Dva je puta Lupigin kolumnist Ivica Prtenjača dobivao izdašnu nagradu V.B.Z.-a od 100.000 kuna za najbolji neobjavljeni roman. Prvi puta 2014., a drugi puta ove godine, za roman „Sine, idemo kući“. Od 142 pristigla rukopisa peteročlani žiri jednoglasno je odlučio nagraditi Prtenjaču. Roman je u međuvremenu objavljen u nakladi V.B.Z.-a.

Prtenjača na dodjeli ovogodišnje nagrade (FOTO: V.B.Z.)

„Njih je troje. U romanu nemaju imena, samo svoje obiteljske uloge koje nadvisuje sudbina. Jedan slućeni odlazak, borba za dostojanstvo čovjeka kojemu su preostali tek dani i noći. Možda pokoji mjesec, godina ne, njih više nema i nikad ih više neće biti. I tri su stare fotografije slučajno ugurane u na brzinu spremljenu torbicu. Otac se, neizlječivo bolestan, u zagrebačkoj bolnici bori za zrak. Prvo je pandemijsko proljeće i sin ga s majkom posvećeno obilazi. A onda, taj će sin poduzeti gotovo filmsku akciju i učiniti sve da svog tatu vrati na njegovu dalmatinsku terasu, dok cvatu trešnje, a lastavičja su gnijezda puna mladih lajica“, U novom se romanu Prtenjača bavi gubitkom, kratkotrajnom nadom i sjećanjem, njegov je glas istovremeno dječački, on zapituje, ali i zreli glas čovjeka koji donosi teške odluke“, stoji na koricama Prtenjačinog romana.

Naslovnica nagrađenog romana (FOTO: V.B.Z.)

Lupiga na ovom mjestu svojim čitateljima donosi kratki isječak iz romana „Sine, idemo kući“. 

***

Reci mi, reci mi! Jesam li se ja u tebe vrućim kumpirima baca, reci mi, jesam li?!

Mlad čovjek, svijetlo smeđe kose stoji između dvije palme, povijene jakom burom, pred glavnim ulazom u dječju bolnicu, uz samo more. Kiša postaje led koji se odbija s njegovih ramena, mokrog crnog kaputa, već promočenog zimom izvana i znojem iznutra. Vjetar podiže sol s divlje, tamne površine i njome zastire ovaj prizor. Kraj je siječnja, bog se oglašava munjom, pa onda potmulom grmljavinom.

Jesam li?! viče pogleda uperenog u tamno, olujno nebo.

Predvečerje je i unutra, u bolnici, pokušavaju spasiti njegovog sina. Dječak ima devet dana. Neprestano plače, a kad onemoća, padne u nesvijest. 

Nitko ne zna što mu je.

I.

Pije mlaku vodu iz dopola prazne bočice, uzet će je sa sobom u kombi. Držat će je na jastuku, na uskom ležaju sanitetskog prijevoza. Vani je proljeće. U tom vozilu sva su godišnja doba. 

I nijedno.

Dolazi na kontrolu u bolnicu Jordanovac. Teško je bolestan, veći dio dana diše preko cjevčice u nosu, dok čini tek nekoliko koraka po kući vuče je za sobom kao rep. Za objedom majka mu skine tu cjevčicu i ugasi koncentrator (da se mašina malko odmori), tada se tišina naseli u prostor i ponovno se može čuti obično disanje, udarac pribora za jelo, krčkanje jela na štednjaku. Kako vatra pucketa u četvrtastoj peći čija se cijev ukoso vere na dimnjak, neobično iskrivljujući ovaj skromni, ali uredni prostor. S jeftinom, već pomalo oronulom kuhinjom koju su njegovi roditelji dobili za vrijeme obnove kuća srušenih ili zapaljenih u ratu. Na vratima zalijepljen katolički kalendar i niz onih naljepnica koje svećenik ostavi pri blagoslovu kuće. Na zidu akvarel ribe u tankom zlatnom okviriću, nekoliko slika unuka pažljivo zalijepljenih prozirnim selotejpom. Iznad stola s četiri stolice, na zidu, najjeftiniji Ikein sat. To sam ja donio. Uz tu kuhinju još je dnevni boravak, malen hodnik koji vodi do kupaonice i ostava u kojoj su dvije visoke bačve od čelika, za vino i za ulje. U dnevnom boravku širok trosjed, regalić (njegova riječ) s čašama i servisom za jelo, nekoliko ladica u kojima su dva pokvarena tlakomjera i jedan ispravan, njegove pumpice za zrak koje je bolest prerasla, one više ne mogu pomoći. Odnedavno, uz Quadro televiziju kojoj od početka daljinski ne radi kako treba, na vidnom mjestu, na komadu papirnatog ubrusa stoji maleni mjerač kisika u krvi.

Pred tu se prizemnu kuću jutros zaustavio kombi hitne pomoći, vozač i jedna vrlo mlada medicinska sestra, kasnili su sat vremena jer uvijek kasne kad treba voziti za Zagreb. Njih dvoje su spremni od četiri sata. Malena torba s osnovnim stvarima, bočica vode, nekoliko petit keksa zamotanih u salvetu, pa onda spremljenih u vrećicu, nešto novca i jedna žuta kuverta s nalazima, povijestima bolesti unatrag nekoliko godina. Nikad je u bolnici nisu ni pogledali, premda se moja majka nadala da će u tim papirima možda pronaći neki način za novo liječenje. Tablete, mnogo tableta. Ona nikad nije sigurna hoće li mu tamo kamo ide dati ono što mora popiti, ponijet će ona njegove lijekove, za svaki slučaj i onda to prijaviti sestri, ako bude sreće doktoru. Ne mogu ga tek tako ostaviti, govori mi dok čekamo da ga upišu i onda prevezu na četvrti kat, do sobe. 

Teško su putovali, njega bole leđa, ona ga je pokušala namazati nekom mašću, ali nije uspjela, oboje su se iza u kabini držali za njegov ležaj, da ne padnu, kombi se zanosio dok je vozač stiskao gas i ćaskao sa sestrom, koja je prešla u kabinu, da ne smeta, tako je rekla. Pritom je u dežmekastoj ručici s upadljivo manikiranim noktima držala skupocjeni mobitel u koji su se slijevale bujice poruka. Neprestano se oglašavao. Njoj su se oči pri svakom tom zvuku zakratko zažarile. Moja je majka kimnula, naravno, samo vi idite, rekla je djevojci od dvadeset godina koja je mog oca pokrivenog dekom i prikopčanog na aparat za kisik tek pogledala. 

Dočekao sam ih na uskom parkiralištu, sestra je otišla u bolnicu zatražiti kolica, da ga prevezu do ulaza, to je naša obaveza, jel tako, rekla je ne ispuštajući Huawei pile iz ruke. Bio je umoran, zagrlili smo se, majka me poljubila, nije ovo prvi put da ih dočekujem ovdje, nije ovo prva kontrola. Sve nam je poznato, cijeli ovaj svijet i njegovu unutrašnjost ispunjenu sivom vatom straha i nemoći dobro znamo. Gužva je na prijemnom šalteru, on sjedi u kolicima, traži vode. Pije. 

Ne mogu disati baš, kaže. 

To baš, to je on, čovjek koji kao da se ispričava što nema dovoljno zraka, koji ne želi stvarati paniku, plašiti ljude ili najgore, skretati na sebe pažnju. Već pola sata čekamo, nisu nam dali bocu s kisikom, ništa. Sagnem se do one rupe u staklu, da ne moram govoriti glasno, ali me žena iznutra preduhitri, oštro je rekla da sačekam, da se ne približavam i da će sve biti u redu. Nisam bio siguran kako je došla do tog redoslijeda, kojim silogizmom ili iskustvenim slijedom, kako je uopće znala što želim reći, i kao posljednje, zašto me nije pustila da kažem da trebamo bocu s kisikom, jer čovjeku ne rade pluća, lice mu je posivjelo, muči se. Čovjek se guši. 

Oprostite, gospođo, što vam upravo to pokušavam reći, znam, neprilično je, pa ipak je ovo tek bolnica za plućne bolesnike, nije ni vrijeme ni mjesto, ali ako biste možda mogli javiti nekome, da donese tu jednu bocu budući da sigurno samo u ovom bijednom prizemlju raspolažete s nekoliko njih, posve neupotrijebljenih, punih, opet ću biti bezobrazan, spasonosnog kisika. Biste li, molim vas, prekinuli svoje važne protokole i samo na trenutak pustili da se moje lice približi toj magičnoj rupi kroz koju ću tiho i sažeto reći što je na stvari. Evo obećavam, kad dobijemo tu bocu neću više baš ništa tražiti, ništa pitati, nećete me ni vidjeti ni čuti.

Prišao je visok, mršav medicinski tehničar u prekratkim bijelim hlačama i zelenoj kuti. 

Hajmo mi, moj gospodine, rekao je i stao iza kolica.

Ali on nema bocu, skoro je zavapila majka.

Idemo mi odmah gore, gospođo, u sobu, ne brinite, rekao je mladić.

Pustili smo da ga odveze do lifta, ubrzo, on, majka i jordanovačka inačica mršavog, crnokosog anđela putovali su u nebo, do plastične prozirne cjevčice što je visjela iz zida ponad bolničkog kreveta u sobi broj 6. Ja sam požurio stepenicama, lift je toliko malen, da na putovanje u nebo nije bilo moguće povesti i sina. Uskoro, u sobi, anđeo mu pomaže da sjedne na krevet, onako, u odjeći, još u jakni, polegnuo ga je i stavio mu cijev u nos. 

Sad samo pomalo, pa kad malo dođete sebi presvući ćemo vas, govore usta na tamnoputom licu, ruke i noge već su izišle iz sobe, po novog bolesnika, po novo putovanje. 

Netko je fotografirao, tek godinama kasnije sjetit ću se tko je oko vrata, ispod široke kragne bijele košulje s čipkom, na tankom kožnom remenu nosio veliki skupi Pentax i provlačio se među svim tim ljudima, slikao, a onda filmove spremao u stražnji džep kobaltno plavih, preuskih hlača s trapez nogavicama. Bio je to dalji rođak, Josip, poznatiji kao Jole koji je prvi put nakon što je iz Jugoslavije pobjegao kao sedamnaestogodišnjak, najprije u Italiju, a kasnije u Toronto, došao u rodno selo, staroj materi koja ga je mlikom dojila i ćaći koji ga je Hrvatskom pojija, na svadbu starijoj bratovoj kćeri. U Frankfurtu, na aerodromu, unajmio je audi 100, zlatne boje, sjeo i bez stajanja (osim da se ispiša uz cestu i natovari goriva, tako je objasnio) pohitao rodnoj grudi s koje je utekao jer nije želio služiti zločinačku vojsku, a pritom nije imao ništa drugo u planu, samo stihiju još jedne seoske, polupismene budućnosti u kojoj vrela krv uvijek kola u preuskom tijelu.

Već u sedmom razredu ona ga je prestala zanimati, išao je u lov. Pucao je u zečeve i jarebice, skoro nepogrešivo. A kad lovine ne bi bilo, zabijao je sačmu u stabla, u rijetke table uz put, pse lutalice. Nije ovo auto, to je roketa, objašnjavao je ljudima koji su zagledali u limuzinu. Imao je kanadski pasoš. Malo straha od Udbe i milicije. Tek malo. Tito je umro prije dvije godine. Prasac se raspa već, nisam tija prije dolaziti, moga sam, nisan se boja. Bio je razmetljiv, a pogubljen čovjek, negdje raspolućen između života što ga je vodio u dalekoj zemlji i sjećanja na dječačke dane ovdje u selu. Mislio je da će, ako bude baš jako jurio roketom, i stajao samo da se ispiša i natovari goriva, uspjeti stići u ono vrijeme kad je napuštao selo. Nadao se da je tih četvrt stoljeća samo tren, gotovo varka i da će ga dočekati njegov svijet, a on će u taj svijet ući kao kralj, s Ray-Ban naočalama, za volanom skupog automobila, s kanadskim pasošem i dolarima u novčaniku. On, graditelj kuća po predgrađima Toronta, Džo Bilder, opet će uzeti sačmaricu i sastaviti obje patrone u nešto živo, puno krvi i toplo. Ali, tog svijeta nije bilo i Jole je nervozno, cijeli taj dugački mjesec hodao među ljudima, škljocao i spremao filmove najprije u svoj stražnji džep, a kasnije u jednu kutiju od cipela, pod svoj otoman, onaj isti s kojeg je otišao u svijet. Spavao je u starom dijelu kuće, u prostoriji bez prozora, samo sa škurama i tri željezne šipke koje su priječile da se netko ušulja i odnese siromaštvo kojim je kuća bila baš skladno ispunjena. 

Tako i ovdje, na ovoj svadbi. U košulji s čipkom i zlatnim obrubom na kragni, stoji na terasi i zumira prizor nekoliko metara niže, uz bijeli automobil za čiji su kromirani retrovizor zavezane trobojne mašne, a preko haube zalijepljene iste takve samo šire, stoji čovjek u svijetlo plavoj košulji kratkih rukava, s tamnom kravatom i jeftinim sunčanim naočalama, smeđima s lažnim zlatnim okvirima, sa Seiko satom na ruci, oslonjen na široki blatobran Fiata 1300, nasmiješen gleda ravno u objektiv. Oko njega nekoliko djece u igri, žena okrenuta leđima upravo jednom od uzvanika, brkatom čovjeku s crveno crnom kapom na glavi zabada grančicu ružmarina opletenu trobojnom trakicom preko džepa na košulji. Njezina je ruka mutna, ona se pokreće. Automobil je parkiran uza zid dvorišta, ispod velike murve koja ne baca nikakvu sjenu, sunce je još na istoku, nije se prevrnulo preko podneva, zemlja se nije okrenula, satovi nisu kucnuli. Stao je svijet kao što inače stane u nenametljivim, a velikim trenucima. Ruka koja je pritisnula aparat, bila je ruka koja je ubijala. Je li to razlog tolikog života na ovoj fotografiji? Je li ta obrnutost nalik iskupljenju, možda pokajanju ili je to slučaj tako uredio. Ako jest, dobar je taj slučaj, volim tu fotografiju. 

I po čemu je taj trenutak, ta usputnost, sličica s jedne ljetne, seoske svadbe tako velika? On se na njoj smiješi, s kravatom, naočalama za sunce, sa satom na ruci i kraj sjajnog automobila. On, naviknut na bijelu kratku kutu, klompe i bijele hlače od guste pamučne tkanine, klizi po pekari s vrećicom kvasca u rukama, sad će to pomiješati s osamdeset litara vode i jednim brdom brašna, pa uključiti miješalicu. On, u trlišu, razderane košulje dok podiže teški malj da njime udari po čeličnom klinu što ga u rukama drži jedna prestrašena crnokosa žena, moja majka. Oni buše rupe u plavičastoj stijeni, rupe za čiket dinamita kojim će izravnati malo strme padine za svoju kuću: za temelje jednog tihog života. U kojem gruva dinamit i sijeva teški malj kroz vrelo popodne, prije brzog pranja i žurbe da se u pekaru stigne na vrijeme. On, zabrinut i umoran, nasmijan rijetko, ali uvijek s ganućem, kao da ga netko daruje zlatom i blagošću, nekim rijetkim bogatstvom, tako se on smije. Sad je samo nasmiješen, gotovo da pozira upirući svijetlo plavetnilo svojih očiju ravno u tamno lice Pentaxa. Pozira li? Svaki put, kad bih kao dječak, kasnije kao mladić pogledao tu fotografiju zasramio sam se te misli. O pozi, o toj mogućnosti. Pa ne, ne, on to ne čini, nikad, pa ni sad dok aparati iz podruma jedne bolnice guraju zrak uzbrdo do njegovih pluća, oni nije glumio, nije se pretvarao. 

Ali ovdje, u ovoj inscenaciji, u ovom komadiću svijeta odrezanom blesavom Jolinom rukom i njegovim nemuštim okom, u ovom slučaju, on je na filmskom plakatu, oslonio se na svoj automobil, tek je malo sakrio svoj pogled iza smeđih stakala, blješti krom, uz njega su se zaustavila djeca u igri. I te trobojnice preko bijelog lima, pa zulufi od kojih jedan ima nepoznatu sjenu. O čemu je taj film i tko je ovaj čovjek? To nije moj otac, ne, pekarski naučnik, pučkoškolski pobunjenik kojeg je učiteljica išibala pred svima jer je odbio zajedničko branje višanja i pobjegao s prijateljem u kukuruze, tamo se sakrio i čekao da sve prođe. U tom je čekanju njegov pratitelj, a ne znam, možda i vođa, otkrio da mokrom zemljom može lijepiti kuglice, dugačke prutiće, onda komadićem kamena to utisnuti jedno u drugo i napraviti čovjeka, nekoliko ljudi, cijelo selo, svijet. Kad se vrate u školu, on će proći bez udaraca šibom. Moj otac ne, dvadeset šiba po otvorenim dlanovima. Nikad, ali nikad to učiteljici, školi, selu, državi ni svijetu neće oprostiti. Tako da dite išiba, kurvetina. Tako je govorio, mi smo s tim odrastali. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: V.B.Z.