Branko Ćopić više znači Azerbejdžanu, nego nama
Krajem ožujka ove godine Lupiga je u Hašanima, selu udaljenom tridesetak kilometara od Bosanske Krupe, na mjestu gdje je rođen Branko Ćopić zatekla tek gomilu kamenja za koju bi se teško moglo i pretpostaviti da je nekada uopće predstavljala kuću. Odmah pored, na urušenim zidovima nečega što je bila susjedna kuća, stajala je tabla s natpisom – „Kuća Branka Ćopića“. Tablu su, rekli su nam u Hašanima, na „pogrešnu“ kuću postavili od srama i zato da putnici namjernici ne bi lutali po selu tražeći nekadašnji dom velikog književnika.
LUPIGA U RODNOM SELU BRANKA ĆOPIĆA: Pustoš u bašti sljezove boje
Tek na požutjelim fotografijama koje nam je pokazao piščev rođak, Slobodan Ćopić, vidi se kako su te kuće nekada izgledale. Upravo on je na, nakon rata formiranu, općinu Krupa na Uni prenio zemlju na kojoj se nalazi ono što je nekada bilo rodna kuća Branka Ćopića.
"Prava" kuća Branka Ćopića snimljena prije dva mjeseca (FOTO: Lupiga.Com)
„Zemlju sam ja prenio na općinu, s ciljem da se napravi kuća i s jednim uslovom da to može biti samo u svrhu neke spomen kuće“, rekao nam je tom prilikom. Radi se o točno 659 kvadratnih metara. No, s kućom se nakon toga nije događalo baš ništa. Sve što su vlasti napravile je to da su do sela doveli nekih deset kilometara asfalta koji vijuga negdje na entitetskoj međi, između Federacije BiH i Republike Srpske, a kojeg su pompozno nazvali Putem Branka Ćopića.
Mještani su nam se tada požalili kako se godinama pojavljuju informacije da su osigurana neka sredstva za izgradnju kuće, ali novac, kažu, nikada do sela nije došao. Već su i sami pomišljali organizirati neku akciju, ali činjenica da je zemljište sada općinsko u tome ih je sprječavala. Godinama su slušali obećanja da će se obnoviti ne samo kuća, već će se osnovati spomen područje koje bi trebalo nositi ime „Bašta sljezove boje“, a predviđalo bi kulturne, etnološke, trgovačke i ugostiteljske sadržaje.
Na susjednu kuću postavljena je tabla s natpisom (FOTO: Lupiga.Com)
Da se čekalo lokalne vlasti ili one državne sličnih bi se priča još naslušali, ali kada već domaće vlasti ne znaju cijeniti svoje, kako sami vole govoriti, „najbolje sinove“, znaju to u dalekom Azerbejdžanu, koji s Bosnom i Hercegovinom nema skoro pa nikakve veze. No bez obzira na to, vlada te južnokavkaske države spremno je obećala donirati 80.000 konvertibilnih maraka, što je tek nešto manje od 40.000 eura, kako bi se obnovila Ćopićeva kuća.
Tu je informaciju s novinskom agencijom Tanjug podijelio Dušan Ilić, direktor fondacije Bašta sljezove boje, objasnivši da je sve realizirano u dogovoru predsjedavajućeg člana Predsjedništva BiH, Mladena Ivanića te veleposlanika Azerbejdžana u Bosni i Hercegovini, Eldara Humbat Oglu Hasanova.
Na fotografiji Ćopić sjedi ispred "originalne" kuće (FOTO: Lupiga.Com)
Ilić je rekao kako bi se spomen područje trebalo prostirati na 36 hektara, a na njemu bi se izgradili objekti iz Ćopićeve pripovjedačke literature, ali i neki objekti koji bi bili pogodni da ugoste razne kulturne sadržaje. Što će biti od svega toga pokazat će vrijeme, ali činjenica da počast našem velikom piscu mora odati neka daleka i egzotična zemlja, jer to ovdje nitko nije u stanju, svakako je jedna velika pljuska svima onima koji se u ovim krajevima imaju obraza nazivati vlastima.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
Izvod iz clanka Radmile Karlaš, Radmila Karlaš: Bosanski Ćopić u inat srpskom Ćopiću, magazinplus.eu, 28.03.2011:
Za svaki slučaj, navešćemo da je ove stihove napisao Branko Ćopić: “Ej dječačke uspomene glupe, zbogom mala iz Bosanske Krupe...“ Jedna od neispunjenih želja Radovana Karadžića-Dabića, a imao ih je prilično, bila je da se taj gradić zove Srpska Krupa. Kao i da ona, umjesto Bosanskoj, pripada Srpskoj Krajini, ali ni tu nije imao sreće. Tako ostaje da je Bosanska Krajina bila Ćopićev izvor inspiracije u kojoj je pronašao najviše motiva za pisanje. Rodni Hašani se nalaze u državi Bosni i Hercegovini, a nalaziće se tamo čak i ako vraču manjeg blentiteta padne na um da zabrani pominjanje iste. Iz već poznatih, vrlo pragmatičnih razloga koji nemaju ništa s demagogijom o unitarnosti i tako to. A ni s Ćopićem.
Kad već Bosanska Krupa nije mogla postati srpska, 27 godina nakon smrti, Branko Ćopić iz Hašana kod Bosanske Krupe, gdje se revnosno obilježavaju obljetnice vezane za ovog pisca, ponovo se proglašava Srbinom u manjem blentitetu, s onim naročitim prizvukom, koji kao da kaže: Nije važno da li ste veliki čovjek ili umjetnik, bitno je samo da ste Srbin. Ljudi, Ćopić je Srbin. I... Srbin je. I... opet je Srbin. Kao takav, dobro je došao u Srpsku bez BiH. Ćopić, doduše, nije baš tako ugledan Srbin u Srba kao recimo Petar Kočić, zagarantovano rođen u Srpskoj. Kočić se već dugo u grobu pretura kao na ražnju, jer su njegovim imenom kićene mnoge nacionalističke papazjanije. Kočićeve čuvene riječi da svako ko iskreno i strasno ljubi svoju domovinu na koncu umre gladan i prezren kao pas, promovišu Srbende koje upravo doprinose da se ove riječi sprovode u praksi. Kočić će nesumnjivo nastaviti da se obrće u grobu, Dučić u Trebinju pogotovo, jer je posigurno bio malo veći Srbin, mada mu to nije bilo zanimanje, dok je Ćopić malo zabludjeo, jer je bio revolucionar i partizan. To se doduše uglavnom prećutkuje, ali Ćopića partizanski trag prati kao kakva kuga. Da je bio na strani četnika, pardon, fašista, progledalo bi mu se kroz prste i što se eto morao roditi baš u Hašanima, u dijelu zemlje koji nema prefiks srpski i čije ime vrač blentiteta uvijek podrigne.
Iz istog clanka, Copiceva oprostajna rijec pred samoubojstvo:
Neposredno nakon Ćopićevog samoubistva, nije bila pronađena nikakva oproštajna poruka. Njegova supruga, Bogdanka – Cica, u limenoj kutiji „Pelikan“ u kojoj je držala pribadače, nakon izvjesnog vremena pronašla je savijeno, rukom pisano pismo, kojim se Ćopić oprašta sa lijepim i strašnim životom.
„Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je tu i Hector, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće.
Zbogom lijepi i strašni živote!“
Ćopić je nekoliko puta svom prijatelju i biografu Enesu Čengiću ponavljao da će se ubiti, jer ga je, kako je govorio, toliko spopala skleroza da više ne može ni pismo napisati, a ponekad čak ne poznaje ni ljude, ni stvari oko sebe.
Ćopić je skocio s mosta, da bi sprijecio vlastiti pad!