Uz Radost i Modru lastu, dječje časopise koji se čitaju u osnovnim školama, i danas je brojnim generacijama u pamćenju ostala revija Smib. Prvi broj izišao je davne 1970. godine, dakle prije točno 45 godina. Odabirom zanimljivih sadržaja i originalnim pristupom određenim temama, kažu u uredništvu, Smib nastoji biti dopuna školskog programa. Nastao je na tradicijama Smilja, dječjeg časopisa koji je izlazio od 1873. do 1945. godine, te Bosilja koje je tiskano od 1864. do 1868. godine, a namijenjen je učenicima od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, ali i djeci starije vrtićke dobi te djeci i odraslima koji pohađaju specijalne škole.

Današnjim Smibom prevladavaju slikovni materijali koji svoj motiv vide u poticanju mašte mladih čitatelja. Već na prvo otvaranje novina, vidjet će koliko se koriste ilustracije, dok se uz intervjue i putopisne reportaže više koriste fotografije. Uz štivo o životinjama, određeni dio svijeta ili Hrvatske, tekstovi su oplemenjeni nekim malim detaljem, mini-stripom, ilustracijom ili enigmatskim zadatkom. U obradi općenitijih tema ili uz objavu pjesme i priče, nastoji ih se prikazati isključivo ilustracijom. Neka duplerica ponekad izgleda kao slikovnica, ali je novinarski sadržaj maštovito posložen uz pomoć ilustracija.

Smib i njegova starija sestra Modra lasta (FOTO: olx.ba)

Kao bitan pokretač časopisa, oduvijek je bio moment igre, uz jasno primjetnu tendenciju raznih priloga u kojima se djecu potiče da sami kreiraju nešto. Novost koju je prije desetak godina uvela glavna urednica Snježana Marić, je umatanje u PVC svakog broja Smiba uz poklanjanje kreativnog dara odgojnog karaktera, koje uglavnom sami osmišljavaju i proizvode. Školska knjiga tiska razne društvene igre, slagalice, mobile i karte, dok katkad rezanje ili formiranje dara uključuje i poziv na angažman roditelja, u skladu s poteškoćama s motorikom i atrofijom današnjih klinaca, kao obilježju čitave nove generacije.

„Svjesni smo da današnje generacije često više ne znaju držati ni škare, ni olovku, niti ključeve, o tome mislimo pa zato i radimo te stvari. Imamo i dosta labirinata i enigmatskih zadataka koji će potaknuti razumijevanje i percepciju prostora. Polazimo od pedagoških standarda, nije ništa slučajno u Smibu, niti stihijski, o svemu se promišlja i kad se koncipira svaka školska godina, neki se novi detalj uvijek dodaje, ali se i točno zna zašto se nešto dodaje ili mijenja. Već sada znamo da ćemo u novoj školskoj godini Smib dodatno razigrati s ministripovima i dijalozima, jer imamo povratne informacije koje kažu da je to dobro i potrebno“, objasnit će Marić planove časopisa.

Popis autora koji su svojim djelovanjem obilježili Smib, kroz razdoblje od proteklih četrdeset godina, uistinu je dugačak, a ovdje ćemo nabrojiti samo neke - Tito Bilopavlović, Ivica Bednjanec, Dubravko Mataković, Zvonimir Balog, Rozalija Ovčar, Đuro Maričić, Milena Benini, Svebor Vidmar, Jadranka Čunčić Bandov, Tomislav Zlatić, Nada Mihaljević, Koraljka Beker … Danas i posljednjih godina časopis surađuje i s etabliranim pjesnicima i piscima, kao i ljudima koji su po prvi put pjesmu ili priču objavili u Smibu.

„Rado dajemo priliku novima i mladima, među kojima ima mnogo učitelja i učiteljica, odgojiteljica, čak i nekih roditelja, koji nam se potiho usude nešto poslati. Među tim se radovima često nađe dobrih i kvalitetnih, prikladnih za objavu u Smibu, radova koji prate nastavni plan i program, jer Smib je časopis koji se distribuira isključivo po školama pa pazimo da svi sadržaji, pa tako i poezija i proza, budu prikladni za Smib i da imaju odgojne elemente. Učitelji dobro znaju što bi im koristilo u radu i nastavi, pa od njih često i dobijemo najprikladije radove“, reći će glavna urednica Smiba. Tako primjerice, dugogodišnja suradnica Marica Milčec, odgojiteljica koja svaku priču isproba u praksi prije nego je pošalje u Smib, šalje vrlo šaljive priče, tematski vezane uz građanski odgoj.

"Morali smo negdje naći prostor gdje ćemo te troškove smanjiti, nažalost, dio se dogodio nauštrb nekih ilustratora" - Snježana Marić (FOTO: os-odra-zg.skole.hr)

„Broj vanjskih suradnika malo se smanjio, prije svega se to odnosi na ilustratore, ali pjesnika i pisaca nema manje, samo se pojavljuju neki novi“, podsjeća Marić, koja obnaša funkciju glavne urednice posljednjih deset godina, a na to radno mjesto došla je nakon godina provedenih u novinarstvu.

„Činjenica je i da se honorari isplaćuju po objavi, a mi radimo dosta unaprijed, tako da nekim slobodnjacima to baš i ne odgovara pa su odustali od suradnje“, primjećuje. Recesija je Školsku knjigu, kao i ostale izdavače, okrenula jeftinijim izvorima ilustracija i fotografija – to su poznati svjetski servisi poput Dreamstimea i Shutterstocka. Cijena papira i tiska posljednjih se godina povećala, no cijena Smiba nije se mijenjala. 

„Morali smo negdje naći prostor gdje ćemo te troškove smanjiti, nažalost, dio se dogodio nauštrb nekih ilustratora kojih je prijašnjih godina bilo mrvicu više“, objašnjava Marić. Na upit zašto je, primjerice, prekinuta suradnja s autorom i tad već 20-godišnjim suradnikom Igorom Rajkijem, nakon što je 2011. godine dobio nagradu „Grigor Vitez“, ustvrdit će da nakon toga nije ponudio zanimljivih priloga.

Veliki dio stranica Smiba su stripovi i zahvaljujući tom se listu generacije i generacije klinaca danas upoznaju s njim. Tako je tu već gotovo 30 godina „Durica“, autora Ivice Bednjanca čiji rad nastavlja njegov sin. Prema podacima s terena, to je najčešće glavni adut Smiba koji djeca rado pročitaju kao pogođeni format, kao i knjigu „Durica“ koja se jako puno posuđuje i voli se bezuvjetno, kao pogođeni sadržaj koji djecu motivira. Osim Bednjanca, tu je i Dubravko Mataković i strip „Super Di“ koji je već predpubertetski, malo prilagođeniji, za treći i četvrti razred.

„To su sve krasni ljudi s kojima surađujemo. Imamo stripove za različitu dob. Kako smo časopis za djecu od pet do deset godina, tako imamo strip bez riječi, 'Smibić', Ivana Prlića i Darija Kukića, koji je izvrstan za malene koji tek uče čitati“, kaže Marić. S manje teksta i malo kadrova je „Dado i Čimičko“ Ivana Prlića i Branke Hollingsworth. Ivana Guljašević radi znanstvene stripove, u rubrici u kojoj Smib surađuje s dr. sc. Leom Kukoč-Modun s Kemijsko-tehnološkog fakulteta u Splitu na projektu „Znanstvena školica“ kojeg je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, a u koji je uključen i strip.

U Smibu su svjesni da će djeca, osobito malo stariji čitatelji, kad god mogu, posegnuti za smartphoneom, tabletom ili računalom (FOTO: pixabay.com)

Smiba ipak nema u novim medijima, niti je prisutan na internetu, osim elementarne obavijesti na mrežnoj stranici Školske knjige. Facebook ne misle ni imati, pridržavajući se dvaju pravila: prvog, da djeca do 13 godine, zakonski, odnosno prema pravilima Facebooka, ne bi smjela moći otvoriti profil, a drugo, da časopis djeci pomaže u svladavanju čitanja, a kako je Smib namijenjen djeci od pet do deset godina, smatra se da će uz pomoć časopisa, osobito početni čitači, prvašići, kvalitetnije naučiti čitati reviju koju drže u ruci. 

„Svjesni smo da će djeca, osobito naši malo stariji čitatelji, kad god mogu, posegnuti za smartphoneom, tabletom ili računalom, bilo samostalno ili u igri s roditeljima. Zato već devet godina uz Smib povremeno darujemo i CD s igricama i crtanim filmovima, kao isključivo naš proizvod. Igrice na njemu i crtani filmovi su autorski i imaju odgojnu poruku, tako da pratimo sve što se događa“, pojašnjava Marić. Pretpostavku da „klinci ne vole čitati“, demantira priljev brda pisama koja upućuju na to da su čitatelji Smiba oduševljeni njegovim postojanjem i odabirom tema te načinom njihova oblikovanja.

„Koliko god možemo, nastojimo djecu vratiti papiru. U Smibu ih kroz igru učimo nove stvari, malo ih 'varamo' na neki način pa ni ne shvate koliku su količinu teksta zapravo pročitali. Znamo da treba izbjegavati 'kobasice' od tekstova, one koji su dosadni, pa tekstove razlomimo, dodamo mini-stripove, šaljive dijaloge, dopunimo ih s enigmatskim igrama i slično, što su male 'navlakuše' koje djecu nesvjesno navedu na čitanje. Smišljamo i zabavne igre 'tražilice' koje ih navode na to da trebaju pronaći nešto skriveno u Smibu, prijeći nekoliko stranica dalje, ovdje naći ovo, ondje ono, nekako ih na taj način tjeramo da se nesvjesno igraju kroz cijeli časopis i da ga iznova cijelog listaju“, optimistično će Marić.

Prema pravilniku Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, odnosno Agencije za odgoj i obrazovanje, časopisi, pravopisi, rječnici i gramatike se ne smatraju pomoćnim nastavnim sredstvima. Tako Smib i Modra lasta nemaju posebnu preporuku. Međutim, određena potpora iz ministarstva stiže već nekoliko godina kako bi učiteljima Hrvatske nastave u inozemstvu osigurala Smibove i Modre laste koji im pomažu u radu s djecom u hrvatskim dopunskim školama, koje se nalaze ne samo u Europi nego po cijelom svijetu. Budući da djecu danas od malih nogu uče da budu dobri članovi potrošačkog društva, na tržištu dječjeg štiva velika je konkurencija.

Durica je u Smibu već gotovo 30 godina (FOTO: Wikipedia)

Za mišljenje o tomu koliko današnja djeca čitaju Smib u odnosu na izdašnu medijsku konkurenciju, od takozvanih medija s kioska do multimedije, Lupiga je zamolila Vesnu Schroedl, knjižničarku iz Osnovne škole Dr. Ivan Merz iz Zagreba. Smib se za svoju poziciju na tržištu, istaknimo pri tom da ona za njega nije nimalo ravnopravna, pokušava izboriti najrazličitijim didaktičnim sadržajima.

"Ja sam pripadnica starije generacije te mislim da je Smib najprimjereniji djeci od svega onoga što se dosad nudi", jasna je Schroedl. 

„Ako je njima nešto atraktivno, to ne znači da i vrijedi... Smib je uvijek bio edukativno-zabavni časopis i bila bi velika šteta da se on ugasi ili da ga istisnu iz uporabe i interesa mladih čitatelja, dok im drugi podilaze, sadržajima, raznim igricama kako bi ih se privuklo. Možda nije tržišno konkurentan, ali je najbliži onome što bi i trebao biti časopis za djecu“, ističe.

Njenu izjavu prekida početak školskog zvona, dok sjedimo u potkrovlju na četvrtom katu zgrade na Ulici Račkoga. Nažalost, znamo kako to izgleda u praksi, sve je manje interesa za časopise što je bila temeljna vrijednost za nakladnike. I ona i njene kolege, s kojima smo razgovarali tijekom pripreme ovog teksta, ističu da tek nakon inzistiranja ili molbe, djeca posegnu za nekim časopisom, a najprije za iPhoneom, računalom, enciklopedijama, knjigama rekorda svih vrsta...

Novost u Smibu su intervjui s vrhunskim hrvatskim sportašima koji su djeci uzor, i za koje su sami poželjeli da ih se ugosti (FOTO: skolskiportal.hr)

Prema povratnim informacijama, koje najčešće stižu e-mailom na Smibovu adresu i to od roditelja koji se listu javljaju sa sugestijama i pohvalama, koji put i s nekom pokudom, može se zaključiti da su roditelji zadovoljni – upravo zato se i odlučuju za Smib. Djeca su privučena na čitanje, a da nisu uopće svjesna da su puno toga pročitala. Na kopernikanski obrat u prosvjeti koji je nastupio u posljednjih desetak i više godina, otkako su profesori prvo izgubili ugled u učionicama, a zatim strukturnim rezovima postali i potplaćenom radnom snagom, upućuje nas i Snježana Marić, pročitamo li tako između redova njezinu izjavu. Djeca više ne konzumiraju sadržaje namijenjene njima, već očito one za odrasle. 

„A nudimo im ne samo literarne radove, nego i novinarske forme i teme. Mi ih zapravo pripremamo i odgajamo za buduće čitače koji će znati prepoznati kvalitetan časopis, zato imamo i novinarskih sadržaja puno više nego naša konkurencija. Naravno da ne očekujemo da djeca u toj dobi prepoznaju vijesti, izvještaje, putopisne reportaže, intervjue ili druge novinarske forme, ali imamo ih, i smatramo da će ih u kasnijoj dobi djeca znati prepoznati“, poučno će Marić. Primjerice, novina u ovoj reviji su intervjui s vrhunskim hrvatskim sportašima koji su djeci uzor, i za koje su sami poželjeli da ih se ugosti u Smibu. To su zaista najpoznatiji, poput Luke Modrića, Ivice Kostelića, Sandre Perković, Marija Mandžukića, Marina Čilića, Domagoja Duvnjaka i mnogih drugih. Ti razgovori daleko su od bilo kakvih skandala, već se drže djeci bliskih tema najdražih crtića, bajki ili knjiga koju su rado čitali u djetinjstvu, ali i pitanja kako im je bilo u školi i kako danas žive te kakav je, naposljetku, njihov sport. Osim nogometa, rukometa i tenisa, prikazani su i takozvani manji sportovi poput samostrela, jedrenja, odbojke, taekwondoa i inih u kojima također ima vrhunskih sportaša čija će poruka biti korisna djeci.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".