Nakon što se prošlog petka dogovoreni početak konferencije za novinare predsjednika Vlade oduljio za sat vremena, novinari ga više nisu htjeli čekati, pa su otišli. Plenković je to doživio prvi put, no bilo je toga i ranije. Novinari su isto učinili prije više od deset godina i tadašnjem šefu vlade Ivi Sanaderu.

Dobro, premijera se može čekati određeno vrijeme, uostalom Plenković vrlo često makar malo kasni, i dulje od one konvencionalne akademske četvrti, ali je izraz nepoštovanja ostaviti novinare da ga čekaju sat vremena, ma koliko koalicijski sastanak s temom velikog potresa kojeg je tada vodio bio važan. Predsjednik Vlade zapravo uvijek može reći da kasni s dobrim razlogom, jer je to takav posao, trebao bi biti najzaposlenija osoba u zemlji. Ali novinari su najreprezentativniji predstavnici javnosti, javnost - to su građani, a oni presudno utječu na dinamiku društva, na politiku i državu. Ili bi barem trebali tako utjecati, na izborima utječu sigurno, a kad izbora nema onda onoliko koliko dopuštaju Ustav i zakoni, koliko im dopusti vlast i onoliko za koliko se oni od vlasti izbore.

Plenković ima težak mandat s mnogim nepogodama, ali je ponovno u previše nervoznom razdoblju pa je ovih dana pojedine kritike na organizaciju spašavanja ljudi u banijskoj katastrofi nazvao „ozbiljnim pokušajima demontiranja države“. 

„Ja zaista nakon ovog iskustva imam toliko istančane radare i filtere da mi je u tri sekunde jasno tko ima kakvu agendu i tko mi spina nekakav projekt ili nekakav dojam za koji se želi ostaviti dojam da nešto nije u redu“ rekao je, pa malo kasnije dodao: „Ma tko je taj koji će reći iz komfora svog naslonjača da nešto nije dobro? Temeljem čega? Temeljem kojih, čijih podataka?“. Tako nas je pokušavao uvjeriti Plenković pa zaključio da je on „100 posto u pravu“ i da to kod njega nije nikakvo netrpljenje kritike, nego analitičko praćenje o čemu se radi. 

Baš je u ovoj velikoj nesreći velika većina medija i novinara pokazala vrlo visoku profesionalnost, zainteresirali su hrvatske građane za nesreću koja je iznenada pogodila tisuće ljudi na Baniji i potaknuli su humanitarnu pomoć koja stiže iz Hrvatske i iz svijeta. Podsjetili su što se i bilo kome drugome može u sličnoj nesreći dogoditi i osnažili nadu da ni oni neće biti sami ako im se štogod takvog dogodi.

A vlastima smeta opće mišljenje koje se nameće da se katastrofa na Baniji brže pa i kvalitetnije, barem na početku, rješavala s privatnim i nevladinim humanitarnim inicijativama i organizacijama, a sporije i neefikasnije putem vladajućih tijela (kakvo je nakon šest dana sastavljeni Stožer civilne zaštite) te putem Hrvatskog crvenog križa i robnih rezervi. Jednako tako ih je smetao i mogući zaključak zašto je to tako, a taj bi mogao biti da je država slabo organizirana i slabo efikasna i, još važnije, da građani sve manje vjeruju vladajućim tijelima i institucijama, tako i državi. I opet, zašto je to tako? Pa zbog iskustava koje smo stjecali godinama i pratili afere. I u Crvenom križu, i u robnim rezervama, ma gdje ih sve nije bilo? Svaka velika nevolja ovdje je prilika i za veliku korupciju, bilo da se obnavljaju kuće srušene u ratu, bilo da su srušene u velikom potresu.

Jedan od Plenkovićevih glavnih problema je što i dalje sam vodi državu, on nikoga ne delegira tako da mu da autonomiju, ali i punu odgovornost, čvrst je dojam da ga ministri baš o svemu moraju pitati, a kad je tako, onda je logično da problemi dugo čekaju. Ne može on o svemu odlučiti u nekoliko sati, a onda se oklijeva i kasni. Tako i država kasni.

Svaka velika nevolja ovdje je prilika i za veliku korupciju (FOTO: Lupiga.Com)

Nisu sve državne službe i institucije inertne i neorganizirane. Nismo čuli da je na Baniji netko prigovarao radu vatrogasaca, Hrvatske gorske službe spašavanja ili vojsci. 

Inače, „agenda“ u latinskom originalu znači „ono što se ima učiniti“, „popis poslova koje treba obaviti“. Znači da onaj tko kritizira Vladu i Plenkovića, a čije tobožnje prave namjere Plenković, kako kaže, prokljuvi za tri sekunde, za premijera ima uvijek neki drugi, važniji, loše prikriveni interes, a ne javni, opći interes. Taj koji kritizira ne kritizira da nam svima bude bolje, nego zato da bi Plenkoviću i njegovima bilo gore, da bi za nekoga i neke druge nešto odradio. Za opoziciju, dakako! Takvim je objedama u koje sigurno ni sam ne vjeruje Plenković već više puta i izravno prozivao neke novinare. A iskazivanje općeg interesa monopolizira samo on, Plenković, i on je „100 posto u pravu“. 

Sve se to toliko puta ponavljalo kroz dugu ljudsku povijest, dakako, u mnogo opasnijim, pa i krvavim oblicima. Vlast je od plemenskih zajednica i robovlasničkih društava pa nadalje uvijek imala neprijatelje. Nije niti u Hrvatskoj bilo vlasti koja se nije sukobljavala s novinarima. Za Franju Tuđmana su se i novinari i opozicijski političari prodavali za Judine škude. Čak su i za Ivicu Račana postojale dvije Hrvatske, jedna „zbiljska“, a druga „medijska“, dakle, nestvarna, izmišljena. Glavna greška vlade Zorana Milanovića prema medijima bila je u tome što je svojim Zakonom o HRT-u praktički trajno i nepovratno uništila vjerodostojnost informativnog programa Hrvatske radio televizije. Oni su, i ne htijući, zakon donijeli zapravo u prilog nadolazećeg HDZ-a koji taj genetsko-jednopartijski zakon o televiziji nikad neće promijeniti.

Tomislav Karamarko je 2015. godine prijetio svima, ne samo novinarima, da stavove o Franji Tuđmanu i Domovinskom ratu - ako se budu razlikovali od tadašnjih njegovih, Karamarkovih stavova (ne, naravno, onih dok je on bio šef predsjedničke kampanje Stipe Mesića!) - neće smjeti iznositi izvan zidova svojih kuća ili stanova. Plenković i njegova ministrica kulture Nina Obuljen pripremili su orbanovski, antidemokratski zakon o elektroničkim medijima koji bi visokim milijunskim kaznama, pa zapravo i za „pretjeranu“ kritiku vladajućih (sve bi moglo ovisiti samo o sudskim interpretacijama!) mogao uništiti hrvatske medije. Još uvijek se nadamo da taj zakon u predloženom obliku u Saboru neće proći.

Naravno, i medija u Hrvatskoj ima svakakvih, neki ne pridonose nego odmažu javnom interesu. Novinari nerijetko i ne postavljaju za društvo prava, relevantna pitanja nego igraju na senzacionalizam, populizam, vjerujući u jaču „klikabilnost“. Takvi ustvari više pomažu Andreju Plenkoviću nego Peđi Grbinu i Tomislavu Tomaševiću. Najmanje pomažu svima nama, javnosti. 

Teška su vremena u kojima je prijeko potrebno spašavati dekomponirano hrvatsko društvo, već prilično apatičnu javnost te krhke i nedovoljno vjerodostojne hrvatske institucije. Javnost, društvo i institucije usko su povezani. Kad su građani dobro informirani, kada se ljudi obrazuju i kad određena većina prihvaća blagodati znanstvenih istraživanja i dostignuća (i kada oni uopće dopru do njih), onda je društvo više demokratsko, usklađenije, pravednije, zdravije, pa i sretnije. U tročlanom nizu, institucije koje su povezane s državom ponajveći su problem jer mnoge od njih nisu autonomne, jer ih vodi mreža nekompetentnih ljudi koje je Stranka postavila i samo njoj odgovaraju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA