Tko bi na „kosovsku večeru kod cara Lazara" donio snajper i eksploziv, osim bolesnika kojima Allahov glas u glavi viče "Ubij, ubij"? (FOTO: Info-market)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pitao Muju sin: "Babo, babo, koje su bolje šljive?" "Plave, bolan", odgovorio mu otac. "A što su onda ove crvene?", pokazao mali na stablo. "Zato što su zelene, konju", iznervirao se Mujo.

Ovaj put ti je dobar, pohvalio sam Kožu, ali priznaj: pukao bi da ne zajebavaš "pitare". Kakve ba pitare?, čudio se on. Ajde, odmahnuh, kao da nisam skontao, volim i ja Želju. "Koje su boje pravi fudbaleri?; plave; a što su ovi crveni?; zato što su zeleni". Ili to, reko, ili zajebavaš Federalnu televiziju. Plavu, a crvenu, jer je zelena. Dakle SDP.

I znaš šta mi kaže Kožo? Jooj, kaže, što si ti opterećen: svakom vicu nađeš političko-kulturno-historijski kontekst! Jok, nego ga nema, kažem ja. Bit će da je vic o šljivama. Čuj, zelene šljive. Tako je i Milorad Dodik pitao obavještajce koje je boje onaj atentator iz dvorane Borik. Ne pamtim sad koje je sve boje bio, ali znam da je na kraju bio zelene.

Baš kao prošlog ljeta u Oslu, sjetit ćete se - nisu još utihnuli rafali s otočića Utoya, a već su svi norveški, europski i svjetski mediji znali da iza terorističkog napada stoji skupina Ansar al-Džihad al-Alami, koja se Norveškoj osvećuje za angažman u Afganistanu i Libiji. Jer tko bi drugi iz čista mira ubio sedamdeset mladih ljudi, osim bolesnika kojima Allahov glas u glavi viče "Ubij, ubij"?

Onda se policiji predao onaj arijevski bolesnik s automatskom puškom i zajebao cijelu stvar. Oči ubojice, naime, nisu bile zelene, već crvene. Zato što su bile plave.

Da ima, naime, na ovom svijetu nekog reda, da je sedamdeset mladih ljudi ubio kakav crnokosi i crnooki iranski, sirijski ili - zašto ne? - bosanski useljenik, već bi Iran, Sirija ili - zašto ne? - Bosna bili sravnjeni sa zemljom, svijet bi svaki dan pratio uzbudljivi nastavak "rata protiv terora", a Hollywood bi već otkupio prava za priču. Ovako, o čemu bi bio film? Što pisati? Koga bombardirati?

I Anders Borik, Breivik, kako se već zove, tiho je nestao iz novina, televizije i naših života.

Slično se, eto, dogodilo u banjolučkom Sportskom centru Borik. Nije policija ni zbrojila bombe, puške, škorpione, prigušivače, detonatore i četiri stotine metaka nađenih u dvorani samo dan prije svesrpskog sabora na dvadesetu godišnjicu Republike Srpske, nije se još na vagi umirila igla što je pokazivala tri kilograma plastičnog eksploziva, a već su svi srpski i - kako se to sad kaže, srpskijanski? - srpskijanski mediji znali da iza planiranog napada na sam skorup srpstva stoji Al-Qaidina ćelija u Bosni i Hercegovini, ili barem Oslobodilačka vojska Kosova, neki balija u svakom slučaju. Otkud, naime, Srbima oružje? Tko bi na „kosovsku večeru kod cara Lazara" donio snajper i eksploziv, osim bolesnika kojima Allahov glas u glavi viče "Ubij, ubij"?

Onda se otkrilo da oružje pripada Božidaru Stanišljeviću, zvanom Bole, radniku u dvorani Borik, Breivik, kako već, prijatelju nekih Arkanovih plaćenika, Legijinih suradnika i Karadžićevih obavještajaca. Zajebao Bole cijelu stvar.

Da u Bosni, naime, ima nekog reda, da nije puške i eksploziv unio Božidar Stanišljević  nego Mevlid Jašarević, ili barem neki Jašari, već bi Milorad Dodik pozivao hrišćansku Europu u pomoć, srpski i srpskijanski mediji saznali bi sve o prijateljima i obitelji teroriste do devetog koljena, svaki dan bismo pratili uzbudljivu potragu za kampovima OVK i Al-Qaide po vrletima Mahnjače, a Kusturica bi po scenariju Miroslava Lazanskog snimao politički triler "Na bini balija". Ovako, o čemu bi bio film? Što pisati? Koga hapsiti?

Terorist Bole uskoro je tako tiho nestao iz novina, televizije i naših života. Posljednje što se o njemu čulo bilo je da su mu ekstremne vehabijske grupe financirane iz Saudijske Arabije platile da prizna kako je oružje njegovo. Što je Televiziji Republike Srpske u povjerenju odao Marko Nicović, još jedan od stručnjaka za međunarodnu sigurnost obučenih na filmovima Stevena Seagala - policijskih eksperata s majstorskim pojasom neke smrtnicima nepoznate borilačke vještine i privatnim senseijem u nekom budističkom hramu u Kini ili Japanu - kojima Allahov glas u glavi viče "Ubit ću te!", a kakvi su u Srbiji rodili kao šljive.

Očajnički tako udarili srpski eksperti i mediji bojati plave šljive u crveno, ne bi li nekako ispale zelene. A kako ne ide, sve otkako se Bole predao i zajebao cijelu priču, umjesto atentatorom, bave se jednim tekstom o njemu, i hajkom na crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa.

Pa onda i hajkom na direktora Narodne biblioteke Srbije Sretena Ugričića, zbog podrške Nikolaidisu zbog teksta o Boletu. Pa hajkom na Forum pisaca, zbog podrške Ugričiću zbog podrške Nikolaidisu zbog teksta o Boletu. Pa hajkom na Svetislava Basaru i srpske intelektualce, zbog podrške Forumu pisaca zbog podrške Ugričiću zbog podrške Nikolaidisu zbog teksta o Boletu. Pa hajkom na Čedomira Jovanovića, zbog podrške Basari zbog podrške Forumu pisaca zbog podrške Ugričiću zbog podrške Nikolaidisu zbog teksta o Boletu.

Zakotrljao je Bole neviđeno sranje u tri države, traži se ostavka predsjednika crnogorske skupštine, srpski ministar policije smjenjuje direktora Narodne biblioteke, dižu se sudske tužbe i izmjenjuju oštre diplomatske note, ustalasao se brdoviti Balkan kao da je Al-Qaida u dvorani Borik detonirala hidrogensku bombu, nadigla se hajka i na Jovanovića i na Basaru i na Ugričića i na Nikolaidisa i na ostale pomagače atentatora na sudionike „kosovske večere kod cara Lazara", na svakoga, dakle, osim na samog atentatora koji je na večeru donio sanduk oružja i tri kilograma eksploziva.

Nije li to divno?

Kako reče Emir Kusturica u dvorani Borik, na dan propalog terorističkog napada: "Zamišljao sam da sam šljiva, jabuka, ili barem trešnja." Ne znam kakve to točno veze ima s Boletom, Mujom i šljivama, neka to ispituju policijski senseiji za koštuničavo voće, ali - pitate li mene - nije to slučajno. Šljive su, baš kao i teroristi, zelene samo dok ne sazriju.

Historijske okolnosti, jasno.

Boris Dežulović, Oslobođenje