Inovativna, inteligentna ideja promućurnog uma. Proaktivnost, sposobnost da se osloni na vlastite kvalitete i predvidi globalna kretanja. Odvažnost, da sudbinu uzme u svoje ruke ne čekajući da mu štogod padne s neba. Otpornost, da posrne i ponovo se podigne na svoje noge. Želja za usavršavanjem, novim znanjima i neprekidnim učenjem. I dakako, sveto slobodno tržište od kojeg se država drži podalje puštajući kompeticiji da na njemu pošteno uređuje odnose dajući onome koji se trudio i zaslužio, onoliko koliko se trudio i koliko je zaslužio. Tako otprilike glasi mantra uspješnog poduzetnika željnog tek poštene tržišne utakmice pa kom' opanci, kom' obojci.

Tako to otprilike danas zvuči i na svakom ekonomskom fakultetu kada se govori o poduzetništvu. "Oni ne čekaju da im država riješi probleme. Oni uzimaju stvari u svoje ruke i traže načine da poboljšaju svoju perspektivu", govorio je svojedobno kandidat za američkog predsjednika Mitt Romney. Tko zna jesu li ekonomisti preuzeli retoriku od političara ili su je političari ukrali ekonomistima. Nije ni važno. Ono bitno jest da je riječ o mitu. S dugouzlaznim naglaskom, premda u ovom konkretnom slučaju ne bi bilo mudro posve isključiti mogućnost kratkosilaznog.

"Oni ne čekaju da im država riješi probleme. Oni uzimaju stvari u svoje ruke i traže načine da poboljšaju svoju perspektivu", Mitt Romney izgovara općeprivaćeni mit (FOTO: Wikimedia/Flickr-BU Interactive News)

Dok nam se nadugo i naširoko sedmom silom, a gdje to nije dovoljno i šestom flotom, objašnjava važnost slobodnog tržišta, uloga poduzetnika i investitora na razvoj zdravog društva, posve se iz vida gube milijuni kuna, dolara, eura novaca poreznih obveznika koji odlaze na račune korporacija.

Kada država dijeli potpore, onda od tih poduzetnika s inovativnim idejama, vlastitim kapitalom sklonih hrabrom riziku i pasioniranih ljubitelja slobodnog tržišta jednostavno više nema ni traga ni glasa. Ni riječi o samoregulirajućim mehanizmima slobodnog tržišta, ni slova o nužnosti konkurencije kao prirodnog korektiva cijena... ničeg više nema.

Kada država dijeli poticaje to je ona scena u vesternu netom prije obračuna. Vjetar slobodno ćarlija praznom ulicom naguravajući klupko pustinjskog korova po prašnjavoj cesti, dok tišinu iz daljine remeti tek škripa limenog vjetrokaza na vodotornju. Slobodni poduzetnici strašljivo proviruju kroz prozore obližnjeg saluna, nadajući se da su dovoljno podmazali lokalnog šerifa da baš njima udjeli kakav poticaj.

Dok se neki tresu od straha, drugi nemaju tih briga. Jednostavno su preveliki, prevažni, i suviše proaktivni te odvažni. Tako je Ivica Todorić samo od državnih poticaja 2012. godine uprihodio 143 milijuna kuna potpora i to samo od potpora u poljoprivredi.

Samo od državnih potpora u poljopriredi poznati lovac na potpore u 2012. godini uprihodio je 143 milijuna kuna (FOTO: Lupiga.Com/LV)

No, što je to nasuprot odvažnom poduzetničkom duhu kakav vlada u jednom IBM-u? Tamošnji su inovativni poduzetnici i zagriženi zagovornici slobodnog tržišta od američkih država i lokalnih zajednica uprihodili milijardu dolara kroz 208 različitih programa od poreskih obveznika na ime poticaja. Goldman Sachs od lokalnih je vlasti u SAD-u uprihodio preko 660 milijuna dolara dok je JP Morgan Chase poduprt sa 653 milijuna. No, posebno treba pohvaliti inovativnost i proaktivnost koja vlada u Boeingu. Ova je pak američka korporacija samo od poreznih obveznika dobila preko 13 milijardi dolara.

Treba napomenuti kako se podaci organizacije Good Jobs First izdani krajem prošlog mjeseca odnose samo na donacije saveznih država i lokalnih zajednica. Dakle, ne uključuje i federalne poticaje. Kako je na vrhu piramide moći možemo samo nagađati jer takvih podataka nema. Međutim, prema onome što su prikupili u GJF, tri od četiri dolara koja lokalne uprave i savezne države daju kao poticaje poduzetnicima, završi u džepovima neke od 965 najvećih američkih korporacija. Valja napomenuti kako se ove kompanije međusobno natječu tko će bolje ucijeniti savezne države da im za donesena radna mjesta oproste što više poreza.     

Legalizirana je superhikovska operacija kojom se iz džepova najsiromašnijih financira najbogatijih jedan posto koji posjeduje dionice korporacija (FOTO: Lupiga.Com)

Valja napomenuti kako donja petina kućanstava u svim američkim saveznim državama (osim jedne) plaća više poreza nego najbogatijih jedan posto Amerikanaca. Time je praksa dotiranja privatnih kompanija zapravo legalizirana superhikovska operacija kojom se iz džepova najsiromašnije petine stanovništva financira najbogatijih jedan posto koji posjeduje dionice korporacija. Drugim riječima, kapitalizam da. Za siromašne. Bogati mogu birati i socijalizam kada im to odgovara.

No, stvar postaje još gora kada osim direktnih dotacija u obzir uzmemo i savezne programe. Milijarde dolara iz američkog saveznog proračuna odlaze na isplatu pomoći radnicima koji ne zarađuju dovoljno da bi mogli preživjeti od svog rada. Država time praktički omogućava franšizama poput McDonald'sa ili lancu Wal-Mart da drže plaće iznimno niskima, povećavajući si profite, dok radnicima za preživljavanje uplaćuje milijarde iz državnog proračuna na ime programa STAMPS socijalne pomoći za hranu.

Dok od "poduzetnika" slušamo ode slobodnom tržištu i mitove o poduzetnicima inovatorima, hrabrim ljudima čelične volje i mesijanske vizije, valja imati u vidu kako je riječ o izuzecima. Ne čekaju trenutak providnosti nekog poslovnog mesije. Ne sjede skrštenih ruku slijepo vjerujući kako će tržište prepoznati njihov proizvod i nagraditi ih poštenim dijelom kolača kada već za to dođe vrijeme.

Oni su proaktivni, otporni, inovativni i inteligentni. Ne oslanjaju se na legende i mitove. Lobiraju tamo gdje znaju da ima novaca. Kod poreznih obveznika.

Lupiga.Com