Nekoć davno u zemlji na brdovitom Balkanu umjetnik je, karikirajući stari hit, zapjevao: „Serbus dragi Zagreb moj, kaj se skrivaš v megli toj? Kak da bi se nekaj sramil, ti se nemaš sramit kaj“. Kojih dvadeset i nešto godina poslije Zagreb definitivno ostaje v megli. Gradske vlasti Beograda odlučile su izbrisati sa lica mjesta Zagrebačku ulicu i preimenovati je u Ulicu Koče Popovića.

Iz zagrebačke perspektive začuđuje, a neke ugodno i iznenađuje da se danas, 2014. godine, kad je projekt brisanja antifašističke tradicije i risanja nove naslonjene na četništvo ili ustaštvo, zavisi iz kog ćoška se gleda, ulice u centru grada dobijaju imena ovjerenih antifašista. Zasluga za to ide onima koji dolaze iz stranke koju je donedavno vodio četnički vojvoda, a koju sad vodi dočetnički mali od palube. Ali, krenimo redom.

Valja ipak posumnjati u valjanost motiva (FOTO: hrt.hr)

Za razliku od hrvatskih gradova koji su već početkom devedesetih krenuli u retuširanje vlastite istorije, u Srbiji i Beogradu se sa tim krenulo poprilično kasno. Prvi čin koji je pokrenuo prekrajanje načinio je, niko drugi do, Zoran Đinđić. Kao gradonačelnik Beograda, još u Miloševićevo vrijeme, Đinđić je 1997. godine skinuo petokraku sa zgrade Skupštine Grada i na taj način otvorio sezonu lova na „crvene“. To je bio simboličan gest koji je označavao raskid sa crvenim totalitarizmom koji se tih devedesetih godina ogledao u Slobodanu Miloševiću i strankama oko njega.

Đinđić nije razmišljao o posljedicama tog čina ili ako jeste onda mu one nisu ništa značile. Taj čin nije bio samo to već i dodvoravanje nacionalističkoj struji, što Đinđiću nije bilo strano. Iste te godine „stradali“ su oslobodioci Beograda. Ulica Generala Ždanova je preimenovana u Resavsku, a Maršala Tolbuhina u Makenzijevu odlukom Skupštine grada Beograda. Ni to nije sve jer je nekadašnji Bulevar Crvene armije postao Južni bulevar, a ni Lenjin nije preživio čistku. Na mjesto Lenjinovog bulevara kočoperi se Mihajlo Pupin. U svemu nije dobro prošao ni Ivo Lola Ribar, čiji posmrtni ostaci leže pod Kalemegdanom, a čija je ulica preimenovana u Svetogorsku.

Ipak, ne budimo prestrogi prema Đinđiću jer on je možda simbolički pokrenuo proces brisanja sjećanja, ali još početkom devedesetih Josip Broz – Tito počeo je nestajati sa mapa gradova, uključujući i Beograd. Tako je Ulica Maršala Tita postala Ulica srpskih vladara, a kasnije i kralja Milana, kako se zove i danas.

Đinđić je otvorio "sezonu lovu na crvene" (FOTO: istinomer.rs)

U međuvremenu, „demokratska“ vlast je promijenila i datum kojim se obilježava Dan grada. Tako je umjesto 20. oktobra, dana kad je Beograd oslobođen od fašizma i koji se slavio decenijama unazad, 2002. godine odlučeno da dani 16. do 19. aprila postanu zvanični Dani Beograda. Kao razlog za ovu odluku gradske vlasti su navele slijedeće: „Slovensko ime Beograd prvi put je pomenuto 16. aprila 878. godine u jednom pisanom dokumentu - pismu pape Jovana VIII bugarskom knezu Borisu, a 19. aprila 1867. konačno je - pošto je poslednji turski komandant Ali Riza-paša simbolično predao ključeve Knezu Mihailu na Kalemegdanu - prestala gotovo troipovekovna okupacija i Beograd ponovo postao srpski grad“.

U međuvremenu, „demokratska“ vlast je započela i proces rehabilitacije Draži Mihailoviću, rehabilitovala je Dragišu Cvetkovića, bivšeg premijera jugoslovenske Vlade koji je potpisao Protokol o pristupanju tadašnje Jugoslavije Trojnom paktu sa Hitlerovom Njemačkom... Nestali su i Žarko Zrenjanin, Filip Kljajić, Rifat Burdžević, Ognjen Prica, Sonja Marinković…
 
Od tada je „demokratska“ vlast u svom bauljanju državu pretvorila u rusku guberniju zanemarujući da su Rusi poprilično osjetljivi ako im neko dirne u antifašistički ponos. Na stranu što je i to danas iskorišteno u Moskvi na drukčiji način, ali ko još može zaboraviti i zanemariti ruske gubitke tokom njemačke opsade, pa probijanje obruča i na kraju sudjelovanje u oslobađanju Evrope?

Nađu se i takvi pa ih onda ambasador Rusije mora ukoriti malo. Posljednji put je to učinio 2009. godine kad je u Beograd dolazio tadašnji ruski predsjednik Dmitrij Medvedev i to baš na 65. obljetnicu oslobođenja grada. Odlučeno je da Ulica proleterske solidarnosti ponese ime „Antifašistička“, a najavljivalo se i da će crvenoarmejci dobiti svoju satisfakciju, ali za sada od toga ništa. Ipak je sve palo u zaborav. Ko se navikao, navikao se, ko nije zamijenio dokumenta morat će to uraditi kad tad, čiča je za korak bliži rehabilitaciji, a na vlast su se vratili oni koji su činili jednu od stranaka oko Miloševića, pa čak i sama Miloševićeva stranka.

Danas Koča, jučer Draža, a sutra? (FOTO: axishistory.com)

Onda se ponovo približila obljetnica oslobođenja grada i to okrugla – 70 godina i ovoga puta najava da dolazi pravi predsjednik Rusije. Medvedev je samo pridržavao stolicu dok Vladimira Putina nije bilo. Bilo bi malo neprijatno da dođe čovjek, a da u samom gradu nema obilježja ulice koja nosi imena svojih oslobodilaca.

I tako dođosmo do Koče Popovića i Peke Dapčevića, koji je i sudjelovao u operacijama oslobađanja Beograda. Po Peki Dapčeviću će se nazvati dio sadašnje Kumodraške ulice. Zvanično objašnjenje glasi: „Inicijativa je potekla od više institucija i građana. Na ovaj način se povodom sedamdesetogodišnjice oslobođenja Beograda u Drugom svetskom ratu, komadantima koji su uz rusku vojsku predvodili ratne operacije, odaje priznanje i zahvalnost Beograđana”.

Valja ipak posumnjati u valjanost motiva. Ako uzmemo u obzir karakter borbe koju su vodili, a koji nije bio nacionalni, onda teško da bi se i jedan i drugi složili da „strada“ upravo Zagrebačka ulica jer i za nju su se borili. I tu je ta ogromna razlika između njih i onih koji se danas pozivaju na antifašističke vrijednosti, baš kao što su se jučer pozivali na „nož, žicu, Srebrenicu“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: NASA