko, šef HDZ-a i tvorac najnovijega anti-komunističkoga manifesta, pod kodnim imenom "gizdavi“ tih prijelomnih godina bio među "Udbinim“ konfidentima. Tako njegova aktualna uloga nesvjesno produljuje život nekadašnjega Staljinovog meštra na Balkanu, doduše, s neusporedivo manje inteligencije, društvenoga iskustva i vizionarstva, ali zato ukrašena visokim moralnim načelima pravedne kazne prema Krajačićevim žrtvama. Kao da su države i njihovi režimi – čije tekovine Karamarko obilato kusa - učinak moralnih imperativa, a ne teške terenske "obrade“ ljudske krvi i mesa. Moral je za intelektualce koji čistih, nevinih ruku žive od državnoga proračuna. Toliko znaju čak povjesničari Crkve, neusporedivo pametniji od sadašnjega kardinala Bozanića.

Rašetina knjiga alarmira da ništa realno nije sadržano u političkim proglasima i deklaracijama iz kojih se gradi vladajuća povijest hrvatskoga osamostaljenja. Distribuirana po novinskim kioscima, samim time nema ambicija na elitni status akademskih istina. Službena hrvatska povijest, prilagođena općoj kulturi osnovnih i srednjih škola, ionako je odvajkada smrtno dosadna, sastavljena od kalendarskoga nizanja pojedinih bitaka i tobože revolucionarnih zakona, počesto deriviranih iz gole laži: mađioničarski proizvode dramu koje realno nigdje i nikada nije bilo.

Uloga šefa HDZ-a nesvjesno produljuje život nekadašnjeg Staljinovog meštra (FOTO: Hina)

Kod Rašete je obratno: napeto poput trilera koji čeprka po povijesnom podzemlju, gdje je već sve obavljeno prije nego se servira na Markovu trgu i Pantovčaku - obavljeno uvelike prije građe za Institute i fakultete koje danas zauzimaju vatreni intelektualni zagovornici anti-komunizma, nesvjesni koliko su državotvornošću bliski staljinizmu. Druga je stvar da ne znaju kako je Staljinova internacionala zgodno eksploatirana za nacionalni imperijalizam. No, da, nije Ivan Krajačić Stevo baš sve mogao konceptualizirati. Nije bio intelektualac, nego praktičar koji je kovao i talio ovdašnje društvo, kako je Dušan Džamonja kreirao svoje industrijske umjetnine, protivne svekolikoj tradicionalnoj estetici. Njegov mozak, impregniran kratkim tečajevima Komsomola o mehaničkom napredovanjem historijskoga materijalizma nije sagledao što izlaže Rašetina knjiga kao na pladnju: da se na hrvatskim terenima epohe odvijaju kao vrtlog, u kojemu voda privremeno nešto proguta, a ponešto izbaci na površinu. Zato ništa, osim ljudskih gomila, nije definitivno uništeno u prah i pepeo, bilo da je riječ o "panslavenskom imperiju“ Ljudevita Gaja u ograničenoj jugo-izvedbi Josipa Broza ili o ustaškoj NDH, kao teritorijalnom okviru "sovjetske Hrvatske“.

Oboje – ovisno o okolnostima. Pametni ljudi nikada ne igraju samo na jednu kartu.

Dakako da Ivan Stevo Krajačić nije oduvijek imao na umu projekt samostalne Hrvatske. Zajedno s Josipom Brzom u povijesna zbivanja uključio se kao komunistički ilegalac, protivnik monarhističkog režima koji je zabetonirao unutarnju stratifikaciju na osnovi plemićkoga porijekla i bogatstva. Bio je to jedini kanal političkoga prodora za dva metalca, sirotinjsku seljačku djecu sa samo četiri razreda osnovne škole, izvanredne snalažljivosti u strašnoj preši rastućega staljinizma i nacizma. To zajedničko iskustvo koje se telepatski podrazumijevalo, iskovat će njihov odnos, krajnje zagonetan Titovim partizanima, još misteriozniji lijevoj inteligenciji. Ali krajnji rezultati pokazuju: dirigirajući represivnim aparatom u graničnoj zemlji na koju se može navaliti sa Istoka i sa Zapada, barem za dvojicu prijatelja, srodnih biografija, urođenih sposobnosti i ciljeva, gradili su pričuvne položaje uzajamnoga povijesnoga opstanka.

"Napeto poput trilera koji čeprka po povijesnom podzemlju" (FOTO: "Titov najtajniji agent")

To je važnije toponimsko određenje famoznoga bazena koji je hranio odiozu radničke klase. Nalazio se u zagrebačkoj Nazorovoj ulici koja predstavlja galeriju dobrosusjedskih odnosa u redovima iste Partije. Tik uz Ivana Krajačića Stevu, stanovali su, ne samo Josip Manolić i Franjo Tuđman, nego i Đureković. Ovaj potonji, prvo direktor INA-e (kada Ina zakašljuca Hrvatska dobije upalu pluća, tako se govorilo u Beogradu), onda disident među emigrantima, poprilično literarne pozornosti posvetio je svome susjedu. U njegovom romanu "Ja, Josip Broz Tito“, kako Rašeta upozorava, Đureković je posvetio golemi knjiški prostor da bi se Krajačića pokazalo kao Titovoga makroa, ulizicu i predvodnika u egzekucijama „križnoga puta“ – sve to, nakon Đurekovićeve likvidacije, nastavljeno u radionicama surovo poraženih špijuna Aleksandra Rankovića, nasljednika OZN-e. Ipak, ni jedna od tih tvrdnji ne korespondira s brojem hrvatskih "republikanaca“ i nacionalista kojima je Krajačić bio anđeo čuvar, počevši od Vladimira Nazora, do partijske elite "hrvatskoga proljeća“.

Bilo kako bilo, u novom kaosu koji stvaraju njegova "udbaška“ čeda, navodno samonikli "državotvorci“ – a zapravo trenutačne povijesne naplavine - za sada je raspetljana, izvan svake sumnje, priča o rastrošnosti bazena s morskom vodom. Namjerno ostajući vjeran pisanoj produkciji popularne povijesti, rasutoj po medijima, Rašeta pronalazi blog književnika Pere Kvesića, koji je kao pučkoškolac drugovao s Krajačićevim sinom, upravo – tik uz famozni bazen. Ne samo da nije bilo cisterni koje su transportirale Jadransko more na grbači radničke klase, nego je, svjedoči književnik, bazen godinama zjapio prazan, jer su troškovi njegovoga punjenja prelazili materijalne mogućnosti Krajačićeve obitelji. 

Ukratko, ništa nije kako govori i piše tvrda hrvatska desnica, uvjerena kako je nastupio njezin povijesni trenutak. Jer u njezinim malim mozgovima čami nelagoda bojažljivog konfidenta koji se pokušava obračunati s vlastitim tvorcem. Ako se to dogodi – ostat će bez rodnoga mjesta i zavičaja.  

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: "Titov najtajniji agent"