Srijeda, 25 Veljača 2009

Priča o Plivi toliko je zastrašujuća da prelazi gotovo sve mogućnosti racionalne analize. Tekst koji slijedi antološki je prikaz rastakanja hrvatske ekonomije tijekom posljednjih petnaest godina. Ali, on nije samo to... Pliva je bila hrvatski 'brand'; nešto po čemu je ova država bila naširoko poznata daleko prije osamostaljenja. Pliva je bila hrvatski tehnološki i znanstveni vrh, upravo ono o čemu kao cilju vole govoriti naši vrli teoretičari 'uklapanja i svjetsku podjelu rada' ili tržišta. Pliva i njezin istraživački centar apsorbirali su tisuće znanstvenih radnika; a ovi su pak dolazili s fakulteta i škola koje bi imale malo smisla da nije bilo Plive u kojoj su se mogli razvijati. Taj je centar imao opremu vrijednu stotine milijuna eura i u koncentraciji znanja i mogućnosti mogao se mjeriti sa samo šačicom sličnih na cijelom europskom kontinentu. Sve je to našim 'političkim strukturama' izazivalo vodu na usta ali ne kao što bi se moglo pomisliti zbog mogućnosti koje se otvaraju samim postojanjem takvog znanstvenog i proizvođačkog diva. Ne, voda na usta hrvatskim stranačkim šerifima proizlazila je iz mogućnosti zadovoljavanja primitivnih političkih apetita jedne još primitivnije konglomeracije pljačkaša o kojima je narodna pjesma davno spjevala stih 'kud je prošo' trava ne rasla...'. Na našu žalost, koncentracija takvih u posljednjih je petnaest godina nadmašila sve već viđeno u bližoj hrvatskoj prošlosti.

A da je tome tako, da živimo u društvu koje nema nikakve veze s općim napretkom već samo i isključivo s blagostanjem određenog sloja kojeg se bar kad je Pliva u pitanju može nazvati 'zločinačkom organizacijom' najbolje govori podatak da tekst koji slijedi nije bio spreman objaviti ni jedan jedini medij u državi! Kome treba podsjećanja (u ovom predizbornom terenutku!) na Sanderov posjet Bologni kad se dogovarala prodaja Plive Barru? Koga treba podsjećati da čak i kad bi bilo svejedno što će biti s tisućama znanstvenih radnika nije i ne može biti svejedno da će Hrvatska u jednom znanstveno-proizvodnom segmentu s razine 'Oskarovca' biti svedena na razinu čistača ulica? Je li to ikad palo na pamet Ivici Račanu ili ovom sadašnjem Ivici, nikad nećemo saznati. Njima i njihovim medijskim ađutantima (tzv borcima za medijske slobode) sve je to drugorazredni problem. Cilj (Europa, Zapad, 'Euroatlantske integracije') opravdava sredstva pa makar došli do njega kao cerebralni mrtvaci...

Danas kad se Vladimir Šeks žali da se Sabor prikazuje kao 'nametnike' i 'beskorisnu čeljad' situacija je zapravo mnogo gora. Da su barem 'beskorisni'! Nije teško zamisliti ovu državu i bez ovakvog Sabora i većine tamo sjedećih kreatura ali pod vlašću nekakvog prosvijećenog diktatora. Sumnjamo da bi takvog bilo teško pronaći jer je gotovo nemoguće pronaći individuu s manje pameti nego što je ukupna pamet svih onih koji sjede u tome i takvome Saboru. A o Vladi da i ne govorimo.... Priča o Plivi neponovljiva je tragedija i ponajbolji je argument za ovakvu drastičnu tvrdnju. To je priča o izgubljenih i profućkanih osamdeset godina razvoja, priča o koja retoriku ministra Primorca (o društvu znanja) pretvara u isprazno lupetanje po čemu je on uz svojeg današnjeg šefa postao novi hrvatski 'brand'. I mogli bismo nastaviti u takvom tonu i dalje ali čemu? Sve to samo je jedna povijesna epizoda u kojoj se ništa ne da izmijeniti. Možemo se jedino nadati da sistem koji ne samo da omogućava ovakve povijesne epizode već ih zapravo generira pretvarajući dobro u zlo, kriminal u dobro djelo, grijeh u vrlinu a potpuno odsustvo pameti u vrhunsku mudrost izazvati nekakvu katarzu kakva nam je pomogla 1990 doći do vlastite države.

Evo dakle teksta prešutno zabranjenog u svim hrvatskim medijima:

PLIVA IN MEMORIAM

Povijest „nastajanja“ Plivaša (Za prikaz su korišteni podaci iz Povjesnice Plive, Zagreb 1996)

Povijest Plive započinje otvaranjem vrata dioničarskog društva i tvornice "Kaštel" u Karlovcu 1921.g. Prvi je predsjednik odbora Dioničarskog društva "Kaštel" prof. dr. Gustav Janaček, koji je u suradnji s dr. Eugenom Ladanyem, pokrenuo proizvodnju farmaceutskih preparata i galenskih pripravaka, te su na taj način utrli put suvremenoj proizvodnji lijekova na ovim prostorima. 1928. "Kaštel" seli u Zagreb, na današnju lokaciju Prilaz baruna Filipovića. Dr Eugen Ladany povezuje se s dr Vladimirom Prelogom, te zajedno postavljaju kratkoročne i dugoročne ciljeve razvoja "Kaštela". Prvi kratkoročan cilj, bio je usvajanje postupaka za proizvodnju već poznatih lijekova, traženih na tržištu (danas bi rekli generika), dok je dugoročan cilj bio pronalaženje originalnih, biološki aktivnih spojeva. Vrlo brzo pokazalo se da su njihovi ciljevi bili realno postavljeni.

Već 1936 ."Kaštel" plasira na tržište sulfanilamid (aktivna ljekovita supstancija bakteriostatskog djelovanja), pod imenom Streptazol, kojeg patentno zaštićuje. Streptazol postiže golem uspjeh na tržištu. Na taj način "Kaštel" postaje jedan od prvih proizvođača sulfonamida u svijetu. Uspjesi se nastavljaju. Ljubo Trinajstić i Ernest Rajner dvojica inženjera, koji su zajedno s prof. Prelogom sudjelovali u proizvodnji i uspješnom lansiranju streptazola, svoje znanje i iskustvo ugradila su u temelje nove tvornice. Sa uvođenjem u proizvodnju pentametilen tetrazola, započinje u Zagrebu tzv. sintetska proizvodnja kemijskih supstanci- zapravo sintetskih lijekova za terapiju kod različitih bolesti. Prof. dr Ivan Štivić, 1942 obavio je integraciju Državnog zavoda za Proizvodnju Lijekova i Vakcina- PLIVA i "Kaštela". Ubrzo nakon integracije farmaceutska tehnologija počinje se naglo razvijati. Pliva nakon 2.svjetskog rata ima veliku podršku vlasti u obnovi i izgradnji. Ponovno izgrađene, u ratu porušene proizvodne hale, omogućile su materijalnu osnovu za novi zamah stvaralačkog duha. Prof. dr.sci V. Prelog 1941 odlazi u Zűrich, međutim njegovi suradnici ostaju u Plivi i postaju nositelji tog stvaralačkog duha.

1952. osnovan je Plivin istraživački institut. Prvi direktor i organizator rada po namjenskim laboratorijima, bio je dr. Rativoj Seiwerth. Nastavio je suradnju sa prof. Prelogom. U desetak njegovih godina na čelu Instituta u redovnu proizvodnju uvedeno je mnoštvo organskih spojeva, najviše lijekova. Takvo kontinuirano poticanje znanstveno- istraživačkog duha u cilju vlastitog razvoja novih proizvoda uzdizalo je polako Plivu u svjetski prepoznatljivu farmaceutsku tvrtku. 1953. Stipe Splivalo dolazi u Plivu za generalnog direktora, na kojoj funkciji će ostati do 1966. Želio je stvoriti veliku Plivu i zato je za svoje suradnike uvijek birao vrhunske stručnjake. Za njegova upravljanja, broj zaposlenih porastao je sa 700 na 2500. Došlo je do prave eksplozije u zapošljavanju visoko-obrazovanih ljudi. Izvoz je povećan sa 250.000 na 10 mil. U$. Splivalo je organizirao prvu izložbu Plivinih proizvoda u Londonu 1966.g. Potaknuo je organiziranje Konjukturne službe, prvotni organizacijski oblik istraživanja tržišta, začetak onoga što se danas podrazumijeva pod marketingom. Godine 1955. inicirao je izradu Pravilnika o premiranju, bila je to osnova za unapređivanje i stimuliranje temeljnih načela poslovanja: proizvodnosti, ekonomičnosti i rentabilnosti, te svih vrsta inovacija. U Plivi se tada strogo vodi računa o gospodarenju resursima. Stvorena je plansko-analitička služba, na čelu sa Ivanom Karačićem, koja će razvijati područje financija, računovodstva, financijske analize, financijskog planiranja, i to dovesti do razine kakva je uglavnom bila do devedesetih godina.

1953. započela je proizvodnja vitamina C, prema vlastitoj patentiranoj tehnologiji. 1955. Analitički laboratorij se izdvaja iz sastava Istraživačkog instituta i spaja s Kontrolnim uredom, pa tako nastaje Kontrolno-analitički laboratorij. Mr. Radovan Damaška začetnik je fizikalne metodologije u neovisnoj ocjeni kvalitete lijekova. 1959. započela je redovna proizvodnja oksitetraciklina u čemu su ključnu ulogu odigrali bračni par Zrinka i Gavra Tamburašev, koji su u Plivu došli iz Galenike na poziv generalnog direktora Stipe Splivala. Iste godine započela je i proizvodnja vitamina B-6. Čitava plejada velikih stručnjaka utkala je svoj rad, svoju kreativnost i svoje srce u razvoj Plive. Spomenimo samo prof. dr. Dragutina Kolbacha, inž Milenku Jaeger, inž. Eugena Guštaka, mr Drage Veblea, dr. Alberta Veronu, inž. Karlo Heimann, inž. Klement Crnčića, dr. Branimir Gašpert, itd. itd… Lista je neiscrpna. 1966. na čelo kompanije dolazi Juraj Razmilić. Za vrijeme njegova upravljanja, Pliva otvara novu stranicu svoga svestranog i brzog razvoja.

Nekako u to doba, kad su rođeni mnogi Plivini poslovni uspjesi, rođen je i termin 'plivaš' što je bilo mnogo više od pukog zaposlenja. Tome je svakako pridonijelo uvođenje i razvoja samoupravljanja u tvornicu. Uposleni počinju "osjećati" Plivu kao vlastitu tvornicu. Radnici nisu u tvornici samo da poslužuju strojeve, oni participiraju u upravljanju, donose odluke na svim poslovnim područjima, organizirano se školuju, stipendiraju, doškoluju kroz cijeli svoj radni vijek. Jasna im je „misija i vizija“ razvoja svoje tvrtke. Odnos vrlo sličan današnjem TQM (potpuno upravljanje kvalitetom) u Japanu. Od 1967 do 1980 integrirano je 7 radnih organizacija i podignuto na razinu Plivina standarda. Organizirani su bili u 5 osnovnih Plivinih programa: farmaceutski, sirovinski, prehrambeni, veterinarsko- agrarni i kozmetičko- higijenski. Posebno mjesto zauzima zajedničko ulaganje Plive i Ciba-Geigyja iz Švicarske. Pliva se rasprostrla na 9 lokacija, a do 1980.g. ostvaren je natprosječan rast proizvodnje. Do 1985. ukupni asortiman iznosi 2500 proizvoda, a broj vlastitih farmaceutskih sirovina i kemikalija povećao se dva i pol puta.. Do te 1985. sagrađeno je više od 100 većih ili velikih proizvodnih, energetskih, skladišnih, infrastrukturnih i drugih objekata. Izvoz u Zapadne zemlje i USA premašuje 100 mil U$, dok se isto toliko izvozi i u Istočne zemlje na čelu s SSSR.

Vodila se briga i o društvenom standardu- sagrađeno je 1400 stanova, 11 restorana društvene prehrane, dograđen veliki hotelski kompleks u Supetru i manji u Novom Vinodolskom. Sve su te investicije financirane uglavnom vlastitim sredstvima, iz vlastite akumulacije. Razvoj Plive bazirao se na razvoju znanja i sposobnosti njezinih stručnjaka, ali i svih uposlenih, čiji je broj do 1985. narastao na 6400. Velika su sredstva ulagana u kadrove, znanstveni i stručni rad. Svaki radnik se cijenio, vodilo se računa o zadovoljstvu radnika na poslu, ali i izvan njega (odmarališta po povoljnoj cijeni, dodatni organizirani preventivni odmor radnika pod liječničkim nadzorom sl), da bi se radna sposobnost poboljšala. Od 1976 do 1986 uvedena su u proizvodnju 132 nova lijeka, od kojih 58 na osnovi vlastite farmaceutske sirovine ili recepture. Zahvaljujući istraživačkom radu, 90 se posto svih proizvoda radilo po vlastitim tehnologijama.

Godine 1979. Pliva je patentirala originalni semi-sintetski makrolidni antibiotik azitromicin, te postupak za njegovo dobivanje. Tri dame autorice su izuma : Dr. Zrinka Tamburašev, Mr. Gabrijela Vazdar- Kobrehel i Mr. Gorjana Radobolja- Lazarevski, na čelu sa tadašnjim direktorom Istraživačkog instituta dr. Slobodanom Đokićem. Na taj način Pliva je uvrstila tadašnju Jugoslaviju u jednu od samo 9 zemalja širom svijeta koje se mogu podičiti vlastitim izumom (antibiotske) supstance. 1986 Pliva je potpisala licenčni ugovor sa Pfizerom , prema kojem je ta tvrtka dobila ekskluzivno pravo na prodaju gotovog lijeka (Zitromaxa, kod nas poznatog kao Sumamed) u regiji Zapadne Europe i USA. Godine1986 Zdravko Tomičić postaje generalnim direktorom Plive i na toj funkciji ostaje do 1993. Godine su teške, ekonomska situacija u zemlji karakterizirana je krizom koja će dovesti do rata. Rat između 6 republika, pogađa najviše industriju dimenzioniranu na 20 mil stanovnika Jugoslavije. Tržište postaje zatvoreno unutar republičkih granica, što proizvodnju reducira na jednu šestinu instaliranog kapaciteta – neodrživo! Pliva nastoji povećati svoje poslove sa inozemstvom, a ima i azitromicin kao sigurni izvor prihoda iz inozemstva. I uspijeva konsolidirati poslove. Broj zaposlenih je oko 7500!

„Ubijanje“ Plivaša (prikaz prema vlastitom sjećanju)

1991. g u Hrvatskoj je rat. Više od 20 % Plivinih radnika sudjeluje u domovinskom ratu. Ostatak ima radnu obavezu u Plivi, jer proizvodnja nije obustavljena. 1993. Pliva, kao i 1921. Kaštel u Karlovcu, opet postaje dioničko društvo, Hrvatska država je nacionalizira. Dionice Plive prelaze u vlasništvo državnih fondova, koji je onda „privatiziraju“- čitaj rasprodaju. Oko 20% dionica mogli su KUPITI radnici Plive. Od „svoje“ tvornice! Pliva dotada u svojoj povijesti NIJE rasla na kredit. Rasla je temeljem profita nastalog, ne od pogodnosti na tržištu (tada je cijena lijeka bila jedna petina cijene lijeka na svjetskom tržištu), već zbog izvrsnog poslovanja. Radnici su se svjesno odricali tog profita (o tome su postojali zapisi sa Zborova radnih ljudi ili RS) i umjesto u potrošnju, glasali su da se profit utroši u proširenje proizvodnje. Sada im je sva „ušteđevina“ nacionalizirana, a samo mali dio vlastite ušteđevine ponuđen i PRODAN kroz dionice. I to bi trebalo biti to? Dok su radnici na ratištu?? Za direktora Plive postavljen je Željko Čović. 1996. Plivine dionice izlistane su na Londonskoj i Zagrebačkoj burzi.

Od 1997. do 2002. godine Pliva je provela akviziciju Polfe Krakow, poljske firme, europskih firmi Farmacom, Mixis Genetics Ltd, Lacheme- češke firme, Dominiona – engleske firme, AWD Pharma iz Njemačke. Slijedi akvizicija Sidmaka, američke firme. Kompanije koje su akvirirane, nisu bile uspješne u svojim matičnim zemljama. Pliva im nije dodala vrijednost! Ali ulagala je u njih (npr Polfe Krakow) i prenijela tamo sve svoje uspješne lijekove. Zato jer je Poljska vlada diktirala uvjete kupovine svojih dobara. Sačuvali su tzv Zlatnu dionicu za slučaj da Pliva ne bi ulagala u Poljsku tvornicu ili ne bi donijela novu grupu lijekova. Značaj te dionice je bio takav da bi Poljska vlada oduzela tvornicu Plivi i ne bi joj vratila ništa od onoga što je do tada bilo investirano u slučaju nepoštovanja odredbi ugovora. Vrlo efikasno sredstvo čuvanja vlastite imovine. U Hrvatskoj su otvoreni pogoni: azitromicina u Savskom Marofu (investicija oko 100 mil US) i suhih oralnih oblika u Zagreb (investicija oko 150 mil US). Otvorena je i nova zgrada Istraživačkog instituta u Zagrebu (investicija oko 200 mil US). Od cca 3 mld U$ prihoda samo od azitromicina, jedva je 450 mil uloženo u Hrvatskoj. Kupljena je zgrada u Vukovarskoj ulici za navodno potrebe Uprave. Šest katova, koje se imalo ponovno urediti, jer zgrada nije valjala. Neproduktivno osoblje zapunjavalo je zgradu. Nisi im mogao pogoditi funkcije ni mjesto u organizaciji, a kamo li ovlasti i odgovornosti (osim ovlasti da troši).

U Plivi u Hrvatskoj (izvan Vukovarske) uslijedilo je:- zatvaranje sintetske proizvodnje vitamina B-6, te bio-sintetske i sintetske proizvodnje C- vitamina i oksitetraciklina, a s vremenom i svih ostalih pogona bazne kemije. Podsjetimo se, aktivne farmaceutske supstance od 1966 izvozile su se uglavnom u USA i Zapadnu Evropu. Rađene su bile po svjetskom standardu, čiju primjenu je svakih 2 godine nadzirala američka FDA. Njenu inspekciju je Pliva svaki put uspješno prolazila. Mjesta gdje su se odvijale proizvodnje i fizički se raščišćavaju, te pretvaraju u parkirališta za nekoliko stotina skupih službenih automobila (do 1990-tih u Plivi je postojao samo jedan službeni automobil- stari mercedes generalnog direktora). - prodani su Pogon Kozmetike u Čakovcu i Kozmetički program Plive sa sjedištem u Zagrebu, Neva-Tuškanova, - Prodan je Prehrambeni program Plive (dječja hrana konkurenciji Hippo, koja je proizvodnju odmah zatvorila, a ostatak je prodan individualnom poduzetniku); - rasprodani su odmarališta i restorani, više se i ne zna kada se to zbilo; - prodan je dio Istraživačkog instituta (onaj isti u koji je investirano 200 mil U$) - prodan je i Veterinarski program; - sve prateće službe (Održavanje, Inženjering, Opći poslovi itd), pomalo su reducirane i više ne mogu biti u potpunoj funkciji.

Broj zaposlenih u Hrvatskoj reduciran je na ispod 3000 sa tendencijom daljeg smanjenja, dok cjelokupna Pliva i dalje ima oko 6000 uključivo i zaposlene po svijetu. Za to „sjajno“ vrijeme, „stari“ radnici postali su smetnja- pamtili su valjda „bolja vremena“. Forsiralo se dovođenje sasvim mladih školovanih ljudi, koji su bez ikakvog iskustva, nakon „skraćenih“ tečajeva (od po par dana) za upravljačke i komunikacijske vještine, postavljani na managerske pozicije kao „vrhunski“ stručnjaci. Ljudi su se šalili da ne smiješ dječicu šetati ispred Plive u Vukovarskoj, jer ti Pliva odmah „otme“ dijete i postavi ga za managera. Gore od mladih ljudi bili su neki, koji su se, rekli bi stari Plivaši- „dobro zvali“. Imali su prava imena sa porijeklom ZNA SE odakle. Za Široki brijeg su znali, ali ni nakon više godina nisu bili u stanju niti izgovoriti (ponoviti) imena proizvoda u odjelima čiji su bili veliki (čitaj skupi a niškoristi) direktori. Kao da tada već nije bilo poznato: čovjek koji NIJE radio posao- NE MOŽE njime rukovoditi!

Dovođeni su „stručnjaci“ iz stranih zemalja, sa minornim znanjem u odnosu na Plivine stručnjake u Plivi. Plaćalo ih se vrhunski, postavljani su na top-pozicije u firmi, za plaće veće od onih koji bi takvi „stručnjaci“ mogli zaraditi u svojim zemljama. A sve što su radili ti stranci – zapravo su, uz odobravanje upravljačke strukture, pljačkali firmu, demonstrirajući tako „nove vrijednosti“ na koje se stari plivaš imao ugledati. A za te „nove vrijednosti“ slušao je stari plivaš u kuloarima, viđao fakture u dokumentima. Više nitko mu se i tako nije obraćao, osim kad mu je predlagao da ode iz firme. A priče su bile npr: Jednom od takvih „stručnjaka“ se plaćao psihijatar u Njemačkoj uključivo sve troškove, bar jednom mjesečno. Drugi je doveo svoju intimnu prijateljicu u firmu na poziciju na kojoj je mjesečno dobivala 11000 € (žena i troje djece ostali su toj moralnoj vertikali u domicilnoj zemlji), pa su proputovali cijeli svijet na račun Plive. Zadnje, prije nego li su ipak izbačeni iz firme, jer postalo je pre očito i pre bahato, provodili su „inspekciju“ u Veneciji za Novu godinu; trećem se dovozila trava za konja iz Irske ili Škotske- svejedno – nekoliko tisuća funti mjesečno; četvrtom kojeg su našli u dječjem vrtiću u Australiji, a doveli ga kao važnog stručnjaka za formulacije, cijela je šira familija zbrinuta Plivinim novcem, a njegov glavni uradak bio je tzv. nova formulacija Plivadona.(kao da Bayer ide promijeniti svoj aspirin- zaštitni znak firme!!) U kotlu je, na temelju njegove „recepture“ nastala jedna velika „tableta“ od nekih stotinu kila, koja se iz kotla morala vaditi razbijanjem čekićima. Petom se u inostranstvu plaćao hotel A kategorije da bi dovlačio tuđe nedorađene fileove za lijekove, pritom taj isti nije smio u svoju zemlju, jer su ga tužili za prijevaru na tom istom polju, itd itd.

Pritom nitko nije znao što bi ti ljudi zapravo imali raditi u Plivi i koja su im zaduženja. Ali zato se naglo u tvornicu uvela OBAVEZA govora engleskim jezikom, čim se jedna od tih kreatura ukaže na sastanku. Za VSS kadar još kako tako, ali SSS kadar nije imao propisano u svojim kompetencijama znanje stranog jezika. Kao da je znanje engleskog jezika jedina i suštinska kompetencija za napredak firme. A neki od tih i takvih stranaca javno su pitali zove li se naš jezik možda češki? Ili nekako drugačije? Znali su „pogodit“ gdje je Hrvatska, znali su odnositi iz nje više od 15 000 € svaki mjesec u cashu , jer za troškove u njoj imali su posebni budžet, ali kako se zove jezik te zemlje, e to je za te probisvijete bila misaona imenica. „Starim radnicima“ efikasno se i uporno na sve načine izbijao duh koji je činio Plivu velikom firmom. Pomalo su prestajali željeti BITI PLIVAŠI. Nisu se mogli identificirati sa tim „novim“ vrijednostima, koje su naprasno željele biti inaugurirane u MISIJU I VIZIJU Plive. Na engleskom!!! I odlazili su milom ili silom, uz otpremnine ili bez njih. Sa gorkim okusom u ustima. Rezignirani u nevjerici da se tako što može dopuštati u „njihovoj firmi“.

A država je dopuštala. Čak i nagrađivala. Zlatne lisice, najbolja firma, što li sve ne. A morali su čitati bilance , završne račune- najmanje svaku godinu. I morali su znati! Bar cca 3 mld U$ moralo se primijetiti da nema. I MORALI SU INTERVENIRATI!!!! Osnovni posao tvornice (koji je preostao) je sada, pakiranje tableta, dražeja i ampula, bazirano isključivo na preuzimanju supstanci i tehnologija od drugih. I to u pogonu koji NIJE PRIMJEREN svrsi. Svojevremeno su dovučeni skupi projektanti iz Belgije da naprave pogon tableta, odmah među radnicima prozvan MONIKOM (u“čast“ Monike Lewinski). Monika bi bila divni pogon da se u njemu radi dvadesetak vrsti tableta. Ali Pliva je radila preko 300, što je značilo da je pogon više vremena proveo u pranju, nego li proizvodeći. Za Plivin asortiman to nije bio primjeren pogon. Svi su to znali, domaći stručnjaci su to govorili, ali jednostavno ih se nije uvažavalo, dapače isključilo ih se iz projekta.

Pravi značaj „nove“ orijentacije, postajao je sve više jasan PLIVAŠIMA – pisano velikim slovima i to počevši od nacionalizacije, pa privatizacije firme tokom rata, pa zatim rasprodaje i brutalnog uništavanja svega što je Plivu činilo velikom firmom. Nova orijentacija vezana za novog direktora! Do isteka patenta za azitromicin 2006, dok se imalo što „jamiti“!! Plivašima je postajalo jasno, a državi i politici NIJE? Ili jest? Moralo je - ako nigdje onda u Veroni na „operaboxu s tenorima“. Jer tada je završno dogovorena prodaja Barru. Jednoj opskurnoj firmici iz New Jerseya/USA. Mala tabletara sa malo više od 1000 zaposlenih ima potencijal kupiti Plivu. Zar to nije panika? Ili samo završno pranje novca? I došli „naši prijatelji“ iz Amerike, kauboji kakvi već jesu i nastaviše po utabanim stazama. Što god nije Američko- ne valja. Uključivo naš „lokalni jezik“, koji ne služi nikome, kako su to javno izjavili na skupu svih istraživača. I naravno nisu dugo izdržali- samo do godišnjeg obračuna i iznošenja dividendi iz zemlje.

A onda je došla Teva. Uredno platili, uredno posluju. Sve što valja „čupaju“ i odnose u druge svoje pogone. Tko je to gradio, a tko im je prodao- to se ne pitaju i nije ih briga. Čupaju SVOJE !! A plivaši to osjećaju kao čupanje vlastite kože. I ne mogu vjerovati. Cijele grane poslovanja se ukidaju (biotehnologija npr). Na treba više niti studije zadržavati. Ljudi plaču, 800 ih odjednom ostaje bez posla plus njihove familije, očajni bez nade da se zaposle igdje u Hrvatskoj. I sve uz dva letka.

Letak prvi : „Gubitak radnog mjesta otvara niz dilema i pitanja na koja, možda nemate odgovore – obratite se informativnom centru gdje možete dobiti informacije koje vam u ovom trenutku mogu biti od koristi.
Gdje – ul.grada Vukovara 49, prizemlje, soba 21
Kada – radnim danom od 9,30-16,30
Tko – psiholozi i pravnici iz Kadrovskih poslova, a po potrebi i drugi stručnjaci

Letak drugi: „CREIVA“- posjetite radionicu „Prevladati gubitak posla i upravljati svojim životom“. Sarkazam? Ma ne!!!! Teva samo sankcionira zatečeno stanje. VIŠE NEMA POSLA u razorenoj Plivi ZA VIŠE OD 2000 ljudi. (niti za toliko). I tko je sada kriv???

Ma nije nam kriva politika za ovo, nije niti Željko Čović, a definitivno nije kriv Barr ili Teva - KRIVI SMO MI, JER SMO IH PUSTILI !!! Budemo li ih puštali i dalje, za građane Hrvatske države u međunarodnoj podjeli rada ostat će samo poslova za KONOBARE I KURVE u vlastitoj zemlji. I to za mlađahne građane. A onda, kad prva mladost prođe, svi na kontejnere, naravno ako strani turisti i golferi budu milostivi pa nešto uvezene hrane i bace u smeće.

Dorotea Kirhmajer-Vujčić