Zamišljam ga slobodnog i nesputanog protokolom, kako u svojim crvenim cipelama šeta zagrebačkim ulicama i kako u nekoj trafici kupuje novine. I kako, skroman kakva ga je Bog stvorio, preskače sve dnevne listove na čijim naslovnim stranicama ugleda svoju sliku. I kako mu se pogled zaustavlja na naslovnici Večernjakova sportskog tjednika Max, koju također krasi fotka jednoga Bavarca, samo što se taj veliki bavarski sin ne preziva Ratzinger nego Beckenbauer.

Zamišljam ga kako, spontan i razdragan, upravo kupljenim primjerkom Maxa domahuje monsinjorima Bozaniću i Srakiću, pozivajući ih na piće, u kafić preko puta. I kako im, nakon što naruči voćne čajeve za njih dvojicu i grapicu za sebe, pruža novine i moli ih da mu prevedu udarnu priču.

I kako se njih dvojica u nelagodi zgledaju, dok ih papa ne upita: »Dobro, momci, kakve to novosti imate o našemu Franzu?«

Srakić na to izusti jedva čujno »Paaaa...«, a Bozanić se bez riječi zagleda u vrhove papinih crvenih cipela i lice mu poprimi njihovu boju. »Jesam li ja to dobro razumio da u naslovu piše da je Kaiser Hrvat?« – blagim glasom upita papa. »Paaaa... dobro ste razumjeli, Sveti Oče... Zapravo je Beckenbauerov otac Hrvat«, promuca Srakić. »Stari Franz? Nikad mi se nije time hvalio. A ja mislio da su Beckenbauerovi stara bavarska obitelj...«, iskreno se začudi najdraži gost. »Pa i jesu, ali... ovdje piše da pravi otac nogometaša Franza nije bio istoimeni muž njegove majke, nego jedan naš... jedan Hrvat, Josip Kurs koji je za vrijeme rata bio u logoru u Njemačkoj, pa su ga tamo zvali Joseph Kurtz«, odvaži se Srakić i papi prepriča čitav sadržaj teksta u kojemu sin tog pustopašnog Hrvata iznosi priču o očevoj ratnoj romansi s udatom Bavarkom u kojoj je začet jedan od najslavnijih igrača u cjelokupnoj povijesti nogometa.

Sluša papa storiju o starome Josipu koji je godinama po povratku iz njemačkog zatočeništva uzalud slao pisma na adresu ljubljene Antonie Beckenbauer i ugluho joj telefonirao, da bi malo pred smrt došao i do praga njezine kuće u Münchenu, ali se u odsudnom trenutku obeshrabrio i odustao od susreta s Franzovom majkom. Sluša papa kako se Josip vratio iz Bavarske u svoju Liku, gdje mu nikada nije nedostajalo kuraže da svakome tko ga je htio slušati priča o tome kako je on jedne nezaboravne subote, 19. kolovoza 1944. godine, napravio velikoga Franza Beckenbauera.

Gleda Joseph Ratzinger fotke Kaisera Franza i Josipova mlađeg sina Mihovila, koji svome slavnom ali tajnom polubratu nalikuje kao jaje jajetu, iz čega hrvatske novine izvlače zaključak da su ta djeca djela istoga Kurtza. I pita papa hrvatske biskupe: »Jeste li mi ovo objavili u znak dobrodošlice? Jeste li mi htjeli pokazati kako vi Hrvati nama Bavarcima je...« – u to Bozaniću ispadne šalica na pod, pa se zbog lomljave ne čuje dio papina teksta – »... mater? Je li mi to hvala što sam vam došao govoriti o katoličkim obiteljskim vrijednostima, što sam vas došao ohrabriti da se oduprete i pogubnoj sekularizaciji koja uništava obitelj i svođenju ljubavi na puki sentimentalni osjećaj i zadovoljavanje nagonskih poriva? Što ste mi ovim htjeli poručiti?«

A vi sad zamislite kako Srakić odgovara papi: »Samo to da su Hrvati i Bavarci braća. Da smo zajedno u K...« I kako Bozanić ulijeće: »U Kristu! Zajedno u Kristu.«

Predrag Lucić, Novi list

Lupiga.Com