Svakoga jutra, pa i onih kad nema nastave, u danima što su normalnim ljudima predviđeni za odmor, točno u šest sati budi me zvonjava crkvenih zvona. Najprije je bila naša zgrada i pokraj nje ledina predviđena za dječje igralište, ne bi mama i tata kupovali stan pored crkvenoga tornja, ali, neki oci zaključili da je crkva važnija od djece i, brže nego li sam završio prvi osnovne, narasla zgrada, valjda sa zadatkom da nas drži budne i dan i noć.

Da se upoznamo: imam deset godina, ime mi je Karlo, idem u četvrti razred osnovne škole, baka kaže „pučke“, a mama onda pošizi, viče da takve škole, nažalost, nema, postoje samo pučke kuhinje i da je i nas već u jednu prijavila na listu čekanja. Dodaje kako joj je životni san pučka škola, jer bi to značilo da je u njoj sve zabadava, od olovaka i gumica, mama kaže briša, do obaveznih školskih izleta. Tata svako malo dobaci: neka piše ministru. Mama ne zna kome, jer je nezaposlena, ali radi „na crno“, od čega je sve više bijela, u agenciji za računovodstvo, tako da ima više ministara i ne može odlučiti kome bi se priklonila i prihvatila ga kao svoga. Tata radi neki meni nerazumljiv posao samostalno, sam je sebi i šef i radnik, pa mu ministar i ne treba.

Znam tko mi je ministar (FOTO: Arhiva)

Shvatio sam, još u trećem osnovne, kako sam u našoj obitelji jedini ja važan jer znam tko mi je ministar, nije važno po imenu, bitno je tko me štiti u sistemu. Pa mu mogu pisati, ako hoću, na Facebooku, portalima, u novinama. Ali sam sada, u četvrtom, shvatio igru. Nevažno je što ja njemu poručujem. Mogu pisati i zapitkivati što hoću, onda se osjećam važno i umišljam da sam neka karika u lancu od mene đaka do mene djelatnika. Moja pitanja ni na što ne utječu, možda ih netko i pročita pa se samo nasmije pametnom dječaku i – izbriše.

Kad bi ministar slušao mene i frendove, došao bi jedan svoj radni dan u naš četvrti be. A, ne, ne bi samo tako došao, nego bi morao krenuti od moje sobe u onih šest sati ujutro. Kad mama ne zna što bih obukao jer nije sinoć čula prognozu vremena, gledala Sulejmana Veličanstvenoga, nije bila na nastavi kad je to trebala naučiti iz povijesti. Trčim na autobus, nema školskoga, premalo nas je djece iz moga naselja, pa se vozim četiri stanice gradskim. Između prve i druge, ili druge i treće stanice nekad se pokvari i stane, doći će drugi, ali, kad meni već počne prvi sat, pa mi ne preostaje drugo nego brzim hodanjem i sporim trčanjem do škole. To je ono što ministar naziva jutarnjom rekreacijom.

Neka gospon ministar odmah zna da cijelim putem mora nositi trećinu svoje težine u ruksaku (FOTO: Radio Feral)

Odluči li ikad doći u naš razred, neka gospon ministar odmah zna da cijelim putem mora nositi trećinu svoje težine u ruksaku na leđima. Nije važno koliko ima kilograma, to ga nitko u razredu ne bi pitao, a i on ne bi imao kad odgovoriti, jer u pet minuta treba spremiti pet knjiga i četiri teke od jednoga predmeta i pripremiti isto toliko za sljedeći. Sve je to ponio sa sobom od kuće u ruksaku. Na velikom odmoru pašteta i mlijeko, mama kaže užas, ugljikohidrati i bjelančevine zajedno, tko zna što o tome misli ministrova supruga i da li je to i njegov jelovnik za gablec. A ja bih morao jesti kvalitetnije od njega, jer sam u razvoju, gdje je još pubertet kojega jedva čekam. Ali, bolje i to nego kamenom u glavu na školskom dvorištu, pa se uglavnom držim blago – hranionice.

Na vjeronauk ne idem, najviše zbog onih crkvenih zvona u rano jutro. Proveo bih taj školski sat u knjižnici, „skinuo“ neki zadatak, ali, ne može, imaju tri kompjutora, na jednome satima sjedi stariji učenik, nije ograničeno, a dva ne rade jer je pokvaren miš. Nije predviđeno u proračunu škole, nije upisano kao opis poslova drugarice koja radi u knjižnici pa ću morati donijeti jednoga svoga mišića, kad već škola nema. Nadam se da bi i ministar poslao koji, samo kad bi proveo taj jedan dan u našem razredu.

Poslije velikoga odmora stižu testovi iz matematike otprije tri dana, treba preživjeti tu nepravdu, kad za jedan pogrešan odgovor dobiješ četvorku, a frend ima tri pogrešna i ocjenu pet. Ali, njegova mama subotom prijepodne pije kavu na trgu kod placa s učiteljicom, pa, nemam što pitati. Možda bi se ministar usudio, ali sumnjam. O nekim detaljima neću ministru unaprijed ni pisati, da se ne uplaši pa možda nikad ne dođe u moj četvrti be. Kad se zaštopa vece školjka, pa ostane samo jedna, a nju okupiraju pušači kojima se nitko ne usudi ni riječ doviknuti. Pa moram piškiti uz školsku ogradu, gdje me može svatko vidjeti, a Google snimiti. Ne bi ta vrsta popularnosti ni ministru odgovarala.

Nakon pet, šest sati provedenih u školi, glava mi bude vjerojatno kao ministrova nakon sjednice Vlade. Nit' znam što smo sve danas učili, nit' sam uspio sve zapisati. Kući me vraća opet gradski bus, nitko me ne vozi na stražnjem sjedalu, baka za ručak napravila bućkuriš bez mesa, vidjela na televiziji da tako kuhaju u nekim ministarstvima. Porazbacam te silne knjige i bilježnice po podu svoje sobe, tako se lakše snalazim, pa hajde po redu, zadaću po zadaću, iz svakoga predmeta nešto. Stižu mama i tata sa svojih nerazumljivih poslova, a ja taman uigrao glumačku predstavu učeći pjesmicu napamet. Polako pada mrak, kaže baka da su i vremena mračna, tata dodaje i opasna, mama plače jer lišće pada, a Lara još nikoga nije izabrala. Mene puno i ne pitaju koje bih lišće izabrao, pa sam se zatvorio u sobu i pišem ovo pismo svome ministru. Jako bih volio da se samo jedan dan mijenjamo, pa da onda odlučim što mi je teže. Nastaviti četvrti razred zaozbilje ili govoriti kako bi to u školi trebalo izgledati.

Lupiga.Com