Napisala sam tekst da pokažem sve poteškoće s kojima se slobodni novinar susreće u praćenju Sirije, ali nitko me nije pitao o reakcijama Sirijaca.

Zapravo, to je moja greška. Propusnicu za spa centar teško je pronaći. Nakon što sam napisala tekst za Columbia Journal Review koji je pokrenuo lavinu diljem svijeta, dobila sam tri e-maila od Andreae, koji provodi godišnji u mojoj kući, tražeći karticu koja bi mu omogućila da ode u spa centar. Poput e-mailova od Clare prije njega, koji su stigli nakon dugog dana provedenog u zoni užasa područja Alep, bili su naslovljeni sa "Žurno!". Ipak, to su bili najljepši e-mailovi koje sam mogla zamisliti: podsjetili su me da nikada nismo središtem svijeta. Da je svijet sastavljen od mnogo svjetova. Onih u kojima generali preuzimaju vlast u Egiptu. Ili onih u kojima je stotine Sirijaca zarobljeno u svojim domovima zbog zračnih napada, dok Europa odaje počast srebreničkim žrtvama kunući se "nikada više".

NISMO SLOBODNI, UPRAVO SUPROTNO: Uredničko forsiranje krvi

Nakon što sam opisala uvjete pod kojima radim u Siriji, moj odnos s urednicima i koliko me plaćaju, bila sam zatrpana pitanjima. Mnogi su pitali "zašto si pristala raditi za tako male novce (70 američkih dolara)?". Da svi odlučimo ne raditi za te novce, problem bi bio riješen. I to je istina. No, činjenica jest da su mnogi sjajni slobodni novinari koje sam srela, točno to učinili, i na kraju su promijenili profesiju. Ja sam pak promijenila profesiju da bi postala novinar. I to upravo zato što ne mogu biti novinar pod tim uvjetima pod kojima sam pisala što sam pisala.

Oni to zovu jednostavnost, no to je ustvari površnost (FOTO: Alessio Romenzi/www.cjr.org)

Naravno, i ja sam dobila uobičajenu poruku od glavnog urednika koji tvrdi da, ukoliko ne mogu zaraditi razumnu plaću za svoj rad, je to zbog čitatelja jer je tema na kojoj radim suviše kompleksna za čitatelje. No, plaća li se 70 ili 700 dolara, smisao je uvijek da budemo najbrži umjesto da slušamo, mislimo, učimo i težimo tome da budemo najjasniji. Oni to zovu jednostavnost, no to je ustvari površnost. Zato, hvala svima vama koji ste mi, u najstrašnijim i najzaboravljenijim dijelovima svijeta, ponudili večeru i ležaj da bi vaše priče bile ispričane. Hvala vam što ste shvatili da kod vas nisam samo radi sebe već i zbog vas: boreći se i za vaša prava kao građana, a ne samo za svoja radnička prava.

Zapravo su bile impresivnije reakcije čitatelja nego novinara. Vi ste me uvjerili kako sam bila u krivu misleći da je moja uloga samo pisanje, mislila sam da je sve ostalo na drugima. Zapravo, moj posao da napravim informaciju, u ovom digitalnom dobu, nije odijeljen od distribucije informacije. U pravu ste. Ne mogu samo napisati tekst, staviti ga u bocu i prepustiti ga moru da ode u prave ruke. Ipak, jednako sam uvjerena kako rješenje ne može biti ono popularno: pokrenuti svoj blog čak ni kada bi se čitanje takvog bloga naplaćivalo.

Novinarstvo nije individualni pothvat. Ne može se raditi samo uz notes i iPhone. Ne samo zbog logistike. To nije pothvat usamljenika. Za mene novina, ili magazin, su vizija, način razumijevanja svijeta, ne samo vijesti slijepljene na jednom mjestu. Razmislite o Siriji: svaki pošteni medij trebao bi imati dopisnika među pobunjenicima i u Damasku. Praćenje Sirije danas je zajednički pothvat - ukoliko je namjera objasniti vam što se događa, a ne samo biti nagrađen za način na koji netko piše.

Tišina mojih kolega slobodnih novinara toliko je gorka (FOTO: Alessio Romenzi/www.cjr.org)

Ipak, iskreno govoreći, to je razlog zbog kojeg je tišina mojih kolega slobodnih novinara toliko gorka. Nadala sam se kako će na (moj tekst) svi odgovoriti djelićem svog vlastitog iskustva. Nadala sam se da će se ponijeti solidarno, reći, ovo je moja priča. Nije se dogodilo. Razmišljajući o tome pitala sam se, bih li trebala gledati na slobodne novinare kao na slabe? Da li bi njih trebala tražiti da reagiraju, ili urednike i menadžere koji bi to mogli promijeniti?

Ako je to toliki pakao, mnogi su me pitali, pa zašto si onda tako ustrajna? Možda sam čudna, no za mene je pravo pitanje sljedeće: Zašto vi niste u Siriji sada? Kada sam rekla da je područje Alepa moja jedina prilika za rad značilo je da bih voljela da imam slobodu pisati o nečem drugom jer ratovi s projektilima i tenkovima nisu jedini, tek najvidljiviji. No, otišla bih tamo svejedno iz vrlo instinktivnog razloga: jer znam što je samoća i ne želim da se drugi osjećaju sami. To je sve. Svjesna sam da je u današnje vrijeme teško vjerovati kako je netko motiviran tek osjećajem morala. Ali, dok ovo pišem sjedim u Jeruzalemu, i mogu vas uvjeriti da s obje strane zida, mnogi plaćaju visoku cijenu svakoga dana samo zato što rade ono što misle da je ispravno. I bilo bi divno pričati o njima umjesto o meni.

Jer nitko me nije pitao za reakcije Sirijaca. "Više od stotinu tisuća mrtvih", komentira Karim "a članak o Siriji koji je obišao svijet je članak o novinarstvu". Među brojnim e-mailovima koje još uvijek moram pročitati, vjerujem da ću naći i poruku od Bashar al-Assada: "Draga Francesca, Hvala. Bilo bi jako teško bez novinara poput tebe."

Francesca Borri (The Guardian)

Preveo i prilagodio Mladen Barbarić

Lupiga.Com