Istina je da je Stjepan Đureković potpisao pet anti-titoističkih knjiga, ali je također istina da je od sedamdesetih bio plaćeni agent njemačkoga BND-a na menadžerskoj poziciji u INA-i. Zato recentno obrazloženje njemačkoga suda da je 1983. godine likvidiran zbog literarnoga delikta možda jest točno, ali još uvijek nije jedino moguće. Doista bi trebalo zaviriti u Đurekovićev njemački dosje da se vidi je njegovu strašnu sudbinu uvjetovala publicirana riječ koja prokazuje mračnu stranu tadašnje Jugoslavije ili neko muklo djelo koje je izravnije ugrozilo opstanak tadašnje države. I kojega njezinoga dijela. 

Jedina je nedvojbena činjenica da Đureković jest likvidiran po podzemnom političkom nalogu iz vrha Partije u provedbi tajne policije koja je u SFRJ gonila, koliko protivnike jednopartijske vlasti, toliko zagovornike jugoslavenskoga raspada. Ali za očuvanje SFRJ tada je Zapad neusporedivo više brinuo od SSSR-a. Nije iznenađenje da su Josip Perković i Zdravko Mustač u tim operacijama sudjelovali na ovaj ili onaj način. Za ljude njihovih višedecenijskih i progresivno napredujućih karijera u „udbaškoj“ hijerarhiji, bilo bi čudnovato da su bili zaobiđeni, barem po logici „objektivne odgovornosti“. No, bitna točka njemačke presude za nacionalnu povijest jeste motiv: da njemačko obrazloženje upire prstom na Miku Špiljka, hrvatskoga komunističkoga političara iz partizanske generacije Josipa Manolića i Franje Tuđmana koji su dali veliki prilog Titovom obračunu sa Staljinom i kasnije s Rankovićem, gurajući Jugoslaviju prema federalnom ustavu iz 1974. godine. 

Nije iznenađenje da su Josip Perković i Zdravko Mustač u tim operacijama sudjelovali na ovaj ili onaj način (FOTO: Lupiga.Com)

Kako je njihova zamisao pobijedila, dok su osobno najureni iz Partije i detronizirani s vladajućih položaja – pitanje je davno uspostavljene prakse da se pljačkaju tuđa „autorska prava“ uz likvidaciju izvornoga autora. Mika Špiljak je, međutim, opstao u političkoj nomenklaturi, nastavljajući Titov pakt s Amerikancima koji u konkretnom tehnološkom obliku počinje šezdesetih, gradnjom hrvatsko-slovenske NE Krško koja je dovela Westingaus u dvije zapadne republike, razvučena u proizvodni lanac INA-naftaplin. 

Nema spora, djelovanje nije uvijek bilo u skladu sa saveznim zakonom. Prema nedavnim medijskim svjedočenjima Nevena Barača, jednom od njezinih osnivača, INA je od prvih dana redizajnirala svoje knjigovodstvo izbjegavajući uvozne carine po mjerilima federalnih propisa. S godinama se recept samo usavršavao, dok nije nastao opći konsenzus hrvatske Partije kako je riječ o ilegalnoj nužnosti pred nasrtajem jugo-unitarizma. Kao u svakom neoglašenom ratu, tako su rođeni ratni profiteri, primarno među menadžerima korporacije koji su kapital INA-e trpali u vlastiti džep. Ali je u tom nadmudrivanju republičkih i federalnih vlasti, kako svjedoče njegovi dnevnici, Franjo Tuđman vidio Špiljka kao žrtvu zakulisne slovensko-srbijanske urote protiv INA-e i Hrvatske početkom osamdesetih. Čvrsto je vjerovao da je u toj antihrvatskoj operaciji negativnu rolu odigrao Pavle Gaži, tadašnji ministar policije SR Hrvatske, pokušavajući istražiti privredni kriminal u kapitalnoj nacionalnoj kompaniji, sve do deviznih marifetluka Špiljkovoga sina. Činjenica da je afera polirana hapšenjem nekolicine drugorazrednih direktora INA-e, govori o snazi Špiljkovih zaštitnika na zapadu tadašnje Jugoslavije. 

„Politikant Gaži ne bi onako postupao da tu nije bilo i neke političke pozadine, ne toliko u svezi sa Dolancom, koliko Bakarićem koji je vjerojatno htio spriječiti da ga Špiljak naslijedi. Zbog toga pokušaj kompromitacije istragom protiv Špiljkova sina u Ini koja je usput trebala poslužiti i Beogradu i Ljubljani da se otresu te najjače hrvatske privredne grupacije“, bilježi Tuđman u siječnju 1984. godine, kada je do njega stigla vijest o Gažijevom izbacivanju sa svih republičko-partijskih funkcija zbog zloupotrebe policijsko-ministarskih ovlasti. 

Mika Špiljak kao domaćin francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda, 1983. godine (FOTO: velasevic.net)

Po njemačkoj presudi, pak, ispada suprotno: umjesto srpsko-slovenske urote na vrhu federalne države postojao je hrvatsko-slovenski komplot – Stane Dolanc i dvojica hrvatskih osuđenika - koja je dovela do „udbaške“ egzekucije Stjepana Đurekovića, potpisnika knjiškoga serijala u emigraciji o ekonomskim i društvenim anomalijama titoističke zemlje, ogrezle u konzumerizam i korupciju svojih elita – reklo bi se – ništa drukčije nego danas, samo u manjem društvenom opsegu. 

Sa stajališta Tuđmanove disidentske pozicije toga vremena, blagonaklonost prema Špiljku, u tom trenutku predsjedniku Predsjedništva SFRJ, nije objašnjiva jedino partizansko-nacionalnom solidarnošću u Drugom svjetskom ratu. Pavle Gaži, također partizan i Hrvat, ovom prilikom, u Tuđmanovoj klasifikaciji kategorije „zoon politikon“, smješten je među inferiorne „politikante“ u službi unitarističke diktature u Beogradu, što bi značilo da nesvjesno, iz svoje političke neukosti, služi anti-hrvatskim operacijama. 

U dubljem čeprkanju po utrobi Tuđmanovih simpatija prema Špiljku nije bez značaja osobni interes koji se zgodno poklopio s nacionalnim: tih godina, kao žigosani nacionalistički disident, Tuđman je sa Špiljkom započeo pisanu komunikaciju, moleći da ga skinu s liste javno zabranjenih publicista kojem je oduzet pasoš. Pošto je Špiljku istekao mandat u Beogradu, pa se vratio u Zagreb da zasjedne na čelo Centralnoga komiteta SKH, službeni kanali korespondencije zamijenjeni su usmenim porukama tajnim posredovanjem Špiljkovoga bratića, profesora veterine Ivana Ljubića. U posredničkoj komunikaciji obje su strane računale na nematerijalni profit koji je u konačnici doista realiziran, barem što se Tuđmana tiče. Jednoga dana konačno su se, naime, našli i licem u lice.

Po teoriji zavjere Josipa Manolića - da su na ovim prostorima svi bili, a možda su i nadalje nečiji špijuni – njemačka presuda, u osnovi označila bi trijumf KOS-a ili savezne „udbe“ nad hrvatskom, nacionalnom i državotvornom špijunskom službom (FOTO: novilist.hr)

„Razgovor s Mikom Špiljkom. Od 10 do 13.30…Što je vrijedno zapamtiti? Ocjena vanjsko-političke opasnosti po Jugoslaviju sa Zapada i Istoka. Ozbiljnost kosovskoga problema s obzirom na Albaniju i međunarodnu situaciju. Dosta realno…Smatrao se progonjenim i prognanim u Beograd. Trpio je kaže i on i njegova djeca 15 godina?“, zabilježit će Tuđman u svoj dnevnik u prosincu 1986. godine - one godine kada je nuklearna katastrofa u Černobilu pokazala da SSSR nije u stanju održavati ni vlastitu tehnološku osnovu, kamo li sovjetski imperij Varšavskoga pakta. 

Pet mjeseci nakon izravnoga susreta sa Špiljkom, Tuđman u dnevniku piše kako je pozvan u Petrinjsku ulicu, III kat, soba 114 gdje je konačno dobio dokument s kojim će uskoro otputovati u Kanadu i SAD na poziv Hrvatske bratske zajednice, nimalo neprijateljske prema Jugoslaviji. Štoviše, držeći predavanja o položaju Hrvatske unutar SFRJ, sam Tuđman pomno je pazio da dvorane u kojima gostuje ne budu zakićene fotografijama Ante Pavelića, „bezglavnika“, kako ga naziva. Ako je te godine imao na umu nacionalno pomirenje, ono se odnosilo samo na stvaranje nove političke fronte hrvatskih partizanskih seniora (uglavnom iz sjeverozapadne Hrvatske) sa HSS-ovcima koji su se nakon 1945. godine sklonili na Zapad. U skladu sa svojim anglosaksonskim domaćinima i zaštitnicima, oni nisu zahtijevali rušenje Jugoslavije nego višestranačje i njezinu ekonomsku liberalizaciju.

Cijelu dekadu post-titoističke Jugoslavije sadašnja njemačka presuda Perković-Mustač postavlja naglavačke, u konačnici dajući za pravo upravo onima koje je Tuđman, kao partijski otpadnik, smatrao neprijateljima Hrvatske unutar SFRJ, držeći da njegova domovinska republika ekonomski zaostaje zbog planski postavljenih brana njezinoga razvoja. Utoliko njemački pravorijek nije samo kompromitacija mrtvoga Špiljka i njegovoga još poslovno aktivnoga sina, nego je pljuska „tuđmanizmu“ koji je oglašen za temelje moderne Hrvatske 21. stoljeća. 

Tjerajući mak na konac, po teoriji zavjere Josipa Manolića - da su na ovim prostorima svi bili, a možda su i nadalje nečiji špijuni – njemačka presuda, u osnovi označila bi trijumf KOS-a ili savezne „udbe“ nad hrvatskom, nacionalnom i državotvornom špijunskom službom (kako se to sada govori) kojom je Špiljak dirigirao barem 1986. i 1987. godine, kada je Tuđmanu vraćen pasoš. Nije li to zanimljivi ishod - s obzirom da je inicijativa končanoga njemačkoga slučaja potekla od hrvatskih anti-komunističkih desničara, opsjednutih strahovima od jugoslavenske obnove?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia