Zagrebačka kazališna publika mogla je, barem na trenutak, u protekla dva-tri mjeseca, osjetiti kako diše i čime se hrani kazalište u susjedstvu: Ljubljani, Novom Sadu i Mariboru. Iz slovenske metropole stigao je u veljači Shakespearov „Othello“, iz vojvođanske prijestolnice drama „Je li bilo kneževe večere?“ Vide Ognjenović, a iz ne tako davno europskog grada kulture Maribora predstava „Opasne veze“ Choderlos de Laclosa u dramatizaciji Christophera Hamptona.

Kazališni su to projekti nedvojbeno ozbiljnih namjera, potpuno različiti u pristupu i načinu inscenacije, no jedno im je zajedničko - sva tri istražuju gradbeno tkivo dramskog predloška postavljajući relevantna kazališna pitanja unutar materije kojom se bave, ali i šire, dotičući se dometa i granica do kojih jedna kazališna predstava može ići, potom na djelu su osobeni redateljski rukopisi: Jernej Lorenci, Vida Ognjenović i Aleksandar Popovski te, najzad, ali nikako manje važno, sve tri predstave odigrane su majstorski, bilo da je riječ o glumi pojedinca ili ansambla u cjelini.

Predstava je vrlo minuciozno istraživanje fenomena zla, kako se rađa, širi i buja ... (FOTO: mgl.si)

Jernej Lorenci nije strano ime u zagrebačkim kazališnim krugovima, prije nepunu godinu dana postavio je vrlo zapaženog „Tartuffea“ Jean-Baptiste Poquelin Moliera u Zagrebačkom kazalištu mladih. „Othello“ je za njega: „igra o ljudima i o tome kako lako utječemo jedni na druge, koliko smo ranjivi, ali i kakvi smo kada hoćemo raniti drugoga“. Naravno, predstava je i vrlo minuciozno istraživanje fenomena zla, kako se rađa, širi i buja, gdje su mu korijeni, čime se hrani, kako nas obuzima i preuzima. Na momente je to anatomski precizna vivisekcija čovjeka zahvaćenog samo jednom mišlju, samo jednim ciljem: kako uništiti drugo biće, odnosno sva druga bića koja mu se nađu na putu. Lorenci kaže: „Zlo nužno mora biti konkretno... Zlo je po meni nešto što je duboko usađeno u našu bit, naš fizis, naš konkretan duh i emociju, zato je neodjeljivo od svega onog tu i sada, znači od našeg mesa, ćelija, krvi, sperme, od svega što jesmo. Ono ne postoji načelno, uvijek se mora baviti nečim konkretnim...“

Jago je, naravno, lik kroz kojeg će se sve to, vrlo dosljedno i bjelodano, od početka do kraja prikazati i približiti gledatelju. Jago je redateljev alter ego, on preuzima u svoje ruke redateljsku palicu, on od prve minute dominira i vodi igru, baš kao što je to svojedobno primijetio slavni šekspirolog i vrsni teoretičar, ali i praktičar teatra Jan Kott: „Jagi nije dovoljno da pripremi tragediju, on je hoće što više razigrati, svima naokolo dijeli uloge i na kraju i sam nastupa u njoj. Jago je pakleni redatelj. Razlozi takvom njegovom djelovanju su raznoliki i skriveni, ali su njegovi intelektualni razlozi jasni i precizni.“

Ta paklena spirala zla ono je što vam Lorenci, kroz Jagu, dočarava na pozornici. Zaneseno i s punom uživljenošću u taj pakleni plan igra ga veliki slovenski glumac Primož Pirnat, a Lorenci će se poigrati i s kazališnom iluzijom, dozvoliti i tehničkoj ekipi da dade svoj obol predstavi, promijenit će još mnogo toga tokom izvedbe, no Jago će ostati najvažniji lik, poput neke inkarnacije zla na sceni, ali i u našim životima kada počesto dozvolimo da zlo preuzme moć i vlast nad nama i kada činimo stvari kojih se poslije sramimo. Lorencijev „Othello“ Mestnog gledališča ljubljanskog znakovit je, suvremen i vrlo promišljen pristup bardu svjetskog kazališta, komad u kojemu se itekako, danas, možemo pronaći.

Kad dozvolimo da zlo preuzme moć i vlast nad nama (FOTO: mgl.si)

Velika pak ansambl-predstava, sa sjajnim Borisom Isakovićem u glavnoj roli stigla je iz Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Autorica teksta „Je li bilo kneževe večere?“ koji se igra već godinama, ujedno je i redateljica Vida Ognjenović, poznato ime srpske dramske literature u regiji. Vrsna je to praktičarka i znalac kazališnih zakonitosti, posebno na planu režije, koja kroz povijesne događaje u nekadašnjoj Srbiji, u stranačkim previranjima i sukobima, posredstvom mitoloških opsjena i obmana što sežu još od Boja na Kosovu, tka izuzetno bogatu i raznobojnu fresku društvenog, političkog i kulturnog bića Srbije na prekretnici iz ruralne, zaostale, male zemlje na Balkanu u modernu, suvremenu, demokratsku zajednicu.

Sva sila likova s historijskim pedigreom uz pripadajući folklor i nužnu pratnju svjedoči u ovoj izuzetno razigranoj i povijesno utemeljenoj kazališnoj priči da se u mnogim segmentima društvenog, a napose političkog života nismo mnogo odmakli u posljednjih 100-150 godina. Središnje  mjesto dramske radnje, to dramsko čvorište, Vida Ognjenović smješta oko priredbe kojom bi se obilježio veliki jubilej: pet stoljeća od Kosovske bitke, i to je trenutak kada će sve zablude i maske pasti, kada se spoznaje pravo lice svakog od protagonista i kada više ništa neće biti isto ili kao prije.

Mitološke opsjene i obmane sežu još od Boja na Kosovu (FOTO: snp.org.rs)

Stari znanac hrvatskih pozornica,redatelj Aleksandar Popovski, upravo mu u Satiričkom kazalištu Kerempuh igra predstava „Živio Harms! Čuda postoje!“, vrlo začudan i na momente intrigantan kolaž na tragu „besmislica“ ruskoga pisca i dramatičara, autora čudesnih malih formi Daniila Harmsa, na daske Drame mariborskog Slovenskog narodnog gledališča postavio je prije dvije godine „Opasne veze“ P.A.F. Choderlos de Laclosa, sjajnu predstavu što je na Cvjetnicu igrala u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Čuveni epistolarni roman iz 1782. godine engleski će dramatičar, scenarist i redatelj Christopher J.Hampton, dva vijeka kasnije, adaptirati i dramatizirati, odnosno uvesti na velika vrata u život kazališta, a ovo djelo, u najrazličitijim verzijama i preradbama, postat će slavno i na filmskom platnu, kao mjuzikl, ali i kao opera.

„Opasne veze“ tu slavu i izuzetnu pažnju te dobar prijem kod kazališnih, filmskih i muzičkih autora zavrijedit će prije svega uzbudljivošću materije na kojoj počivaju, do tada nezabilježene u tom omjeru i opsegu. Ono što kod ovog književnog, a potom i dramskog predloška jeste toliko intrigirajuće i gotovo sablažnjivo, mada sam roman nikada nije bio službeno zabranjen, jeste način na koji glavni protagonisti koriste gotovo demonske igre ljubavnih zavođenja, kako se služe tim nemjerljivim i nespoznatim moćima zavođenja tokom ljubavne igre u kojoj ljubav sama nije u prvom planu. Ona se, naime, cijelo vrijeme fingira, zamjenjuje se strašću kako bi se pobijedilo i osvojilo drugo, u tom momentu nemoćno biće, odnosno kako bi ga se podčinilo sebi zavodeći ga i uvjeravajući da je voljeno. A kada se u tome uspije, jer plan tog zavođenja ne trpi poraze i promašaje, to sada već skrhano biće jednostavno se odbaci, napusti, odgurne poput nečega što je poslužilo svojoj svrsi i sada kada postaje nepotrebno i neuporabljivo, jer cilj je postignut, prepušta ga se propasti, nestanku, smrti.

Naravno, u tim igrama zavođenja uvijek sudjeluje i treće lice čiji su motivi često sasvim druge prirode, kao što je to osvetoljubivost, zavist, povrijeđenost, taština, što samo upotpunjuje ocjenu o ovom djelu kao briljantnoj razradi ljudske opakosti i zla koje pod plaštom ljubavne igre razara sve ono dobro i plemenito u čovjeku. No, to nije sve, postoji uvijek ono ali, i lovac će postati žrtva, zavodnik upasti u vlastitu zamku ljubavi što je plete oko drugog bića, i on će na trenutak podleći toj klopci podmetnutoj drugome, i on će se zaljubiti smrtno, snaga ljubavi pokazat će svoje pravo lice i mada će sve već biti upropašteno i uništeno, mada izlaza niti spasa za žrtvu više nema, ni glavni akteri tih podmuklih smicalica i mutnih igara neće ostati pošteđeni, propast bića čijim su se životima i sudbinama tako frivolno i surovo poigravali i njih će povući u ponor nestanka i smrti, ostavljajući neizbrisive tragove očajanja i bola i u sopstvenim dušama.

Demonske igre ljubavnih zavođenja (FOTO: Tiberiu Marta)

Vikont de Valmont, odlična i prostudirana do samih krajnosti glumačka kreacija Branka Jordana, sa svim onim nijansama od ljubavne euforije i spoznavanja moći vladanja nad drugim bićem do uvida u vlastiti pad u zamku ljubavi i iskrenog kajanja za učinjeno, uz traženje, avaj prekasno, oprosta, uz Markizu de Merteuil, briljantna i duboko proživljena je rola Nataše Matjašec Rošker, što poput nekog bešćutnog pauka raspreda svoje ljepljive niti zavjera i stupica u koje lovi svakoga tko joj se nađe na putu, čas otjelotvorenje zla i strepnje, čas visprene i mudre žene svjesne da je to jedini način da uspije u svijetu kojim nadmoćno vladaju muškarci, a ona im se ne misli bespogovorno i bez borbe predati i pokoriti. Uz Gospu de Tourvel, koju filigranski točno i svakim nervom pogođeno igra Eva Kraš, prolazeći sve faze od prvih odbijanja ljubavnih ponuda do prve zaljubljenosti, nevinih zagrljaja i dvosmislenih pogleda do potpune, krajnje predaje drugom biću pa sve do surovog odbacivanja od strane tog istog voljenog bića, to su tri stupa na kojima Popovski gradi predstavu. Pritom se, bez zadrške, pouzdaje u njihovu glumačku snagu, talent, kreaciju i umješnost da nas uvedu, zavedu i provedu najneobičnijim zapletima ove vrlo sofisticirane i teatralne kazališne storije.

Popovski, istina, predstavu temelji najvećim dijelom na moći glumca da zavede gledatelja, on vrlo umješno prevodi ljubavno zavođenje protagonista u komadu na svakog pojedinca u dvorani. Dopušta mu da neprimjetno sklizne u salu, u gledalište, tu moć strasti da zavlada ljudskim dušama i nepovratno ih zavede, on projicira na publiku i time je, zahvaljujući izvanrednom glumačkom angažmanu, osvaja. Ali to nije sve, on nije samo puki zabavljač i kazališni opsjenar, iluzionist čije ćemo trikove zaboraviti čim izađemo iz teatra gdje ta magija djeluje. Naprotiv, njegovo čitanje ovog komada, naravno uz pomoć dramaturginje Jelene   Mijović, uvodi nas u svijet francuske aristokracije s konca 18. stoljeća, u neko čudno, predrevolucionarno vrijeme, nekoliko godina uoči pada Bastilje - vrijeme tako slično našem kada je jednom malobrojnom sloju ljudi dozvoljeno sve, oni mogu vladati i osjećajima, i strastima i sudbinama i životima drugih ljudi, a da pritom ti drugi nemaju ništa, osuđeni su na vječitu borbu za opstanak, njih, praktično, nigdje ni nema, oni ne postoje, izbrisani su, nestali u prijevodu. U takvome okruženju lako se može učiniti da nema ni ljubavi, kao što je nema ni danas, kako to u programskoj knjižici napominje Jelena Mijović: „Danas je ljubav skandal, tabu, primitivno čuvstvo, prezreno od intelektualaca, izgnano iz književnosti - o ljubavi se ne govori. Govori se o seksu, starenju, plastičnim operacijama, narkomaniji, alkoholizmu, o   novcu, o šizofreniji u obitelji, o umjetnoj oplodnji, o depresiji, homoseksualnosti, psihoterapiji... O ljubavi se ne govori...“

Na samom kraju pera postaju mačevi (FOTO: Tiberiu Marta)

A ipak, paradoksalno, junaci „Opasnih veza" upravo su od ljubavi stvoreni, tamo je ljubav razlog za život, tamo se od ljubavi umire, ljubav je sredstvo, ali i cilj, bez nje se ne može, ma kako se njome koristili, bilo kao Markiza de Merteuil, koja poučava: „Ljubav morate upotrebljavati, koristiti se njome a ne da u nju potonete kao u živo blato“, bilo kao Vikont de Valmont, na kraju komada, shvaćajući da je njegova toliko žuđena pobjeda zapravo njegov najveći, fatalni poraz: „Dao bih polovicu svojega života za sreću da bih vam mogao posvetiti tu drugu polovicu - vjerujte mi, samo nam ljubav prinaša sreću!“. O toj i takvoj ljubavi, i o zlu koje je uvijek tu negdje, u zasjedi, spremno da nas na prepad zauzme i osvoji, pripovijeda Popovski. Njegova scena - scenografija grupe Numen - sva je u velikim plohama. Zrcalima koja se neprestano okreću odražavajući trenutno duševno stanje lica, ali i njihove skrivene osjećaje, strahove, čežnje, bol i tugu, radost i suze. Prvi dio predstave igra se u bijelim kostimima (kostimografkinja Angelina Atlagić; koreografija Valentina Turcu), drugi u crnim, osim Gospe de Tourvel čija bjelina jedina ostaje neokaljana sve do tragičnog kraja.

Povremeno se odlomci iz romana čitaju na sceni, interpoliraju u samo dramsko tkivo predstave, postaju sastavni dio igre - snaga originala tog izvanrednog romana u pismima to dopušta, ta pisma slušamo i gledamo istodobno, mi jesmo u kazalištu, ali kao da prisustvujemo nekom teatraliziranom književnom skupu, a time ništa ne gubi ni teatar ni knjiga. Predstava počinje i završava nekom začudnom igrom kojom se nagoviješta i okončava sam scenski događaj: na početku glumci po zraku i po tim pokretnim ogledalima simbolički pišu velikim fazanovim perima, oni ispisuju u našoj mašti to što će nam sljedeća dva sata dočarati na pozornici svojom igrom i glumom. Na samom kraju ta pera postaju mačevi, ukrštaju ih u konačnoj borbi dobra i zla, Vikont i Markiza sada su već ljuti, žestoki protivnici, okorjeli u međusobnim borbama za prestiž u ljubavnim igrama moći, ta pera kojim su ispisivali ljubavne zgode i stradanja u pismima što su ih izmjenjivali sada su im presudila, njima se probadaju, njihovi životi uništeni su zauvijek.

Moć ljubavi opasna je i nepredvidiva ako se zloupotrijebi, ako se njome želi vladati nad drugim bićem, ako ga se želi poniziti, kinjiti i uvrijediti, ona se lako okrene protiv onoga koji to čini, lako ga uništi kao i njegovu žrtvu, kao da poručuje Choderlos de Laclos u pismima odaslanim prije više od dva stoljeća - a da ona mogu i danas svjedočiti o tim neuhvatljivim stranputicama ljubavnih zanosa i snatrenja pokazao je Aleksandar Popovski u svojoj interpretaciji tog znamenitog djela francuske književnosti druge polovine 18. vijeka.  

Tri različite predstave, tri umjetnička ansambla, tri redatelja i odlični glumci - eto što se dobije ako se znalački i bez velike pompe, uvažavajući teatar u punom značenju tog pojma, odškrine kazališni prozor u susjedstvo.

Lupiga.Com