Ožujskom do prije izvjesnog vremena stvarno nije trebala nikakva dodatna vrijednost da bi ga prisebno lice, ako mu nisu baš svi okusni pupoljci utrnuli od alkohola, odbilo piti. No, potom je Zagrebačka pivovara uložila u takvu gnjusnu reklamnu kampanju da je debata za šankom o njezinoj društvenoj prihvatljivosti uskoro postala ekskluzivnim političkim sporom. Karlovačko, drugo od dva domaća piva nacionalnog dometa, bilo je i ostalo taman toliko, ne više, kvalitetnije i okusom i propagandom, da se činilo kako treba zdušno potrošački navijati za njega već ukoliko je pilcu iole stalo do univerzalne društvene pravde, a i do boljeg šmeka. S tim da nipošto ne treba između lijevog političkog izbora i prepoznavanja dobrog okusa stavljati i očekivati nekakav znak jednakosti. A kao što bismo, pak, mogli inzistirati za odnos između lijeve politike i dobrog ukusa. I ako se već piti mora, neka to bude društveno angažirano pijanstvo.

I ako se već piti mora, neka to bude društveno angažirano pijanstvo

No, jedan gutljaj dalje, Karlovačka pivovara otpadnim plinovima ubi psa i čovjeka, tim redoslijedom, i zatim se stade ponašati u javnosti tako da se bojkot Karlovačkog piva učas nametnuo za imperativ. U određenom dijelu gore naznačene publike istodobno se otvorio prostor za simpatično lokalno, novije pivo iz Pazarišta kod Gospića, što je poduzetnički nerv znao iskoristiti, makar nauštrb kakvoće. Velebitsko pivo tako je figuriralo do, evo, prekjučer, e da bi ga tad sam njegov vlasnik strmoglavio u bezdanopćeg zaprepaštenja s pokretom otpora u središtu, izjavom kakva bi samo eventualno spadala u repertoar jednog Ožujskog, i to tek kad bi marketingaši bili krajnje iskreni, što je nadaleko nemoguće.

Velebitsko pivo sam njegov vlasnik strmoglavio je u bezdan

I, dakle, što sada da pijemo? Tamo poneki Zlatni Pan ili Staro češko, vamo gdjekad Favorit ili Vukovarsko, no sve uvjetno i mjestimično, slaba pokrivenost signalom. Da bar ima Osječkog dalje od rodne mu županije, pa da podržimo radničku borbu što se tamo, kakva-takva, ipak odvija godinama. Jer, uostalom, nastojimo podržati i zaštititi domaćeg proizvođača, te osujetiti generalnu ekonomsko-političku orijentaciju u korist trgovaca-uvoznika. Jer, uostalom, pitanje izbora za šankomtakođer jest važno političko pitanje, naročito kad je riječ o artiklu tako uvjerljivo široke potrošnje, i mjestu radnje s reputacijom društvene tribine bez premca.

Da bar ima Osječkog dalje od rodne mu županije, pa da podržimo radničku borbu što se tamo, kakva-takva, ipak odvija godinama

Hrvatska, ponosita na ime svoje vinarske tradicije, vinske kvalitete i izbora, međutim, piva natače u grlo preko četiri puta više, a nema etikete koja može na većem dijelu tržišta zadovoljiti, u nekoj pristojnoj mjeri, spomenute kriterije i okusa i ukusa. Pa, kako onda podržati domaću industriju? Na to pitanje, da iskapimo i tu kriglu gorčine, morat će si odgovoriti svatko ponaosob; nema nam bijega doli u gadno pijanstvo i rezignaciju. Samo se prisjetimo klasičnoga roditeljskog upozorenja i pazimo da nam netko nešto ne ubaci u piće. Nešto gore od kemijskih supstanci - neku zlu ideju.

Lupiga.Com