Zoran Kostić - Cane (FOTO: Lupiga.Com)

Posljednji rock koncert u povijesti održan je u subotu, 4. travnja 1992, u Domu izviđača u Sarajevu. Večer prije, u kasnim noćnim satima, Cane se pojavio u klubu Akademije scenskih umjetnosti, s velikom masnicom na oku – šljivom, u lokalnom metaforijumu – pa su neki pitali: jesu li te to Muslimani razbili? “Ama neeee, bili su to neprijatelji rokenrola!”, odgovorio je pjevač.

Svirat će se i nakon toga, u ratu, poslije rata, u Sarajevu, u Zagrebu i u tolikim drugim gradovima, ali vjerujmo Francisu Fukuyami, to je već bilo nakon kraja povijesti. I ti ćeš, pišče ovoga teksta, još odlaziti na rock koncerte, ali na jednak način na koji ćeš ići u kazalište ili u Petrinjsku, da prijaviš gubitak osobne ili izvadiš putovnicu. Osim toga, pisac si, pa imaš pravo napisati da je posljednji koncert u povijesti održan u subotu, 4. travnja 1992, u Domu izviđača u Sarajevu. Vjerovat će se onome čija rečenica bude jača.

Partibrejkersi sakupili su se prije tačno trideset godina, u kolovozu 1982, od članova nekoliko beogradskih post-punk i underground grupa. Cane je pjevao u Radničkoj kontroli, koja će se s dvije pjesme, “Dosada” i “TV u koloru”, pojaviti na Artističkoj radnoj akciji, Jugotonovom kompilacijskom albumu beogradskih alternativnih grupa iz 1981, koji je, kada ga danas slušaš, a pogotovo kad čitaš podatke s omota, jedan od zanimljivijih dokumenata vremena. “Dosada” je bila odlična pjesma, sličila je budućim Partibrejkersima, osim što je imala tu snažnu, iznad svih instrumenata i iznad Canetovog glasa, uzdignutu bas liniju – tako je tih sezona bilo moderno – a Partibrejkersi će prvih nekoliko godina svirati bez bas gitarista. I bit će to dobro i nezaboravno, pa će ti se, kada jednom nađu basista, učiniti da se radi o izdaji.

Anton je svirao gitaru tako da se zvuk, koji si slušao na malom kasetofonu, dok si služio vojsku u Kninu i na Lastovu, svodio na ritam i prasak, ili ljepše napisano: ritam&prasak. Partibrejkerse mogao si pojačati do daske, pa da na tom sirotinjskom uređaju i dalje odlično zvuče. To je zato što nije bilo basova. Prvi put uživo ćeš ih čuti u zimu 1985, na koncertu koji je održan u nekom čudnom fakultetskom klubu, čiji su stropovi bili tako niski da Cane nije smio skakati po pozornici da ne razbije glavu.

Ali nemojmo dalje o tome: nema ničega uzaludnijeg od pokušaja opisivanja muzike, pogotovo one uz koju si stasavao, muzike osamdesetih, koja se već istopila kao sladoled, kao bakelitna igračka na usijanoj Kraljici peći, pred svim tim ubitačnim sentimentima. Bolje je, i lakše, pričati o riječima. Riječi su u Canetovom slučaju bile kao u toj anegdoti s Muslimanima i s neprijateljima rokenrola, tačne, žive i ispaljivane kao parole. Znao je svojom pjesmom dobro ispričati priču, a njegovo unjkanje, pjevanje kroz nos i razvlačenje slogova postat će manir, loš manir, tolikih zagrebačkih, beogradskih, pa i sarajevskih vokalnih solista, koji će na taj način sakrivati da nemaju pojma o čemu da pjevaju. Baš kao oni pjesnici, koji uzmu tuđi glas, pa cijeloga života glume da pišu poeziju.

Druga po redu pjesma na prvom albumu, objavljenom u Jugotonu 1985, bio je “Gubitnik”. Lijepa uspomena na sve naše produžene pubertete, kad su pred nama bile neograničene mogućnosti, i život tako dug: “Sve se ovde unapred zna/ Posle noći dolazi dan/ Svako zna šta da radi/ Zakoni vladaju u svemu/ Dug je put kojim idem/ Niko mu ne zna kraj/ Postajem gubitnik/ Suvišan za sutra pored tebe.” Cane je imao talenta da očudi pjesmu, neki svoj običan ali skladan niz nesentimentalnih riječi, konstrukcijom koja našem jeziku dobro čini, jer je se prije pjesnika nismo ni sjetili. Recimo to: “Suvišan za sutra pored tebe” Neki bi lirski pizdun iz Vile Arko bio sretan da mu takvo što na um padne. Ali ne pada poezija k’o što klada pada…

Grubost, elementarnost i rabijatnost bili su, otpočetka, u gardu Partibrejkersa. U tvoje doba, punkeri su se, na poetičkoj razini, dijelili na hiperintelektualne i antiintelektualne, na bodlerovce i maljevičevce, na profesore i proletere, pametne, knjiške ljude i dangube… Partibrejkersi su bili sirovija strana u toj podjeli.

Drugi, opet bezimeni, album iz 1988, izdan je iza Jugodisk. Onima u Jugotonu nije se, navodno, sviđao manjak angažmana u pjesmama Partibrejkersa. Tu je ploču otvarala pjesma “Prsten”, čiji je refren pokazao kako Cane zamišlja ljubavnu liriku: “Kupio sam prsten, kupio sam pušku/ Jedno od ta dva baciću u reku”. Oružje za sljedeći rat već se pomalo podmazivalo, ali puška je u pjesmi izazivala čisto oduševljenje one omladine koja s rock kritičarima, osobito zagrebačkim, nije dijelila sklonost za socijalnu i ljubavnu liriku Riblje čorbe, niti za kompleksnije pjesničke zahvate lokalnoga protopunkera Jasenka Houre u samo srce hrvatskoga nacionalnog identiteta. Osim divlje jednostavnosti, tekstovi Partibrejkersa bili su visokoartikulirani, a samim tim tuđi onoj popularnoj kulturi i primijenjenoj poeziji koja je u petnaestak godina prešla floralni put od snjegova, ruzmarina i šaša do hrvatske ruže, ružice.

Na kraju, 1991. će se zapucati iz šaša i ruža, iz tople i nježne lirike naših mladosti, a ne iz puške Partibrejkersa. Pa je onda i red da oni održe posljednji rock koncert u našoj povijesti. Zoran Kostić Cane je prije nego što je i počeo najkrvaviji rat, uspio ono što neće uspjeti srpskim i hrvatskim akademijama nauka i znanosti, kao ni svim njihovim estradnim pomagačima, a to je da do kraja tačno imenuje agresora, e da bi se onda moglo znati i tko je žrtva. Neprijatelji rokenrola, a ne Muslimani.

Ali to je već bilo vrijeme kada su na zagrebačkim postajama, a naročito na Radiju 101, Partibrejkersi bili zabranjeni. I ostat će zabranjeni, sve do novoga milenija, iz jednoga jedinog, lako predvidljivog razloga: zato što su Srbi. Ali kada se jednoga dana okolnosti promijene, i Partibrejkerse vrate u Zagreb i Hrvatsku, vraćat će ih, opet, samo zato što su Srbi. A to je podjednako krivo kao i ono prvo, pa ti, upravo zato, nikada nećeš otići na neki zagrebački koncert Partibrejkersa. Tu gdje su jednom bili zabranjeni ne mogu se tek tako vraćati, a da baš nitko i nikad ne kaže jesu li bili u pravu oni koji su ih zabranjivali, i pjeva li Cane zato što je Srbin ili iz nekih kompleksnijih razloga? Kako ti na ovo pitanje nitko nije odgovorio, izbjegavao si njihove zagrebačke koncerte. Taman posla da srećeš one koji su ih zabranjivali.

Tako su, uslijed zabrane, naši ljudi propustili i jednu od najduhovnijih pjesama objavljenih za posljednjih ratova, tužnu, jednostavnu i tačnu, pjesmu “Hoću da znam”. Snimljena je 1994, na albumu “Kiselo i slatko”, pa iako nije uvijek dobro pustoši papira prepuštati pjesme koje se inače pjevaju, evo je o tridesetom rođendanu Partibrejkersa:

Hoću da znam kuda vodi ovaj put,
mene i život moj

Čiji je početak? Čiji je kraj?
Koji to čovek večnu tajnu zna?

Tamo gde je srce, tamo sija sunce
Tamo gde je strah, tamo živi mrak

Biti isti
Biti poseban
Biti slobodan
Biti svoj.

Marijo, Majko Božja
da li vidiš šta rade sa tvojom decom?

Ima pravde u načinu na koji se među ljudima rasporedio pjesnički talent. Od tog talenta do “živoga Boga” (što je jednako omiljena i korištena sintagma među katolicima i pravoslavnima našega jezika) malen je korak. I obično su Bogu bliži pjesnici (slikari, violinisti, umjetnici…) nego sveštena lica i glasni vjernici, kad Mu se svojim riječima pokušavaju obratiti. Među svim hrvatskim stihoklepcima i tamburašima, u habitima i u civilu, kao ni među njihovom pravoslavnom lirskom subraćom u gnjavljenju Boga jedinoga, nije se u ovome ratu, ni nakon njega, našao onaj koji bi napisao ovakvu pjesmu. Valja je poslušati, barem na YouTubeu, i šteta što je u Hrvatskoj bila zabranjena u vrijeme kada su ljudima gorjele kuće, a utjehu i spas tražili su od Rajske Djeve kraljice Hrvata. Možda bi ih čula da je pjesma bila bolja.

Čovjekov odnos prema drugim ljudima ne razlikuje se od njegova odnosa prema Bogu ili prema Bogomajci. Taj odnos svodi se na: Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti svoj.

Miljenko Jergović

Lupiga.Com via Jergovic.com