Sada, kad se oko rehabilitacije Draže Mihailovića slegla ona inicijalna medijska prašina, i kad su o slučaju svoje rekli političari, analitičari te drugi kreatori javnoga mnijenja, zanimljivo je bilo čuti što o svemu kažu povjesničari, koji se godinama profesionalno bave ovim temama. 

Kontaktirali smo nekoliko predstavnika struke iz Srbije, koji su uvjereni kako je ovakva presuda sasvim očekivana, i kako bi svaki drugi scenarij zapravo bio razlog za šok. 

Milan Radanović, autor knjige "Oslobođenje. Beograd, oktobar 1944." ističe kako je sudski epilog posljedica dvadesetpetogodišnje normalizacije, rehabilitacije i povijesne viktimizacije ovog ratnog zločinca i pokreta pod njegovim zapovjedništvom. Kampanja se, kaže, provodila na izvaninstitucionalnom, medijskom i kvaziznanstvenom revizionističkom planu, te skoro cijelo jedno desetljeće i na planu državnih institucija i službene politike sjećanja. Premda je, ističe, Miloševićev režim omogućio medijsku i političku afirmaciju i glorifikaciju ideologije i povijesnog nasljeđa četničkog pokreta, u cilju nacionalne homogenizacije i dobivanja podrške za ratove u Hrvatskoj i Bosni, smatra kako je službena afirmacija Mihailovićevog pokreta i njega samog, započela 2002. godine, za vrijeme liberalne vlade Zorana Đinđića.

"Na taj način aktualni režim difamira državu koja je stajala iza hvatanja i osude Mihailovića, odnosno ideologiju pokreta koji je obnovio Jugoslaviju nakon rata" - Milan Radanović (FOTO: Lupiga.Com)

"Sve je krenulo objavljivanjem novih udžbenika za povijest u kojima su pojedini predstavnici revizionističke historiografije dobili priliku da plasiraju neznanstvene teze vezane za povijest Drugog svjetskog rata na tlu Jugoslavije", kaže nam Radanović, podsjećajući da je potom kroz naredno desetljeće došlo do izglasavanja više zakona, poput Zakona o rehabilitaciji, zahvaljujući kojima je omogućena rehabilitacija protagonista i suvremenika Drugog svjetskog rata na tlu Srbije. Dodatni institucionalni napor ka afirmaciji, ali i viktimizaciji Mihailovićeve povijesne figure, država je učinila 2009. godine osnivanjem Državne komisije za utvrđivanje okolnosti pogubljenja generala Mihailovića, koja je imala zadatak utvrđivanja njegovog pogubljenja i pronalaska zemnih ostataka, kako bi se markiralo centralno mjesto „komunističkog zločina“ u Srbiji.

"Mediji su 11. lipnja 2011. godine pompozno izvijestili da je odgonetnuta najčuvanija tajna u modernoj povijesti Srbije i da je pronađen Dražin grob. Ovaj spektakl je nakon izvjesnog vremena doživio svoj groteskni epilog budući da je Institut za sudsku medicinu izdao priopćenje u kome je navedeno da pronađene kosti nisu ljudskog podrijetla", podsjeća Radanović. Utoliko, kaže, recentna rehabilitacija Mihailovića predstavlja jasan kontinuitet desničarskih, neoliberalnih vlada od 2000. godine do danas, u pogledu kreiranja i sprovođenja tzv. historijske politike, budući da mu je teško povjerovati da je sudska presuda donesena bez konzultacija s pojedinim pripadnicima vladajuće nomenklature. Što se tiče aktualne vlade, ovaj povjesničar smatra da Mihailovićeva sudska rehabilitacija prvenstveno predstavlja doprinos vladajućih struktura mehanizmu medijske manipulacije.

"Kolaboracija Draže Mihailovića se slavi kao patriotski gest u korist stanovništva" (FOTO: Facebook)

"Jedna nesposobna i antinarodna vlast, na čelu sa SNS-om, koja svakodnevno provodi nepravdu nad ogromnom većinom stanovnika Srbije, poput sličnih tranzicijskih vlada ne čelu sa strankama DS i DSS, pokušava sugerirati kako je ispravila višedesetljetnu povijesnu nepravdu, proglašavajući generala Mihailovića neosuđivanim – uslijed pravnih manjkavosti sudskog procesa na kojem je Mihailović s pravom osuđen na smrt. Na taj način aktualni režim difamira državu koja je stajala iza hvatanja i osude Mihailovića, odnosno ideologiju pokreta koji je obnovio Jugoslaviju nakon rata i omogućio funkcioniranje daleko pravednijeg društva nego što je to slučaj s društvom u kojem obitava i životari stanovništvo Srbije u posljednjih 25 godina, odnosno u četvrt stoljeća kapitalističke tranzicije", kaže Radanović, dodajući kako proceduralne manjkavosti samog sudskog procesa Mihailoviću ipak ne mogu neutralizirati povijesne činjenice o njegovoj zapovjednoj odgovornosti za zločine i kolaboraciju s okupatorima, jer je previše materijalnih dokaza koji jasno ukazuju na to.

Prema mišljenju Krunoslava Stojakovića, doktoranda pri katedri suvremene povijesti na Sveučilištu u Bielefeldu, sudska presuda o pravnoj rehabilitaciji Mihailovića samo je formalna potvrda hegemonijskog diskursa unutar Srbije koji odavno tvrdi da su u toj zemlji postojale dvije forme antifašizma – ravnogorski i partizanski.

"To što je ideologija četništva u svojoj biti rasistička i represivna ne igra skoro pa nikakvu ulogu u javnim raspravama; to što su četničke formacije klale po Sandžaku, Bosni i Dalmaciji ne ulazi u ozbiljno razmatranje; kolaboracija Draže Mihailovića se slavi kao patriotska gesta u korist stanovništva", kaže Stojaković, napominjući kako je na tom mitu radio te i dalje radi ne samo desni ekstremistički blok, nego i dobar dio „druge Srbije“ i liberalne historiografske i publicističke struke, vođene "borbenim antikomunizmom". Pritom podsjeća kako je prije sudske odluke beogradski povjesničar Predrag Marković, kao standardni predstavnik srpske, liberalno-antikomunističke historiografije, na tribini povodom 70 godina od kraja Drugog svjetskog rata izjavio da se o četnicima ne može pričati kao o jednoj vojsci, jer da je to bila samo „konfederacija labavih seoskih policija, a svaki vođa imao je svoju politiku“, što je zaključio sljedećom rečenicom: „S antifašizmom je problem što je morao biti samo crvene boje, a očigledno je u ratu bilo raznih boja antifašizma“.

"Na tom mitu radio te i dalje radi ne samo desni ekstremistički blok, nego i dobar dio 'druge Srbije' i liberalne historiografske i publicističke struke, vođene 'borbenim antikomunizmom'" - Krunoslav Stojaković (FOTO: rosalux.rs)

"Izjava poput ove, donesena kao prilog 'objektivnoj historiografiji', lišenoj ideoloških podjela, u mnogo većoj su mjeri odredile političko-ideološku pozadinu sudske odluke o rehabilitaciji nego što je to mogao ikad učiniti Vojislav Šešelj i Srpska radikalna stranka", kaže za Lupigu Stojaković.

S time se slaže i dr. Milovan Pisarri, član Foruma za primijenjenu istoriju iz Beograda, koji ističe kako su pripadnici desnice na margini vjerojatno najsretniji ishodom ove parnice, ali da ovo treba sagledavati kao trijumf jedne druge Srbije.

"U pitanju je pobjeda demokratske, liberalne i antikomunističke Srbije, koja je na taj način postigla veliki rezultat na putu za konačno pronalaženje svojih povijesnih i političkih korijena. Sada nitko neće moći Mihailovića smatrati izdajnikom, zločincem i kolaboracionistom, jer se po službenoj verziji borio protiv fašizma. S druge strane, sudska odluka mu je vratila čast i priznanje da se borio i protiv komunizma, i da je na kraju bio upravo žrtva komunizma", kaže Pisarri, te dodaje da je takav epilog u potpunosti u skladu sa službenom politikom EU i SAD-a, kojom se izjednačavaju svi totalitarizmi i afirmira liberalna demokracija kao jedini put za čovječanstvo.

"Uostalom, zar nije medalja koju je Truman posthumno dodijelio Mihailoviću u ožujku 1948. godine - a to je za mnoge danas dokaz da je on bio antifašist - upravo čin kojim je američka administracija, u prvim teškim trenucima Hladnoga rata, rehabilitirala antikomunističkog borca i njegov pokret u cilju da se pridobije sve moguće saveznike u potencijalnom američko-sovjetskom ratu", pita se Pisarri, podsjećajući na činjenicu da su poništavanjem presude iz 1946. godine Mihailoviću vraćena sva građanska prava, pa tako i pravo na konfisciranu imovinu. To u prijevodu može značiti da potomci onih koje su osudili komunisti zbog zločina, suradnje s okupatorom i slično, mogu dosta lagano dobiti rehabilitaciju i automatsko pravo na imovinu svoga pretka.

"Trumanova medalja Mihailoviću za mnoge danas dokaz da je Draža bio antifašist" - Milovan pisarri (FOTO: Medija centar Beograd)

"Potomci osuđenih folksdojčera, mađarskih fašista, srpskih kvislinga i svih oni koji su, na primer, od vlasti 1941. i 1942. godine 'legalno' kupili imovinu pobijenih Židova, moći će bez problema predati zahtjev za restituciju. Jer, i oni sigurno nisu imali 'fer suđenje'", sarkastično će Pisarri.

Srpski premijer Aleksandar Vučić zasad je izbjegao javno komentirati sudsku odluku, sugerirajući tek da je vrijeme da se građani ove države okrenu budućnosti i prijeđu preko ideoloških podjela. Takav diskurs Pisarrija podsjeća na ideju o pomirenju koju je u Španjolskoj promovirao Francisco Franco, i čija je metodologija, kaže, oživjela u Hrvatskoj u svrhu građenja nacionalnog antifašizma.

"Službena politika je uspjela ujediniti revidiranu ili falsificiranu ustašku prošlost i nacionalizirano sjećanje na Narodnooslobodilačku borbu Jugoslavije. Na tom istom putu je napokon i Srbija: četnici pročišćeni od zločinačke prošlosti plus nacionalizirano sjećanje na NOB jednako je današnji antifašizam u Srbiji", konstatira Pisarri. Kada je riječ o regiji, ova odluka prema njegovom mišljenju neće imati prevelik utjecaj na međudržavne odnose, ali će je, drži, nacionalističke političke grupacije koristiti za svoje potrebe.

"Predsjednica Republike Hrvatske je u tom smislu najbolji primjer: već je izjavila da neće dozvoliti reviziju povijesti. To zvuči morbidno, ako uzmemo u obzir da je predstavnik nacionalističke stranke koja od samog osnivanja koketira s ustaštvom. Izjava je, međutim, istovremeno vrlo logična, jer je upućena prvenstveno aktivnim i potencijalnim biračima HDZ-a", ističe ovaj povjesničar, dodajući kako je u BiH drugačija situacija, budući da se tamo Mihailovićevi simpatizeri nalaze na vrlo visokim položajima u politici i kulturi, baš kao i u Srbiji. 

Upravo zbog navedenih razloga drži da raskrinkavanje revizionizma kroz dokazivanje stalnih prijevara revizionista treba biti neprestana aktivnost svih onih koji imaju nekakvu društvenu odgovornost, prvenstveno predstavnici akademske zajednice. Istovremeno je, smatra, potrebna dublja analiza političkog sistema koji rehabilitaciju dozvoljava i koji prema njegovom mišljenju svakako nije samo srpskog ili balkanskog podrijetla, niti se ograničava na nacionalizam.

"Još jedanput trebamo stati i zapitati se što je točno neoliberalizam", zaključuje Pisarri.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: rts.rs