Nastajući uoči priključenja Europskoj uniji, sociološka studija „Mladi u vremenu krize“ otkrila je zadivljujući podatak: da je dvije trećine mladih u Hrvatskoj – više od 60 posto - ne samo zadovoljno svojim životom, nego gledaju na budućnost s umjerenim ekonomskim optimizmom.

“Sa stajališta društva, to je dobra vijest, jer govori o tome da mlade nije zahvatila posvemašnja malodušnost i osjećaj besperspektivnosti“, konstatirali su autori, imajući na umu prve godine javno priznate hrvatske krize. Jednako je intrigantna vijest da velika većina novoga naraštaja ima prilično skromne materijalne ambicije: stabilan posao primjeren svojoj naobrazbi i solidna plaća, bez ikakvih strasti za zgrtanjem bogatstva. 

  Milanović u zadnji čas

No, tih je godina na omladinu otpadalo 30 posto sveukupnoga uzorka nezaposlene populacije. Od toga se njih 47 posto uzdalo u vlastite obrazovne kvalitete i, na drugoj strani – u dobre stare obiteljske veze i političke intervencije pri traženju prvoga radnoga mjesta. Zašto ne? Završeni studentski odlikaš Zoran Milanović zaposlio se u vanjskim poslovima, kako svjedoči Zlatko Canjuga, zahvaljujući ocu koji se obratio njegovoj supruzi kao „zavičajki“ iz Sinjske krajine. U SDP se učlanio 1999. godine, imajući u vidu biološku smrt Franje Tuđmana. Gle, dokle je dogurao, kombinirajući diplomu sa starodrevnom zavičajnom solidarnošću!

Događalo se to, međutim dok je glavnina roditeljskoga naraštaja još raspolagala kakvim-takvim stambenim, poslovnim i financijskim rezervama za uzdržavanje tzv. produljenoga djetinjstva svoje djece. Zoran Milanović ulovio je posljednji tren. Jer koju godinu kasnije, nakon ulaska u EU, proračunski deficiti počeli su se sanirati radikalnim zahvatima tzv. fiskalizacije, blokada i nekretninskih ovrha, iscrpljujući posljednje obiteljske zalihe. Dva naraštaja proizvodnih obitelji našla su se u istoj situaciji beskućnika i egzistencijalne bijede. I da se pitanje ponovi danas, uz 320.000 blokiranih bankovnih računa – tko zna kakav bi bio odgovor o očekivanoj budućnosti.

Zoran Milanović ulovio je posljednji tren (FOTO: Flickr.com/European Parliament)

Samo je jedna činjenica ostala neizmijenjena: da u Banskim dvorima recepturu za ekonomski uspjeh traže od HUP-a, navodno, gospodarske avangarde domaćega kapitalizma. Budući da se HUP-ov kružok sociološki ne istražuje, tek tu i tamo upadne u oko da njegovi prvaci najmanje korespondiraju s davateljima posla, kako stoji u nazivu njihovoga kružoka. Uglavnom su, naime, regrutirani od menadžera, poslovodstva, nipošto od osnivača i vlasnika tvrtki. Premda vrhunski plaćenici korporacija - utoliko i grandiozni potrošači koji PDV-om opskrbljuju proračun - samo su obilato nagrađeni sluge i najamnici koji se prioritetno bore da ne skliznu u proizvođačko dno klasičnoga poslovođe tvorničkoga pogona. Otkako vlasti (uglavnom glasom Vesne Pusić) ponavljaju da Hrvatska treba samo modernu upravu, ti korijeniti poslovođe, pod gordim menadžerskim titulama, najveća su briga Banskih dvora. Skrbi ide tako daleko, podsjetimo, da isključivo zbog upravljačkih prava, traje bitka oko INA-e, kao majka svih menadžerskih bitaka među prastarim povijesnim rivalima Hrvatske i Mađarske. 

Kada korporacijski sluge vrijeđaju radnike

Zato je u „socijalnim dijalozima“ HUP-a i hrvatskih vlada koješta ružnoga rečeno na račun radno-aktivne čeljadi kojoj su, uostalom, donedavno pripadali njihovi biološki preci. Da su lijeni i preskupi, rekoše u medijima u tajkunskom vlasništvu, da ih Država previše štiti ZOR-om, da ne prate moderne tehnološke trendove, da iziskuju previsoka izdvajanja za zdravstvo i mirovine... A kada su iscrpljeni svi opći alibiji teorije da je radništvo samo krivo za svoje mučno odumiranje u besparici i na pragu izbacivanja iz vlastitoga doma, na dnevni red je stigla budućnost populacijske posebnosti – neiskustvo mladeži koji završava na burzi rada.

Ako je suditi po internetskim stranicama HUP-a, oko rješenja je također uspostavljeno savršeno jedinstvo dvaju strana, političara i korporacijskih poslovođa koji beskrupulozno lažu da su poslodavci: apsolutna potpora Androuli Vassilliou, europskoj povjerenici za mlade koja je u proljeće 2014. godine obrazložila pet točaka za eliminaciju radnoga problema otjelovljenoga u mladoj i neiskusnoj, ali utoliko najmodernije obrazovanoj i najjeftinijoj radnoj snazi. Kao prvu u pet točaka, navela je da „valja osigurati dulje zadržavanje u obrazovnom sustavu kako bi maksimalno iskoristili sve prednosti koje nudi obrazovanje“. Pouka svakako ima smisla u skladnim ekonomskim uvjetima, gdje ljudski rad u korist kapitala jamči ili dostatno velike roditeljske plaće za višedecenijsku edukaciju podmlatka ili njegovo besplatno školovanje. Na drugoj strani, konzistentan je odluci EU-a o obvezujućem produljenju radnoga vijeka do 67 godina. Ali harmonično razdijeljene radne eksploatacije odavno nema, kako demonstrira kriza zapadnjačkoga svijeta – najmanje u Hrvatskoj, opljačkanoj, uništenoj, potrošenoj zajedno s njezinim društvenim kapitalom. Zato na ovdašnjim terenima europski recept vrijedi samo za dvije kategorije stanovništva: državno-javni sektor i privatno-financijske bogataše. Doduše, padom proračunskih prihoda još je samo pitanje vremena kada će se metafizička građevina državnih slugu (ili politički korektnije: službenika) i javnih usluga sunovratiti do „nultoga stupnja“ nominalne hijerarhije njihovih funkcija i prihoda. 

Kada menadžerija samu sebe oplođuje

Bilo kako bilo, u međuvremenu se Država poduhvatila pripravničkoga staža omladine koja je završila svoje dugotrajne i visoke škole, nastojeći da privatne korporacije dobiju što su navodno htjele: mladenačku vitalnost i radnu izdržljivost preko osam sati dnevnoga rada, edukativnu izvrsnost i osnovno iskustvo. Po javno obznanjenim rezultatima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, nakon jednogodišnjega pionirskoga stažiranja, samo je njih 36 posto završilo u rukama privatnoga kapitala, dok je velika većina popunila novostvoreni dodatak na zatečenu državnu nomenklaturu: od regulatornih agencija, do ureda za popunjavanje obrazaca kojima se prodire do EU-fondova. Logikom pukoga zbroja, državne pozicije nabujale su za europske inovacije.

Što se statistike tiče – ni makac u tzv. realnom sektoru, osim turističkih potreba na Jadranu u ljetnim mjesecima za privremenim aktivnostima konobara, sobarica, zabavljača, ukratko niskokvalificirane radne snage koja je posve uzalud gubila vrijeme u školskim klupama. Te oscilacije, pak, jedine označavaju pravu prirodu tržišta rada na hrvatskih terenima. Sve ostalo, s tržištem nema nikakve veze: mladost zapošljava samo ona instanca koju masovna nezaposlenost teško kompromitira. Ivica Todorić, naprotiv, otvara elitna radna mjesta poslovnih savjetnika za islužene političare koji u njegov Agrokor unose svoja poznanstva, lobističke veze i utjecaje između Banskih dvora i Europske komisije.

Samo je njih 36 posto završilo u rukama privatnoga kapitala (FOTO: Wikipedia)

Drugim riječima, koliko nema pomaka u ekonomskoj zainteresiranosti domaćih kapitalista čak za najjeftinijom radnom snagom sa sveučilišnim diplomama, magisterijima i doktoratima, toliko se zamrznula percepcija Banskih dvora u sagledavanju problema, bilo da je riječ o HDZ-ovoj, bilo o SDP-ovoj vlasti. Tako su državna kancelarija i njezini šefujući kabineti posljednje mjesto realiziranih snova one generacije iz koje je izdvojen sociološki uzorak studije „Mladi u vremenu krize“: siguran posao primjeren naobrazbi i solidna plaća, bez osobitih strasti za zgrtanjem luksuza.

No, navala je u tri-četiri protekle godine postala prevelika, pa se problem konkurencije rješava kroz kanale stranačkoga članstva. Kao rezultat svega, dobili smo paradoksalnu situaciju koju je više puta elaborirala Vlasta Ilišin, koautorica spomenute studije koja omladinu sustavno prati od 80-ih godina prošloga stoljeća: „Njih 11 posto članovi su neke stranke... Čak 27 posto mladih koji su članovi neke stranke uopće nisu zainteresirani za politiku, a samo njih 14 posto ima povjerenja u političke stranke“. Po svemu sudeći, stranačko članstvo, kako zaključuje Ilišin, uglavnom je motivirano pukim klijentelizmom.

 Kada politička djeca liče na svoje očeve 

U daljnjem zaključivanju, dakle, cinični motivacijski refleks omladine 80-ih koja je ulazila u jedini Savez komunista Hrvatske, malo i nikako drukčiji je od naraštaja u prvim decenijama 21. stoljeća. Nedavna povijest se zapravo ponavlja, točno kako se kriza na hrvatskim terenima nikako ne rješava ekonomskim instrumentarijem. Bila je gurnuta u drugi plan četverogodišnjom ratnom dramom raspada Jugoslavije, ali separacija nije pomogla: nastavila je svoj tempo unatoč svim magluštinama autonomne „državotvornosti“. Utoliko se Tomislav Karamarko ništa ne razlikuje od Zorana Milanovića u osvajanju svoga prvoga radnoga mjesta, bez obzira što je socijalistički formatiran: s diplomom profesora povijesti, unatoč velikoj krizi u SR Hrvatskoj, dobio je posao u Državnom arhivu zahvaljujući političkom autoritetu Bože Rudeša na čelu Vijeća za vjerske zajednice.

 
Ni Karamarkov put se ništa ne razlikuje od puta Zorana Milanovića (FOTO: sl.wikipedia.org)

Nekadašnji socijalistički omladinci, dakako, danas su roditelji koji nose iskustvo da raspad jedine Partije na više stranačkih kanala promocije tek malo komplicira tehnike ulaska do stabilne i sigurne državne službe, zadnje instance koja, barem kako danas još izgleda, jamči mirovinu punoga radnoga staža. 

Nevolja je da HUP nije jedina socijalna skupina koja u nazivu nosi pogrešni pojam - pojam poslodavca. Ništa manje nije pogrešno da se Zoran Milanović kiti imenom socijaldemokrate, a Vesna Pusić liberala. Oboje su produljenje ruke neoliberalizma, dakako, uvezenoga unutar istoga robnoga kontingenta kojemu na Zapadu ističe rok trajanja. Zato je pod političkim patronatom izgradio monopole u suprotnosti s radnim i tržišnim slobodama klasičnoga kapitalizma Karla Marxa, ideološki odioznoga, jer je tobože legitimirao donedavni politički komunizam. Prava je istina drukčija. Klasični kapitalizam koji ruši feudalne barijere, gonio bi domaći obrt da se ovisno o vlastitom poduzetničkoj vitalnosti razvije u pothvat eksploatacije živoga ljudskoga rada. Stvar se u Hrvatskoj dogodila obratno, ne samo protivno domaćim zakonima privatizacije, već puno pogubnije, protivno globalnoj predstavi BDP-a koji je kratica, podsjetimo, za bruto društveni proizvod. Proizvod. 

Osim samo-oplođujućih državnih funkcija, ovdje proizvoda nema. 

Naprotiv, privatno vlasništvo nad zatečenim industrijskim resursima i znanjem jeftino je stečeno po zaslugama za političku samostalnost. Kako je Franjo Tuđman svojedobno iskreno najavio, kategorija tajkuna označila je krupnoga privatnoga vlasnika isključivo kao društveni „stališ“. Nakon toga, ništa nije tjeralo toga političkoga odabranika da industrijske darove upotrijebi kao profitabilni alat tzv. nove vrijednosti koja se dijeli na vlasničku dobit, plaćena radna mjesta i porezna davanja od nacionalnoga interesa javnoga školstva i javnoga zdravstva. Netalentiran za poduzetništvo, kako zamjećuje ekonomist Tihomir Domazet, mogao se upuštati jedino u nekretninsko mešetarenje do sveopćega financijskoga sloma. Tako je nastupila nezadrživa nelikvidnost državne blagajne koja je inficirala spontano rođene proizvodne aktere. Likvidirani su, kako se službeno veli, u obliku malih i srednjih tvrtki koje su se brinule, u najmanju ruku, za samozapošljavanje svojih tvoraca i pokretača. 

  Kada su predsjednički kandidati kapitalni bankarski klijenti

No, najveća je greška medijske javnosti koja olako prelazi preko hrvatskih ušteđevina od 20 milijardi eura pohranjenih u bankama, dok je svekoliku pozornost koncentrirala na kuće, vile, automobile, jahte kao sadržaje osobne raskoši.

Istodobno, dugoročno bogatstvo stečeno nakon 1990. godine još uvijek se obzirno suzdržava od svoje bahate demonstracije, profitirajući na elementarnim ljudskim potrebama. Premda ne postoji informacija o poslovnom porijeklu te armije financijskih posjednika, logikom stvari, riječ je o vlasnicima obradivih i stambenih komada hrvatskoga teritorija, nužnih za životnu svakodnevicu. Pošto su tereni temeljito počišćeni od industrije i radnika, potječu od novca koji je izvučen iz džepova bezemljaša i beskućnika.

Drugim riječima – najam i renta koji planiraju još više bezemljaša i još više podstanara.

Pojava nije novijega datuma. U pitanju je, naime, nerazdruživi brak dvaju pred-industrijskih računica koje su Hrvatsku oblikovale u reducirano područje tranzita i uzgrednih prometnih usluga - samo u opsegu zagrebačke županije sa 40-ak naplatnih „malti“ u drugoj polovici 18. stoljeća. Jedini je modernitet 21. stoljeća da ovoga puta u tome participira Država sa svojim naplatnim kućicama koje su sazrele u planove o „monetizaciji“ domaćih cesta. Pa ako je u svijetu vjekovnoga kapitalizma, kako piše Thomas Piketty, na djelu refeudalizacija kapitalističke klase koja još skrbi samo za svoju rentu i kamate, onda je postojeća Hrvatska preteča zapadnjačke budućnosti.

Štoviše, utjelovljena je u čak dva favorita aktualnih predsjedničkih izbora: prema objavljenim imovinskim karticama Kolinda Grabar Kitarović, raspolaže ušteđevinom od 200.000 eura, a Ivo Josipović 250.000 eura. Dok kao karijerni političari, na sav glas zagovaraju investicije u proizvodnju, ni jednome ne pada na pamet da se iskažu osobnim primjerom. Tragom Pikettyja, tako je moguće predvidjeti neke od rezultata još nenapisane sociološke studije o mladom naraštaju nastupajućih godina. Naime, mali uzorak današnje djece bit će hrvatski bogataši koji skupljaju bilo rentu na fundus svojih nekretnina, bilo na bankovne kamate, financijski jedini osposobljeni da zadovolje najviše obrazovne standarde dugotrajnoga školovanja za državne službe. Što će se na Markovom trgu govoriti o društvenom ostatku? Otprilike ono što se već jednom govorilo: da su „misera plebs“, lijeni za edukaciju i odveć rastrošni da bi zgrnuli rezervu za budućnost svoje djece.